Osvještavanje je prvi korak u rješavanju problema rodno uvjetovanog nasilja. Moramo osvijestiti da je nasilje prema ženama nedopustivo kršenje ljudskih prava koje treba biti oštro sankcionirano. Isto tako, nasilna ponašanja trebaju naići na osudu cijelog društva. Nasilnika se ne smije opravdavati i pronalaziti izlike za njegove postupke, a žrtvu treba osnažiti umjesto da joj se nameće dodatni osjećaj krivnje i srama”, govori Petra Kontić, voditeljica programa Rodna ravnopravnost u udruzi B.a.B.e. S magistrom sociologije razgovarali smo o tome kakvo je stanje u našem društvu kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti, koje su glavne zadaće udruge čija je članica još od studentskih dana, zašto se žrtve boje prijaviti nasilje te koliko je važan financijski i statusni položaj žrtve kada se govori o seksualnom nasilju.
Story: Kako ocjenjujete stanje u našem društvu kada se govori o rodnoj ravnopravnosti? Gdje su najveći problemi?
Rodna ravnopravnost, rodno uvjetovano nasilje i reproduktivno nasilje prigodničarske su teme koje u fokus dolaze tek pri obilježavanju određenih nacionalnih i međunarodnih dana ili kada se sve manjkavosti sustava oslikaju u medijskom prostoru na nekom konkretnom slučaju. Hrvatska nema Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova. Posljednja takva napisana je za razdoblje od 2011. do 2015. godine. Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulska konvencija, i dalje nije implementirana u potpunosti, a popratna izjava kojom se država ogradila od ‘rodne ideologije’, a zapravo od seksualnog odgoja te odgoja za ravnopravnost i nenasilje, ugrozila je temelje učinkovite prevencije ne samo obiteljskog nasilja, nego i neželjenih trudnoća. Godinama upozoravamo na to da nasilje treba biti adekvatno sankcionirano, sudski postupci brzi i učinkoviti, praksa institucija pri postupanju u slučajevima nasilja prema ženama konzistentna, bez previše prostora za pojedinačne interpretacije, a međuresorna suradnja relevantnih dionika/ca koji/e sudjeluju u prevenciji, suzbijanju i/ili sankcioniranju nasilja prema ženama uhodana i kvalitetna. Reproduktivno nasilje u našem društvu službeno ne postoji, kao ni Nacionalni akcijski plan za zdravlje žena, unatoč masovnim svjedočanstvima o neadekvatnom medicinskom tretmanu. Sve su to problemi koje je potrebno hitno adresirati.
Story: Za one koji ne znaju, možete li objasniti zašto je odabrano ime B.a.B.e. i što ono znači?
Britko i prepoznatljivo ime dugujemo jednoj od osnivačica udruge, veteranki hrvatske borbe za rodnu jednakost Vesni Kesić. Ideja o imenu rodila se krajem travnja 1994. godine, netom nakon osnutka udruge, a kako je i sama znala reći, Vesna se vodila filozofijom Lennyja Brucea koji je negativno nazivlje i stereotipove hiper eksploatacijom pretvarao u pozitivno. Puno ime udruge je B.a.B.e. Budi aktivna. Budi emancipiran.
Story: Koja je primarna zadaća udruge i kako pomažete ženama koje vam se obrate za pomoć?
Primarna zadaća udruge podrazumijeva sveobuhvatnu pomoć ženama žrtvama nasilja i njihovoj djeci, i to na dvije razine. Prva razina obuhvaća pružanje pravne i psihološke pomoći, kao i davanje različitih praktičnih savjeta i informacija te povremeno jednokratne materijalne pomoći, dok se druga razina odnosi na smještaj žrtava nasilja u sklonište koje se nalazi u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Usluge pravnog i psihološkog savjetovanja dostupne su još od 1994. godine, ali u to vrijeme isključivo ženama žrtvama nasilja. Od 2009. godine, sukladno Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći, usluge su dostupne i svim marginaliziranim i diskriminiranim građankama i građanima s različitim vrstama pravnih problema. Fokus organizacije i dalje je primarno na pružanju pravne i psihološke pomoći ženama žrtvama nasilja, a s obzirom na dugogodišnje djelovanje na tom području. Broj telefona 0800 200 144 besplatan je i dostupan radnim danom od 8 do 17 sati svim građankama i građanima RH za sva pravna pitanja i sveobuhvatnu psihološku podršku. Samo prošle godine naš stručni tim pružio je više od 2000 savjeta, a u sigurnoj kući boravile su 23 žene i 22 djece. Pokrenule smo i novu, besplatnu i anonimnu liniju namijenjenu isključivo ženama žrtvama nasilja, koja je dostupna svakim radnim danom od 8 do 16 sati na broju 0800 555 202.
Story: Kada vam se žene najčešće obraćaju i s kojim problemima?
