Crno na bijelo. Crno ili bijelo. Tako su nas učili kad smo bili djeca. O dobru i zlu, istini ili laži, ili jesi ili nisi - o isključivim kategorijama u svijetu apsolutnih istina. A što ako je istina negdje između? Što ako ona nije ni crna ni bijela nego siva? U bespućima nijansi sive, negdje između nama ustaljenih polova postojanja, živi i stvara mlada umjetnička duša još nepoznata širokoj javnosti, ali zato dobro znana u stručnim i umjetničkim krugovima. Mlada je to osoba s jedinstvenim iskustvom društvene i medicinske tranzicije te iznimno naporne hormonske terapije kojoj su prethodila rigorozna psihološka i psihijatrijska vještačenja. Riječ je o mladom umjetniku i nagrađivanom dramaturgu Espiju Tomičiću, koji u potrazi za vlastitim identitetom u jedinstvenim okolnostima transrodnosti uspješno privodi kraju studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kako kaže, sretan je jer stvara i radi u okruženju u kojem, među ostalim, rod ne predstavlja ograničenje nego mu omogućava iskorištavanje onoga najboljeg od obaju svjetova u stvaranju jedinstvenog i osebujnog umjetničkog izričaja. To je 25-godišnji Espi dokazao i kada je nedavno objavio knjigu ‘Your Love Is King’ koja je u kratko vrijeme oduševila struku i zadobila velike simpatije javnosti. Iznimno mu je draga i nagrada Marin Držić koju je dobio za tekst ‘#ostavljamvamsvojekodoveihvalazaprijateljstvo ili #bitćesveokej’. U svom radu i stvaralaštvu svestrani književnik uglavnom progovara o društveno važnim temama, a velik dio slobodnog vremena posvećuje potrebitima i marginaliziranim društvenim skupinama. Aktivni je sudionik brojnih humanitarnih akcija, a u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story iskreno i bez zadrške progovara o temi koja je i njemu do prije nekoliko godina bila iznimno osjetljiva i intimna - transrodnosti. Mladi umjetnik otkrio je koji su najveći izazovi s kojima se susreću transrodne osobe, poprilično žalostan priznao je da smo transfobno društvo, što je, nažalost, osjetio i na vlastitoj koži, a ispričao je i koliko je sveopća diskriminacija transrodnih osoba prisutna u našem društvu te svakodnevici.
Story: Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?
Iskreno, ne znam što bih posebno izdvojio. Često sam slušao glazbu, pisao sam pjesme u bilježnicu u zadnjoj klupi, škola mi općenito nije bila zanimljiva i više sam volio biti oko nje nego u njezinim prostorijama. Bio sam buntovan. Primjerice, lektire sam uvijek čitao prije ili nakon, ali nikada za zadani nastavni sat i tu godinu. Volio sam izlaziti na rave partyje, godinama sam tražio svoj stil, skejtao sam i mislio da sam jako ‘cool’. Kao i većina mladih u pubertetu, gubio sam se, nalazio, istraživao i, vjerujem, išao na živce svima oko sebe. Imao sam dinamičan pubertet.
Story: A kako je izgledalo razdoblje studiranja te ulaska u svijet književnosti i dramaturgije?
Nisam znao da postoji dramaturgija, a nisam ni mislio da ću ikada išta studirati. Uvijek sam volio pisati i čitati, ali škola me jednostavno nije zanimala. Osim toga, imao sam problem s autoritetima i disciplinom te poštovanjem toga da nešto moram napraviti u određenom trenutku i točno onako kako su drugi zamislili. Kada sam napokon otkrio studij dramaturgije, prihvatio sam se knjige i godinu dana učio za maturu te pripremao prijemne radove. Nakon što sam primljen na Akademiju dramske umjetnosti, počeo sam živjeti i raditi ono što volim. Taj mi je studij dao potpuno novu dimenziju obrazovanja, a i tijekom tih nekoliko godina doživio sam klasnu tranziciju. Pristup profesora i profesorica na ADU ono je što obrazovanje treba nuditi svima.
Story: Dobitnik ste brojnih priznanja. Koje nagrade imaju posebno mjesto u vašem domu?
