lada boksačka nada Abraham Salimon Are u medije je prvi put dospio s nepunih pet godina. Tada su medijske kuće izvještavale o dječaku koji je imao sreću u nesreći. Danima su istraživali priču o neuhranjenome mališanu kojega je otac na sajmu Hrelić povjerio na brigu poznanici Zejni Herak. Dvije godine poslije, nakon što se otac prestao javljati, gospođa Zejna pokušala je putem medija pronaći ostale članove dječakove obitelji, ali nažalost neuspješno. Tako je ona postala njegova udomiteljica i, kako ističe danas 20-godišnji Abraham, upravo je u njoj pronašao idealnu majku, prijateljicu, savjetnicu. - Možda zvuči čudno, ali gubitkom bioloških roditelja dobio sam novu priliku za život, a to mi je pružila upravo mama Zejna, koja mi je pokazala što znači imati obitelj i siguran, topao dom - priča nam svestrani sportaš koji posljednjih dana puni novinske stupce zahvaljujući svome sportskom talentu. Iako ga je u nedavno održanoj borbi porazio beogradski MMA borac Miloš Cvetković, domaći, ali i strani mediji još izvještavaju o neupitnom talentu i požrtvovnosti te ističu kako njegovo vrijeme tek dolazi. Osim neobične i nadasve inspirativne životne priče, zanimljiva je i činjenica da Abi, kako ga od milja nazivaju obitelj i prijatelji, još nije dobio hrvatsko državljanstvo. Iako je rođen u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu te se nedavno upisao na željeni fakultet, vrsni MMA borac još rješava jedan od gorućih problema koji mu definitivno otežava svakodnevicu. Kako se osjeća jer ni nakon dvadeset godina nije riješio pitanje državljanstva, Abraham je ispričao u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story, dotaknuo se pitanja i problema rasizma u svijetu i u Hrvatskoj te detaljno pojasnio svoja iskustva, ali i razmišljanja o tome.

Domaći boksač: 'Rasizam ne razumijem i ne želim razumjeti'
Robert Gašpert 


Story: Kada ste i kako zavoljeli boks?

Od malih nogu volim sport. Zanimalo me sve što je povezano s njim pa sam volio proučavati povijest i pravila koja su posebna i različita ovisno o kojem sportu govorimo. Neiscrpna je tema i prehrana te specifičan način života profesionalnih sportaša koji zahtijeva puno truda, rada i odricanja. Okušao sam se u nogometu i bio prilično uspješan, ali nekoliko godina poslije prevladala je ljubav prema boksu. Žao mi je što sam se time počeo profesionalno baviti tek sa 17 godina, a ne prije.

Story: Kažete i da bi se svako dijete trebalo baviti sportom.

Tako je! Najveća prijateljstva sklopio sam upravo u sportskoj dvorani jer sport definitivno povezuje ljude. Osim toga, stvara zdrave navike, potiče ljude na disciplinu koja je korisna u svakom segmentu života. Nebrojeno je pozitivnih strana bavljenja sportom.

Story: Kakvi su vam planovi u boksačkoj karijeri?

Želja mi je okružiti se kvalitetnim i profesionalnim ljudima, vrsnim poznavateljima boksa. Također, cilj mi je postati član veće profesionalne sportske organizacije i nastaviti se razvijati u smjeru vrhunskoga profesionalnog boksača. Kako bih sve to ostvario, naporno radim i treniram svaki dan. Dajem sto posto od sebe.

Story: Koji su vam najdraži trenuci u dosadašnjoj karijeri? Na što ste najviše ponosni?

Teško je reći jer pamtim i pobjede i poraze. Sve je to životna škola za budućnost. Osim toga, sport je u mom slučaju odigrao životnu ulogu. Pomogao mi da se bolje i lakše nosim s teškim i tužnim mislima koje su obilježile velik dio mog djetinjstva.

Story: Djetinjstvo je u vašem slučaju doista bilo teško i izazovno. Kako i sami kažete, život vam je zapravo počeo kada su vas napustili biološki roditelji i kada ste došli u obitelj Zejne Herak.

