Otkako pamtim, medicina je moj izbor i poziv - govori Marina Raguž, 33-godišnja dr. med., specijalizantica neurokirurgije u KB-u Dubrava i doktorica znanosti koja je prije dvije godine obranila doktorsku disertaciju pod nazivom ‘Učinak perinatalne hipoksijsko-ishemijske encefalopatije na projekcijske putove moždanog debla kod nedonoščeta’. Zahvaljujući tom radu dobila je stipendiju Nacionalnog programa stipendiranja ‘Za žene u znanosti’ koji će 2021. obilježiti 15 godina uspješnog provođenja tog programa i u kojem su dosad nagrađene 54 hrvatske znanstvenice. Uz to, dobitnica je stipendije Future Leaders u organizaciji mreže poslovnih žena Women in Adria, nezavisne platforme WEF i Hrvatske udruge žena u pravnoj profesiji. Jedina hrvatska specijalizantica iz neurokirurgije u KB-u Dubrava i doktorica na COVID odjelu za Story govori o nesrazmjeru između žena i muškaraca u znanstvenoj zajednici, diskriminaciji na tom području, mehanizmima kojima bi se slika mogla poboljšati te općenitim izazovima i motivima koji je raduju u području medicine.
Story: Žene čine samo 30-ak posto znanstvene zajednice. Kako gledate na toliki nesrazmjer?
Prema novijim podacima, vidi se da su dosad provedene takozvane akcije osnaživanja položaja žena u društvu polučile uspjeh. U Europskoj uniji taj se postotak popeo na 40-ak posto, a u Hrvatskoj je viši od 45 posto. Kao najveću prepreku istaknula bih važnost spola pri odabiru posla. Nažalost, u određenim strukama uvriježeno je mišljenje da žene, kao slabiji spol, nisu kompetentni kandidati. U određenim strukama, primjerice u neurokirurgiji, kojom se u Hrvatskoj bavi samo nekolicina doktorica medicine, kao i u znanosti, to predstavlja najveću prepreku. Žena se mora truditi i raditi znatno više od muškarca kako bi dokazala da je sposobna i jednako dobra kandidatkinja za posao.
Story: Postoji li diskriminacija u toj sferi poslovanja i jeste li se osobno susreli s njom?
Iako osobno nisam osjetila takav oblik diskriminacije, ne možemo reći da ona ne postoji. Nažalost, ona je implementirana u svaki segment našeg društva. Spol ne može i ne smije biti mjerilo uspjeha. Svaka osoba, bilo da je riječ o ženi ili muškarcu, mora moći dobiti priliku i pokazati svoju izvrsnost koja nikako ne smije ovisiti o spolu. Zbog toga smatram da su stipendije kao što je ‘Žene u znanosti’ idealna prilika da podsjetimo pripadnike našeg društva na potencijalnu diskriminaciju i da zajedno poboljšavamo položaj žena ne samo u znanosti nego i u svim ostalim strukama, na svim pozicijama.
Story: Postoje li razlike između žena i muškaraca u znanosti i kako ih smanjiti?
Pri bavljenju znanošću općenito ne postoje razlike između spolova. Nažalost, riječ je o dugogodišnjim rodnim predrasudama i stereotipovima koje uspješno mijenjamo posljednjih nekoliko godina. Potrebno je jasno definirati izvrsnost kao ključni kriterij, a kad je riječ o osnaživanju položaja žena u društvu, veliki faktor čini postojanje medijski vidljivih uzora i puteva uspjeha.
Story: Kakvo je stanje u svijetu kada je riječ o maloj zastupljenosti žena u znanosti?
U Europi, koja je jedan od najrazvijenijih dijelova svijeta, samo u četiri zemlje žene čine većinu u znanosti, i to u Bugarskoj, Litvi, Latviji i Danskoj. Prema podacima Eurostata za 2018. godinu, od otprilike 18 milijuna znanstvenika i inženjera u Europskoj uniji 41 posto njih su žene, a 59 posto muškarci. Hrvatska je na ovom području iznad europskog prosjeka. Naime, prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, 46 posto aktivnih znanstvenika u našoj zemlji su žene. Ipak, dugogodišnje rodne predrasude i stereotipovi, kao i nedostatak vidljivih uzora i dalje usmjeravaju djevojke i žene dalje od karijera povezanih sa znanošću i tehnologijom.