Posebno su mi vrijedne nagrade portala drame.hr jer su u njegovu žiriju ljudi koje profesionalno cijenim i čijem se radu divim. Osim toga, LOTY - nagrada za LezBijku godine - važna mi je i iznimno draga. Ona se svake godine dodjeljuje osobama i kolektivima koji u aktivističkom smislu pridonose zajednici, a organizira je udruga Zbeletron.
Story: Ovu ćete godinu pamtiti i po objavljivanju knjige ‘Your Love Is King’, koja je oduševila struku. Po čemu je posebna?
To je dramski tekst o opraštanju djeteta od majke koja boluje od karcinoma dojke. Posebna je sigurno po tome jer mi je prva knjiga i prvi tekst koji je pročitao velik broj ljudi a da to nisu samo moji prijatelji i prijateljice. Tekst sam pripremao nekoliko mjeseci, ideja je nastala na radionici Marulićevih dana u Splitu pod mentorstvom Tomislava Zajeca, a pisao sam ga u sklopu ZKM-ova projekta ‘Budućnost je ovdje’. To je radionica mentorsko-laboratorijskog rada s mladim autorima i autoricama. Cijelo iskustvo bilo mi je iznimno korisno jer sam pišući pod mentorstvom Tomislava Zajeca surađivao i s redateljem Hrvojem Korbarom te glumcem Mateom Videkom, bez kojih moja knjiga ne bi bila takva kakva je danas.
Story: Unatoč nagradama te zavidnom statusu koji imate među profesorima i starijim kolegama, ne krijete da se pribojavate neizvjesnosti. Kako vidite budućnost umjetnosti, stvaralaštva?
Nisam siguran što vidim i što očekujem. Trenutačno čistim apartmane i radim na pojedinim projektima, ali nemam ideju što će i kako biti nakon studija kada iziđem na tržište rada. Kao što je Martek rekao, umjetnik mora raditi i druge poslove. On je, primjerice, vozio tramvaj. Ima u tome nešto sanjarski i lijepo, ali to je problem kapitalizma i nesigurnosti u ovoj struci. Nažalost, ni druge profesije nisu izuzete iz te priče. Mi smo generacija koju ne čeka nikakva sigurnost i prekarni rad zapravo je jedino na što možemo računati.
Story: Razmišljate li o odlasku iz Hrvatske?
Razmišljam o odlasku u Španjolsku, ali to još nije sigurno. Uvijek sam tvrdio da ću biti onaj uporni lik koji će ostati raditi u Hrvatskoj, baviti se aktivizmom i mijenjati stvari, ali više nisam siguran u to. Možda sam samo jako umoran.
Story: Kaže se da se društvo mjeri po odnosu koji ima prema najslabijima. Kako ga vi vidite? Koju biste mu ocjenu dali?
Nikada nisam volio ocjenjivanje pa ću se i sada toga držati, a osim toga, ne bih volio generalizirati. Činjenica je da smo previše usmjereni na sebe. Pojedinačni snovi o uspjehu pojeli su kolektiv i zajedništvo. Živim u svome balonu ljudi koji su solidarni, brinu se o drugima i to je ono što njeguju kao zajednica, ali čim iziđem iz njega, susretnem se s diskriminacijom, mizoginijom, homofobijom, transfobijom i drugim.
Story: Ne bojite se javno govoriti o problemima u društvu. Sudjelovali ste u performativnoj akciji za stipendiranje mladih, redoviti ste suradnik neprofitne organizacije MI2-MaMa koja djeluje na sjecištima kulture, umjetnosti, tehnologije i aktivizma. Koje vas još borbe čekaju?
Teme koje su mi važne i kojima sam zaokupljen cijelo vrijeme jesu borba za ženska, LGBTIQ+ i radnička prava te klasna pitanja. Nekako mi je nevjerojatno da i dalje vodimo iste bitke koje su naizgled dobivene. Živimo u kapitalističkom svijetu u kojem se radnici i radnice iskorištavaju, žene nisu ravnopravne s muškarcima, goleme su klasne razlike među ljudima, a transljudi ne mogu zadovoljiti osnovne egzistencijalne potrebe samo zbog onoga tko su.