Imao sam nepunih pet godina kada sam sasvim slučajno upoznao mamu Zejnu i tada je za mene zapravo počeo pravi život. Život pun ljubavi, nježnosti i pažnje, kakav jedno dijete treba i zaslužuje.

Story: Znate li zašto su vaši biološki roditelji iz Nigerije došli u Hrvatsku i tu započeli život?

Prema pričama ljudi koji su ih poznavali, u Hrvatsku su došli, kako se kaže, trbuhom za kruhom. U nadi da će tu imati bolju i sigurniju budućnost. Nažalost, život ih je demantirao i pokazalo se da su snovi jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo.

Domaći boksač: 'Rasizam ne razumijem i ne želim razumjeti'
Robert Gašpert 

Story: U kakvim ste okolnostima upoznali gospođu Zejnu. Kako ste počeli živjeti s njom i njezinom obitelji?

Kada sam upoznao mamu Zejnu, moja je biološka majka, nažalost, već bila pokojna. Tada sam živio s ocem koji se snalazio kako je znao i umio. Bilo je boljih i lošijih dana. Teško je podnio gubitak voljene žene, a morao je skrbiti o malom djetetu. Radio je što je znao kako bi nam stavio kruh na stol i jedno dugo razdoblje jednostavno smo preživljavali iz dana u dan. Zanimljivo je da se nekih situacija sjećam jako dobro, čak do najsitnijih detalja, a neko veće razdoblje života uopće ne pamtim. Koliko znam, moj je otac mamu Zejnu poznavao sa sajma na Hreliću. Nisu bili prijatelji, nego poznanici. Tako su se jednom dogovorili da ću vikend provesti s njom i njezinom obitelji. Nakon toga život mi se promijenio iz temelja - više je nisam želio napustiti. U njezinu domu, s njezinim suprugom i sinovima, spoznao sam što su obitelj, zajedništvo, veselje i sreća. Kako je život zanimljiv: plan je bio da dođem za vikend, malo se družim s njezinim sinovima, a ostao sam do danas. I to je definitivno nešto najbolje i najljepše što mi se dogodilo.

Story: U kakvu su vam sjećanju ostali biološki roditelji?

Bio sam jako mali pa se majke gotovo i ne sjećam. O ocu znam malo više, ali nedovoljno da bih donosio konkretnije zaključke. Nije bilo lako rasti uz nasilnog oca jer se znao odati alkoholu kada bi mu bilo jako teško. Upravo se zato ne volim prisjećati toga teškog razdoblja života. Sve je to dio mene, a opet na neki način iza mene. Mama Zejna pomogla mi je da sve prebrodim i izrastem u mladu osobu sa životnom misijom. Mislim da je jako važno imati cilj i misiju, znati točno što želiš i ne bojati se težiti samo najboljem. Svi veliki snovi zahtijevaju puno rada i odricanja, ali toga se ne bojim. Ako se nečega u životu ne bojim, onda je to predan rad. Još kao mali naučio sam, doduše na teži način, da samo tako dolaze velike i vrijedne stvari u životu.

Story: Kako si danas objašnjavate postupke svojih roditelja?

Majku bih isključio iz priče jer nju, kako sam rekao, i ne pamtim. Kada sam bio manji, nisam mogao razumjeti oca i shvatiti kako se netko može tako loše odnositi prema vlastitom djetetu, vlastitoj krvi. Kako netko može predati dijete drugoj osobi i jednostavno ga zanemariti. Danas sam zreliji i shvaćam da ne treba olako suditi ljudima i donositi zaključke bez potpunih informacija. A ja nemam sve informacije. Nemam užu, čak ni širu obitelj koju bih mogao bilo što pitati pa je dosta teško o tome govoriti, a još teže donositi zaključke ili još gore osude. Od života se ne može pobjeći tako da ću sve doznati kada za to dođe pravo vrijeme.

Story: Dok govorite o gospođi Zejni, lice vam se ozari.