Story: Kada ste shvatili da je medicina vaš poziv?
Otkako pamtim, medicina je moj izbor i poziv. Kao liječnica imam priliku pomoći ljudima, liječiti i poboljšavati kvalitetu života pojedinca, ali i cijele zajednice. Stalna želja da naučim nešto više i da otkrića temeljne neuroznanosti, koja su nužna za razumijevanje načina funkcioniranja ljudskog mozga, implementiram u praktičnu kliničku primjenu moj su primarni motiv.
Story: Što vas je privuklo neurokirurgiji?
Na studij medicine, kao i na specijalizaciju, odlučila sam se dosta rano, još početkom srednje škole. Oduvijek su me zanimale prirodne znanosti, posebice građa i funkcija ljudskog mozga. Nadasve me oduševila neurokirurgija koja objedinjuje znanja o mozgu s kirurškim manualnim vještinama. Područje mog znanstvenog djelovanja je temeljna medicina - neuroznanost, a uže područje rada neuroanatomija čovjeka, razvojna neuroznanost, neuroimaging te klinička medicina - neurokirurgija. Aktivna sam suradnica na nekoliko inovativnih, domaćih i inozemnih, neuroznanstvenih projekata. Uz specijalizaciju, suradnica sam i u nastavi na Katedri za anatomiju i kliničku anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Story: Neuroznanost je još prilično neistražena. Što vas kao mladu znanstvenicu na tom polju najviše zanima?
Unatoč dosad provedenim istraživanjima, ljudski mozak i dalje je fascinantan i mističan organ čije mogućnosti svakim novim otkrićem fasciniraju znanstvenike. Neuroznanost je vrlo aktivna interdisciplinarna znanost koja obuhvaća brojna istraživanja iz područja temeljne, kliničke, bihevioralne, kognitivne, afektivne, molekularne, računalne neuroznanosti i tako dalje, a rezultati sadašnjih i budućih istraživanja u budućnosti će nuditi nezamislive mogućnosti. Godinama sam članica istraživačke grupe akademika Ivice Kostovića na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga, a primarni fokus naše grupe su perinatalna oštećenja mozga u nedonoščadi, područje na kojem sam izradila doktorsku disertaciju. Surađujem u istraživanjima iz područja kliničke neuroznanosti i neurokirurgije koja se aktivno provode na Zavodu za neurokirurgiju Kliničke bolnice Dubrava pod vodstvom prof. dr. sc. Darka Chudyja. Područja koja me također zanimaju su mehanizmi djelovanja i praćenje bolesnika kojima je ugrađena duboka mozgovna stimulacija.
Story: Što vas najviše fascinira u medicini?
Medicina je kompleksna i višeslojna struka. Sa znanstvene strane fascinira me definiranje i otkrivanje novih saznanja, a u kliničkom dijelu, naravno, kako rezultate takvih istraživanja primijeniti u kliničkoj praksi i pomoći bolesniku. To je struka koja tehnološki napreduje strašnom brzinom, a i taj je aspekt jako zanimljiv - terapija bolesnika individualizirana je za svakog bolesnika, skraćuje se vrijeme operacijskog zahvata, bolesnici se brže oporavljaju i slično.
Story: Koji je vaš svakodnevni ‘motor pokretač’?
U medicini je važno vidjeti da naš posao djeluje na živote bolesnika na pozitivan način, postižući smanjenje bolova, izlječenje. U takvim trenucima uloženi rad, trud, umor i neprospavane noći imaju smisla. U znanosti me motivira činjenica da bi istraživanje moglo imati važnu kliničku svrhu i pozitivno utjecati na kvalitetu života pojedinca.
Story: Trenutačno radite na COVID odjelu KB-a Dubrava. Koliko koronavirus utječe na ljudski mozak?