Story: Posljednjih mjeseci intenzivno sudjelujete i u dostavi hrane, lijekova te drugih potrepština za starije osobe na području Zagreba. Tko su junaci koji uz vas pomažu najugroženijim članovima društva?
Pokrenuli smo studentsku inicijativu ‘Jedni za druge’ kojom pomažemo starijima, rizičnim i bolesnim skupinama nabaviti potrepštine, hranu i lijekove. Ono što sam znao, a sada sam se u to i uvjerio, jest da su mnogi ljudi tijekom cijele godine sami jer nemaju nikoga, a sustav se njima ne bavi. Mnogi su se javili jer žele samo toplu riječ i čašicu razgovora. Velik dio posla obavljale su profesorice, studenti, vrijedni volonteri i volonterke te brojni drugi ljudi koji su se uključili na različite načine. Svaka je pomoć dobro došla. Inicijativa se tako proširila na velik broj ljudi te nekoliko gradova i zapravo prikazuje kako civilno društvo obavlja posao države, a ovo nije izoliran slučaj.
Story: Kakvi smo kao društvo kad je riječ o prihvaćanju različitosti? Pitam vas to jer ste u trenucima životne promjene, kada ste osvijestili da ste transrodna osoba, doživjeli pozitivne, ali i negativne reakcije okoline.
Mogu reći da sam u tom smislu privilegiran zbog fakulteta na kojem studiram i struke kojom se bavim pa sam okružen ljudima koji me prihvaćaju. Mnogi transljudi zbog svog identiteta ne mogu pronaći posao, odustaju od obrazovanja, svakodnevno doživljavaju diskriminaciju te proživljavaju psihičko i fizičko nasilje u obitelji, ali i izvan nje. Vlastito postojanje onemogućava im egzistenciju, a mislim da se u toj situaciji nalazimo zbog društva u kojem živimo.
Story: Znači li to da smo transfobno društvo? U kojoj ste mjeri to osjetili na vlastitoj koži?
Jesmo! Često su me verbalno napadali u javnom prostoru zbog nenormativnog odijevanja i izgleda, a doživio sam i nekoliko fizičkih obračuna zbog seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.
Story: Jeste li u tim važnim životnim trenucima imali podršku obitelji i bližnjih?
Jesam, imao sam podršku obitelji i prijatelja. Doduše, ne znam što podrazumijevate pod bližnje, ali meni su prijatelji poput obitelji i pokušavam na sve moguće načine redefinirati pojam obitelji kakav poznaje bijeli hetero muškarac.
Story: Koji su najveći izazovi s kojima se susreću transrodne osobe?
Prije svega nemogućnost zapošljavanja, diskriminacija u zdravstvenim ustanovama, a osim egzistencijalnih potreba koje su ugrožene, svakodnevno doživljavaju različite vrste diskriminacije i nasilja.
Story: Prošli ste društvenu i medicinsku tranziciju, psihološko i psihijatrijsko vještačenje te hormonsku terapiju. Što vam je bilo najizazovnije?
Rekao bih da je hormonska terapija ono što je meni, a vjerujem i ljudima oko mene, bilo najizazovnije podnijeti, i to zbog učestalih promjena raspoloženja te ‘novog puberteta’.
Story: Što biste još voljeli da se zna o transrodnim osobama?
Možda možemo početi definicijama i razlikama rod/spol/seksualna orijentacija. Volio bih da se u medijskom prostoru i popularnoj kulturi ponudi više prostora transljudima da govore o sebi, a ja sada neću govoriti u ime svih jer smo različiti i to što smo trans samo nas povezuje na temelju sličnih iskustva unutar društva u kojem živimo. Mizoginija je sveprisutna i transžene su najdiskriminiranije jer osim što su transrodne, još su i žene, a u ovom našem društvu nema ništa gore nego biti žena.
Story: Tko je osoba koju nazivate svojom boljom polovicom? Čime vas je osvojila?
Sretno sam zaljubljen, to je sve što mogu reći. Ne bih je javno ogoljavao. Mislim da mogu govoriti o sebi, ali druga osoba ipak ima pravo na odluku želi li biti na taj način javno eksponirana ili ne.