Kako i ne bi kada je ona najbolje što mi se dogodilo. Divna je osoba, još bolja mama. Usto, odana je prijateljica, odlična savjetnica. S njom mogu razgovarati o svemu, bilo da je riječ o sportu, školi, prijateljima, ljubavi… Uvijek je spremna na šalu, a u tome smo jako slični. Osmijeh nam je uvijek na licu i u svemu tražimo ono lijepo i pozitivno.

Story: Kažete da je, među ostalim, ona prva osoba s kojom se savjetujete. Koji njezin savjet pamtite kao najbolji i kojim se vodite u životu?

Uvijek mi govori da sam sebe moram poštovati, da sam sebi moram biti na prvome mjestu. Također, naučila me da se moram boriti za ono što želim.

Story: Na početku razgovora rekli ste mi da vas je cijela obitelj gospođe Zejne odlično prihvatila od prvoga dana.

Čim sam došao, osjećao sam se dobrodošlim. Mama Zejna nikada nije radila razliku između mene i svoje biološke djece. Za nju smo svi jednaki i to nam je uvijek govorila. To je i pokazivala djelima pa kada je jedan dobio igračku, uvijek ju je dobio i onaj drugi.

Abraham Salimon Are s mamom Zejnom
Privatni album Abraham Salimon Are s mamom Zejnom

Story: Upravo vam je gospođa Zejna najveća podrška i u fakultetskom obrazovanju.

Baš ovih dana rješavamo to pitanje i, kako stvari stoje, obrazovanje ću nastaviti na Veleučilištu Velika Gorica. Završio sam srednju ugostiteljsku školu i velika mi je želja dodatno se obrazovati za zvanje fizioterapeuta ili trenera. Volim raditi s ljudima pa se vidim u tim zvanjima. Osim toga, obrazovanje je iznimno važno. Živimo u nesigurnim vremenima i čovjek uvijek mora imati dodatno zvanje te mogućnost dodatnog izvora prihoda. Poznajem mnogo sportaša koji su jednaku pažnju posvećivali sportu i knjizi, što se pokazalo jako dobrim. To i ja želim i spreman sam na novi veliki korak u životu.

Story: Iako imate samo 20 godina, prilično zrelo razmišljate. Vjerujete li da ste zbog svega što ste proživjeli ranije odrasli, postali ozbiljniji i zreliji nego vaši vršnjaci?

Možda sam malo zreliji od svojih vršnjaka, ali to mi je i drago. U tome nema ništa loše. Jednostavno sam naučio da velikim i važnim životnim pitanjima, kao što su odabir budućeg zvanja, sportska karijera ili nešto treće, treba pristupiti ozbiljno i odgovorno.

Story: Jeste li bili u Nigeriji, rodnoj zemlji pokojnih roditelja?

Još mi se nije pružila prilika. Čitao sam o toj zemlji i naišao na brojne zanimljivosti tako da vjerujem da ću je za koju godinu, ovisno o financijama, i posjetiti. Općenito sam znatiželjna osoba, volim putovati i istraživati nove zemlje, običaje i kulture.

Story: Njegujete li neke običaje iz Nigerije?

Ne, ali za koji ću dan prvi put kušati jedno nigerijsko tradicionalno jelo. Silno se veselim tom iskustvu. Kako sam veliki gurman, jedva čekam doznati nešto o Nigeriji, ali putem omiljene mi hrane.

Story: Zvuči jako zanimljivo, otkrijte nam još nešto vezano uz taj događaj.

Prije nekoliko dana pozvao me sunarodnjak u svoj dom i ponudio se da pripremi tradicionalno nigerijsko jelo. Takve prilike pravi gurman jednostavno ne propušta. Kako je on jako dobar kuhar, vjerujem da će to biti večera koju ću dugo pamtiti i prepričavati.

Story: Često ističete da ne razumijete svrhu rasizma…

Ne razumijem i ne želim razumjeti. Ne shvaćam zašto bi netko dijelio ljude na osnovi boje kože, vjere ili nacionalnosti. Ne razumijem po čemu bi to jedni trebali biti bolji ili lošiji od drugih. Ljudi su jednostavno ljudi, samo iz različitih dijelova svijeta, različitih svjetonazora i pogleda na život.

