Dubravka Šimonović: 'Mediji su jako važni za mijenjanje društvene svijesti'

Prije nego što je 2015. godine imenovana posebnom UN‑ovom izvjestiteljicom za nasilje nad ženama, njegove uzroke i posljedice Dubravka Šimonović dugi je niz godina obnašala iznimno zahtjevne i odgovorne funkcije pri Vijeću Europe te UN-ovu Odboru za uklanjanje diskriminacije žena. Rođena Zagrepčanka ostvarila je zapažene rezultate i dok je bila predsjednica Komisije Ujedinjenih naroda o položaju žena, kao i dok je supredsjedala draftiranjem Istanbulske konvencije. Ponosna je, kaže, i na znanje i iskustvo koje je stekla radeći u Ministarstvu vanjskih poslova na razvijanju ljudskih prava u okviru vanjsko-političkog djelovanja. Svoj rad nagrađivana pravnica smatra životnim zvanjem, a u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pojasnila je koliko su ljudska prava općenito ugrožena, koja ponajviše, koliko je izazovno štititi ljudska prava žena, pogotovo žrtava nasilja, te koja je uloga budućih naraštaja u tim velikim i važnim životnim pitanjima.

Story: Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u radu?

Izazovi su veliki jer je mandat vrlo širok, a rodno utemeljeno nasilje nad ženama i djevojčicama duboko ukorijenjeno i prisutno u svim državama svijeta. Dosad sam kao posebna izvjestiteljica izradila deset tematskih izvješća i posjetila deset država. U razgovorima s vladinim dužnosnicima, ali i predstavnicima nevladinih udruga i nezavisnih institucija te u izravnom kontaktu sa žrtvama prikupljam podatke i sastavljam izvješća koja potom predstavljam na UN-ovu Vijeću za ljudska prava. Pritom je najveći izazov potaknuti vlade da bolje štite ljudska prava žena poštujući međunarodne obaveze koje su prihvatile. Primjerice, u Južnoj Africi predložila sam fokusiranje na prevenciju femicida i silovanja te istragu o rodnom nasilju u neformalnim naseljima u koja, zbog nesigurnosti, policija rijetko zalazi. U Argentini sam bila u vrijeme velikih prosvjeda protiv femicida i vidjela kako restriktivni zakoni o zabrani prekida trudnoće vode do toga da žene koje imaju izvanmaterničnu trudnoću ne mogu dobiti liječničku pomoć sve do prsnuća embrija. Upravo se sada u toj zemlji razmatraju promjene zakona o kojima mi je pisala njihova ministrica za žene. U Australiji sam nakon posjeta zatvoru predložila promjene kaznenopravnog sustava kako bi se u njima smanjila velika zastupljenost pripadnica autohtonog stanovništva. U Kanadi sam sudjelovala u ocjeni Vladine nacionalne istrage o nekažnjavanju za ubijanje žena i djevojčica pripadnica autohtonih skupina, što je rezultiralo promjenama u načinu rada policije. U Nepalu sam susrela djevojčice koje se tijekom menstruacije izoliraju izvan kuće, u posebne šatore u kojima često nema vode i struje. U Bugarskoj sam bila u vrijeme antirodnog pokreta kojim je zaustavljena ratifikacija Istanbulske konvencije te sam predložila mjere za njezinu ratifikaciju. U Ekvadoru je oko 250 žena u zatvoru zbog kaznenog djela pobačaja pa sam predložila njihovo puštanje na slobodu. Prilikom takvih posjeta razgovaram i sa ženama žrtvama nasilja, a često me upravo interakcija s njima potiče u radu, a one mnogo očekuju od UN-a i mog mandata.

Story: Koji su se projekti i inicijative pokazali posebno uspješnima u borbi protiv nasilja nad ženama?

Čim sam preuzela mandat, pokrenula sam inicijativu Femicide Watcha, mehanizma za prevenciju rodno uvjetovanog ubijanja žena, koja se temelji na novom načinu prikupljanja podataka o ubojstvima jer se dodatno evidentira veza između žrtve i počinitelja ubojstva. Primjerice, od deset slučajeva ubojstava u kojima je utvrđena bračna, izvanbračna ili intimna partnerska veza između počinitelja i žrtve više od osam žrtava bile su žene. U Hrvatskoj je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova pokrenula Femicide Watch, što je jako dobro.

Story: U izvješćima često spominjete da je u porastu nasilje nad ženama putem interneta, a samim je time sve veći problem. Kako se borite protiv toga?

Izradila sam posebno izvješće o online nasilju nad ženama. Tijekom njegove pripreme pratila sam Facebook, Twitter i Google te surađivala s brojim stručnjacima koji se bave tim područjem. U izvješću analiziram nove oblike online nasilja te odgovornost država i online platformi za njegovo suzbijanje. Primjerice, objavljivanje intimnih fotografija osobe bez njezina pristanka novi je i učestali oblik rodno uvjetovanog nasilja koji treba kriminalizirati.