U posljednjih godinu dana velika većina medicinskih istraživanja, bazičnih i kliničkih, usmjerena je na COVID-19 te na mehanizme djelovanja te bolesti na ljudski organizam. Prva istraživanja objavili su kineski znanstvenici koji su u svojim rezultatima pokazali promjene moždane cirkulacije na mikro razini kod više od 50 posto bolesnika. Na krovu nosne šupljine nalaze se izdanci živaca mozga, prvi neuron njušnog puta i njegovi izdanci su u gornjem dijelu njušne regije nosne šupljine i tim putem virus ulazi u mozak. Kineski znanstvenici pokazali su da virus zahvaća i oštećuje posebno one dijelove mozga koji primaju informacije preko sinaptičkih veza od njušnog puta pa je gubitak okusa neurološki znak˝koronavirusa. Nažalost, ne znamo kako se virus širi u mozgu i hoće li ostaviti posljedice te će sigurno trebati niz godina i praćenja bolesnika kako bismo imali uvid u potencijalne posljedice. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da COVID-19 utječe i na mentalno zdravlje pojedinaca. Naime, prema dostupnim istraživanjima, čak 50 posto ih pati od nekog oblika mentalne tegobe koja je nastala kao posljedica pandemije.
Story: Radite li na tom području neko istraživanje?
U KB-u Dubrava pokrenuto je nekoliko istraživanja bolesti COVID-19, a na onima koji su nam bliski surađujemo s kolegama druge specijalnosti. Osim toga, dio istraživanja provodi se u suradnji sa znanstvenicima osnovnih medicinskih struka.
Story: Što vam najteže pada u vašem poslu?
Smrt bolesnika ipak je ono što nam najteže pada. Koliko je god smrt sastavni dio medicine, što treba prihvatiti, i dalje je to vrlo težak dio posla koji ne možemo ostaviti iza sebe kada napustimo radno mjesto.
Story: Koliko je naporno raditi na COVID odjelu i postoje li naznake kada bi se život mogao normalizirati?
Rad na COVID odjelu je izazovan i naporan, zahtijeva poseban oblik odijevanja zaštitne opreme koja uključuje skafander s kapuljačom, rukavice, zaštitne naočale i vizir te posebne maske. U zaštitnoj opremi provodimo najviše četiri sata pa u to vrijeme nije moguća konzumacija vode i hrane, obavljanje fizioloških potreba i tako dalje. U takvoj opremi vrlo je izazovno provoditi rutinski dio posla, a posebno operirati. Srećom, tim liječnika, medicinskih sestara te ostalih zdravstvenih i nezdravstvenih djelatnika u našoj ustanovi poprilično je dobro uigran, a i rad u timu svakako olakšava posao i u najtežim uvjetima. Uz pridržavanje epidemioloških mjera i početak procjepljivanja populacije, nadam se da će s prvim proljetnim sunčevim zrakama život u Hrvatskoj ući u prvu fazu normalizacije.
Story: Uspijevate li postići ravnotežu između privatnog i poslovnog života?
Zasad uspijevam, ali uz veliku pomoć i podršku partnera i obitelji. Jako mi je važan privatni život i trudim se da bude u zdravom omjeru s poslom. Slobodno vrijeme najčešće provodim s dečkom, prijateljicama i prijateljima, obitelji te u šetnji sa psom. Volim putovati i upoznavati nove kulture i trudim se svakih nekoliko mjeseci nekamo otputovati.
Story: Kao znanstvenica puno ste vremena utrošili na predanost vlastitom pozivu. Kako se to odrazilo na vaš privatni život?
Bilo je potrebno puno rada, truda, odricanja, ulaganja i vjere u sebe da dođem na mjesto gdje sam sada, koje mi omogućuje daljnje učenje i napredak. Uvijek, a ne samo danas presudno je da pojedinac koji nešto želi neustrašivo radi i trudi se jer gdje ima volje, ima i načina. Odabrana karijera za mene je golem izazov, ali ujedno i posao za koji smatram da sam rođena - učiti, pomoći, izliječiti te poboljšati kvalitetu života svakog čovjeka s kojim dođem u doticaj.