Domaći boksač: 'Rasizam ne razumijem i ne želim razumjeti'
Robert Gašpert 

Story: Jeste li ikada doživjeli diskriminaciju na osnovi boje kože?

Nasreću, nikada nisam osjetio takvu diskriminaciju. Uvijek sam se znao postaviti po tom pitanju i jednostavno dati do znanja, jasno i glasno, što mislim o toj nepotrebnoj i suludoj podjeli ljudi. Mislim da puno toga ovisi o stavu osobe, u kakvu se društvu kreće, tko su joj prijatelji ili poznanici… Imam sreću što sam vedra i vesela osoba i volim se okružiti uglavnom takvim ljudima. Slično razmišljamo, imamo slične poglede na život, a onda tu nema mjesta rasizmu ili netrpeljivostima bilo kakve vrste.

Story: Kako komentirate aktualna zbivanja diljem svijeta vezana uz rasizam?

To su zaista teške teme. I prije su ljudi pogibali zbog drukčije boje kože ili vjeroispovijesti, samo što je sada to, nasreću, podignuto na višu razinu i mediji se više bave tim pitanjem. Svaka aktivnost kojoj je cilj spašavanje ljudskog života je za pohvalu.

Story: Na natjecanjima predstavljate Republiku Hrvatsku, a zanimljivo je da još nemate riješeno hrvatsko državljanstvo. Možete li to pojasniti?

To je komplicirana i poprilično frustrirajuća situacija. I sam ne razumijem što bih trebao još poduzeti kako bih dobio hrvatsko državljanstvo. Tu sam rođen, kao što čujete, dobro govorim hrvatski jezik, u Zagrebu sam završio osnovnu i srednju školu, a za koji ću dan tu početi i studirati. Jedina veza koju imam s Nigerijom su moji pokojni roditelji. Volio bih to okončati jednom zauvijek jer kako odrastam, ta mi situacija sve više otežava život.

Story: U kojem smislu?

Za početak, ograničena su mi putovanja. Prije nekoliko godina mama Zejna je izrazila želju da me posvoji, a kako nemam hrvatsko državljanstvo, to je otežano i samim time stavljeno na čekanje.

Story: Koje ste objašnjenje dobili od nadležnih institucija?

Uvijek isto: vidjet ćemo, javit ćemo vam se, a nakon toga bi uglavnom tražili neki novi dokument. Država je spora po pitanju birokracije. Sve traje jako dugo i sve je prilično iscrpljujuće. Planiram se baš ovih dana ponovno uhvatiti ukoštac s tim problemom i nadam se da ću ovaj put imati više sreće te ga napokon riješiti. Nakon dvadeset godina, bilo bi i vrijeme.

Story: Kako se osjećate zbog te situacije?

Tužan sam, nekada čak i frustriran. Jedno­stavno ne razumijem u čemu je problem i zašto to sve toliko traje.

Story: Što vas inspirira i pokreće?

Moja silna želja da svakim danom budem sve bolji i uspješniji. Možda ću zvučati umišljeno ili čak malo arogantno, ali doista vjerujem da ću uspjeti u životu. Za sebe definitivno vidim svijetlu budućnost.

Story: Gdje se vidite za pet godina privatno i poslovno?

U to ću vrijeme biti na vrhuncu fizičke spreme pa bih kao takav trebao ubirati plodove svog rada. Privatno bih želio završiti fakultet, stvoriti vlastiti dom te uživati u vremenu i pažnji dragih ljudi.

Story: Ima li tu mjesta za ljubav?

Naravno! Trenuta­čno nisam zaljubljen, ali tko zna što mi nosi budućnost. Lijepo je dijeliti dobro i zlo s nekim, imati dobru i poštenu osobu pored sebe.

Story: Kakvu djevojku priželjkujete?

Volio bih da općenito voli sport. Osim toga, velika mi je želja da s njom mogu podijeliti sve što sam proživio u životu i da me razumije. Da shvaća moje postupke, da mi je podrška na tom putu i kao takva partnerica u ostvarenju sportskih snova. Što tražim, to sam i sam spreman ponuditi. Mislim da je samo tako i pošteno.