Story: Koji su se mehanizmi pokazali učinkovitima u borbi protiv nasilja nad ženama u politici?

Na svjetskoj razini dugo su se svi bavili pitanjem kako povećati postotak participacije žena u politici, ali ne i preprekama koje ih odvraćaju od bavljenja politikom. Jedna od je važnijih prepreka upravo nasilje nad ženama, a uključuje seksizam, prijetnje silovanjem i smrću, spolno uznemiravanje i uvrede kojima se žene omalovažava i nastoji obeshrabriti u bavljenju politikom. Učinkovito je kada političke stranke usvoje pravilo nulte tolerancije na nasilje nad ženama te same sankcioniraju svoje članove ako su nasilnici, kao i kada parlamenti usvoje mehanizme za pritužbe i odrede posebne dane za raspravu o ovoj temi. Na osnovi mojih izvješća o nasilju nad ženama nekoliko me puta glavni tajnik UN-a pozvao da sudjelujem na sastancima njegova užeg kabineta o temama nasilja nad ženama u politici, femicidu te vezi između pandemije prouzročene koronavirusom i nasilja nad ženama.

Story: Kada biste trebali izdvojiti države u kojima se najviše krše prava žena, koje bi to bile? Koje bi, pak, mogle biti uzor drugima?

Moj mandat podrazumijeva mjerenje država u odnosu na primjenu međunarodnih ugovora o ljudskim pravima, a ne njihovu usporedbu. Iz takvog nadzora vide se najveći kršitelji, a to su prije svega države u kojima su djevojčice od deset godina i više žrtve prisilnih brakova, silovanja ili incesta, spolnog sakaćenja, a počinitelji se u pravilu ne kažnjavaju jer su zaštićeni diskriminatornim zakonima ili praksom. Uzor su države koje su u velikoj mjeri uskladile zakone i praksu s međunarodnim i regionalnim standardima, u kojima su rodna jednakost muškaraca i žena i život bez nasilja standardi koji se primjenjuju ili žive u svakodnevnom životu, koji se štite i o kojima se uči u školama.

Story: Kakvo je stanje u Hrvatskoj u usporedbi s drugim članicama Europske unije kada je riječ o poštovanju ljudskih prava, a osobito zaštite prava žena?

Hrvatska je dobro krenula nakon Četvrte svjetske konferencije o pravima žena u Pekingu 1995., na kojoj sam sudjelovala kao članica izaslanstva Hrvatske. Tada nismo imali ni posebne zakone ni institucije koje postoje danas, ali imali smo Autonomno sklonište za žene koje ove godine slavi 30 godina rada, no ima problema kad je riječ o financiranju. Iz današnje perspektive čini mi se da je nakon početnog napretka uslijedila stagnacija, pa i negativni trendovi koji su se vidjeli u prosvjedima protiv Istanbulske konvencije. Prema pokazateljima EU instituta za žene (EIGE), Hrvatska je ispod prosjeka EU po indeksima u području prava žena, u grupi srednje europskih država koje su pri dnu. Kada sam pripremala tematsko izvješće o opstetričkom nasilju nad ženama tijekom porođaja, dobila sam i izvješće udruge Roda o akciji ‘Prekinimo šutnju’ iz kojeg je vidljivo negiranje ovog problema kao problema zdravstvenog sustava, stoga se nadam da će se preporuke iz tog izvješća razmotriti i primijeniti u Hrvatskoj. U pogledu nasilja nad ženama vidjela sam novinski članak u kojem je pisalo da je oko 300 slučajeva obiteljskog nasilja palo u zastaru. Ako je to točno, onda je to vrlo ozbiljan problem kršenja ljudskih prava koji treba istražiti i sankcionirati.

Story: Godinu dana bili ste predsjednica Komisije Ujedinjenih naroda o položaju žena, a ponosni ste i na znanje i iskustvo stečeno radom u Odboru CEDAW, kojim ste također predsjedali. Što smatrate najvećim postignućem u tom razdoblju karijere?

UN-ovom Komisijom o položaju žena predsjedala sam od 1999. do 2000. godine, i to kao diplomatkinja Hrvatske u vrijeme dok smo bili izloženi brojim kritikama o kršenju ljudskih prava, pa je to tada bio iskorak i izazovno iskustvo. Za razliku od toga, u UN-ovu Odboru CEDAW (koji prati primjenu Konvencije CEDAW - Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena) bila sam 12 godina u osobnom, ekspertnom svojstvu. Sudjelovala sam u nadzoru primjene Konvencije u 189 država stranaka, a dvije sam godine i predsjedala Odborom CEDAW (2008. - 2009.). U tom sam odboru sudjelovala i u rješavanju brojnih pritužbi o kršenju Konvencije u slučajevima koji su danas presedani za slučajeve silovanja, femicida itd.

Story: Često ističete važnost poštovanja ljudskih prava i etičkih smjernica izvještavanja kada je riječ o ženama žrtvama nasilja, pa tako i silovanja. Na što posebno upozoravate?

Mediji su jako važni za mijenjanje društvene svijesti i ukazivanje na sustavne probleme okrivljavanja i stigmatizacije žrtava te nekažnjavanja počinitelja. Primjerice, dokumentarni film ‘Athlete A’ na Netflixu dobar je primjer kako su novinari i mediji pridonijeli kažnjavanju počinitelja seksualnog nasilja nad djevojčicama gimnastičarkama. Upravo je to što u SAD-u nema zastare za silovanje omogućilo da žrtve mnogo godina kasnije pokrenu kazneni postupak koji je rezultirao kažnjavanjem počinitelja.

Story: Surađujete li poslovno sa suprugom Ivanom Šimonovićem, stalnim predstavnikom Republike Hrvatske pri Ujedinjenim narodima?

Surađujemo, naravno, od prve godine studiranja za Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje smo oboje magistrirali i doktorirali, ali svatko od nas ima svoj neovisni profesionalni put. Suprug je dosta toga prošao na nacionalnoj i međunarodnoj razini, bio je pomoćnik glavnog tajnika UN-a za ljudska prava i posebni savjetnik glavnog tajnika UN-a za sprečavanje masovnih zločina, a sada je ponovno u hrvatskoj diplomaciji kao stalni predstavnik Republike Hrvatske pri UN-u.

Story: Posljednjih godina živite i radite u New Yorku. Razmišljate li o povratku u hrvatsku diplomaciju?

Mnogo vremena provodim u New Yorku sa suprugom. Diplomaciju sam napustila nakon 21 godine rada u Ministarstvu, posebice na području ljudskih prava. Počela sam se baviti ovim područjem kada je Hrvatska krenula od nule i drago mi je što danas sudjelujem u daljnjem razvoju i primjeni međunarodnog prava u području ljudskih prava žena. Iz diplomacije sam otišla s položaja ambasadorice, odnosno stalne predstavnice pri UN-i u Beču i OESS-u iz više razloga, a poglavito kako bih se mogla potpuno posvetiti području ljudskih prava žena.

Story: Što vas uvijek oduševljava kada govorimo o New Yorku, a na što se još ne možete priviknuti?

To je grad jako brzog ritma u kojemu žive ljudi iz svih dijelova svijeta i u njemu me i dalje najviše oduševljava upravo ta raznolikost. Suprug i ja bili smo u New Yorku u vrijeme rušenja ‘blizanaca’ i doživjeli smo taj kolektivni šok od kojeg se grad dugo oporavljao, bili smo u ondje i u vrijeme uragana Sandi, kada pet dana nije bilo struje i vode na 37. katu, i sada smo tamo u vrijeme koronakrize, koja je grad pretvorila u sjenu onoga što je on inače. No vide se disciplina i red. Svi nose zaštitne maske i vani na cesti, a u restoranima su gosti samo za vanjskim stolovima.

Story: Kako volite provoditi slobodno vrijeme?

Najviše me veseli kada smo suprug i ja s našom sada odraslom djecom i njihovim obiteljima te našim unukama Ani (17), Eli (10) i Lei (5) te unukom Ianom koji se upravo rodio, kada nam ostave djecu da ih čuvamo ili kada se družimo s prijateljima. Volim putovati, slikati, boraviti na moru...

Story: Po čemu biste voljeli biti upamćeni u svom radu?

Po rezultatima. Oni su mjerljivi na osnovi vodećih dužnosti koje sam obnašala na međunarodnoj razini te postignutim rezultatima kojima se pridonosi smanjenju diskriminacije i nasilja nad ženama i djevojčicama. Provela sam 12 godina u UN-ovu Odboru CEDAW, uključujući i predsjedanje njime, kada su postignuti znatni iskoraci u njegovoj efikasnosti. Zatim sam od 2006. do 2008. predsjedala Task Forceom Vijeća Europe koje je predložio izradu nove konvencije za sprečavanje nasilja nad ženama. Potom sam supredsjedala međuvladinim odborom svih država članica Vijeća Europe koje je draftiralo Istanbulsku konvenciju od 2008. do 2010., čiji je rezultat najmoderniji međunarodnopravni instrument na ovom području, koji je već donio brojne promjene zakona i prakse u raznim državama, uključujući i Hrvatsku. Nadalje, nadam se da sam kao UN-ova posebna izvjestiteljica za sprečavanje nasilja nad ženama pomoću tematskih izvješća o nasilju nad ženama te izvješća o pojedinim državama, kao i pokretanjem inicijative za prevenciju femicida te sudjelovanjem mog mandata s Odborom CEDAW u izradi Preporuke 35 o rodno utemeljenom nasilju nad ženama, pridonijela jačanju i boljoj primjeni međunarodnih ugovora o ljudskim pravima na ovom području te sprečavanju i prevenciji rodno uvjetovanog nasilja nad ženama i djevojčicama.