Velik broj građanki i građana obraća nam se svakodnevno s vrlo različitim pravnim pitanjima ili različitim razlozima zbog kojih im je potrebna psihološka podrška. S obzirom na to da smo u javnosti uglavnom prepoznate kao udruga koja se primarno bavi ženskim pravima, u puno nas većem broju kontaktiraju upravo žene. S obzirom na strukturu korisnica i problematiku s kojom nam se obraćaju, u najvećoj mjeri riječ je o obiteljskom nasilju.
Story: Kada biste usporedili 1994. godinu, kada je udruga osnovana, i današnju situaciju, što biste rekli - je li stanje u Hrvatskoj bolje?
B.a.B.e. su osnovane u potpuno drukčijem društvenom kontekstu, a netom nakon UN-ove Svjetske konferencije o ljudskim pravima u Beču (1993.), koja je u svojoj Deklaraciji prepoznala ženska prava kao ljudska, odnosno univerzalna, nedjeljiva, međusobno ovisna i povezana prava. Nažalost, za nastanak jedne od prvih organizacija za ženska prava presudne su bile i posljedice ratnog nasilja, napose seksualnog nasilja prema ženama. Danas djelujemo u drugim okolnostima, ali i dalje nailazimo na otpor pri spomenu promicanja rodne ravnopravnosti. Nepravedno i netočno bilo bi reći da se napredak nije dogodio jer je od 1994. donesen niz zakona i drugih akata kojima se unaprijedio položaj žena, posebice žrtava nasilja, ali još je pred nama dug put ka postizanju pravne, ekonomske, socijalne i političke jednakosti.
Story: Jesu li se tijekom tih godina mijenjali problemi žena koje vam se javljaju?
Rodno uvjetovano nasilje nije specifično za jedno razdoblje, jednu kulturu ili društvo, ono je, nažalost, sveprisutno i univerzalno. U odnosu na naše početke primijetile smo povećan broj žena žrtava nasilja koje nam se obraćaju tražeći pomoć, ali to ne možemo nužno pripisati isključivo povećanju stope nasilja u društvu. Naša udruga dobila je na vidljivosti i prepoznata je u javnosti kao udruga koja aktivno pomaže ženama žrtvama nasilja zbog čega nam se one obraćaju s povjerenjem. Osim toga, dogodile su se važne zakonske promjene, aktivno se radilo na destigmatizaciji žrtava, unaprijeđen je i sustav podrške.
Story: Kako udruga pridonosi podizanju javne svijesti o ozbiljnosti i rasprostranjenosti seksualnog zlostavljanja?
Edukacijama, pravodobnim medijskim istupima, organizacijom tribina, konferencija i okruglih stolova, ciljanim kampanjama i nizom drugih aktivnosti, uključujući one na društvenim mrežama Facebook i Instagram.
Story: Pokrenuta je inicijativa ‘Nisam tražila’, mislite li da će ona dovesti do konkretnih akcija i promjena u društvu?
Javni istupi žrtava kojima svjedočimo u posljednje vrijeme imaju veliku težinu - oni predstavljaju podzastupljenu perspektivu žrtve i otkrivaju stvarnu krivicu koja je najprije na počinitelju, a potom i na društvu koje počiva na patrijarhalnim vrijednostima i stigmatizira žrtve. Prijedlog izmjena odredbi Kaznenog zakona koje se odnose na spolno uznemiravanje i uključuju produljenje zastare s tri mjeseca na deset godina te progon počinitelja po službenoj dužnosti, vidimo kao prvi korak prema pozitivnim i prijeko potrebnim promjenama.
Story: Mogu li bogate i slavne žene biti žrtve seksualnog nasilja i uznemiravanja? Koliko je važan financijski i statusni položaj žrtve kada se govori o seksualnom nasilju?
Bilo tko može biti žrtva seksualnog nasilja, bez obzira na spol ili socijalni status. Seksualno nasilje pogađa i žene i muškarce, bogate i siromašne, obrazovane i neobrazovane, kao i podređene i nadređene. Seksualno nasilje je ipak u prvom redu rodno uvjetovano te proizlazi iz duboko ukorijenjenih patrijarhalnih obrazaca ponašanja, uvjerenja da žene vrijede manje od muškarca i da ih se može posjedovati. Rodno uvjetovano nasilje podrazumijeva odnos moći u kojemu muškarac uspostavlja kontrolu nad ženom, a drugi faktori, poput egzistencijalne ovisnosti žrtve o počinitelju ili općenito nižeg društvenog statusa žrtve, povećavaju rizik od rodno uvjetovanog nasilja pa tako i seksualnog. Međutim, nemamo pravo relativizirati traumu žrtve koja je u financijskom smislu povlaštena. Seksualno nasilje vrlo je traumatično iskustvo utemeljeno na rodnoj neravnopravnosti koja se tiče svih nas.
Story: Koliko se stavovima da bogate i slavne žene ne mogu biti žrtve nasilja odmaže borbi za rodnu ravnopravnost?
Važno je ukazati na odgovornost osoba koje u javnom prostoru iznose neargumentirane stavove temeljene na osobnom dojmu. Osim što je navedeno neodgovorno, ono je i štetno za osobe koje su preživjele seksualno nasilje jer tako na njih vršimo dodatni pritisak za preuzimanje odgovornosti. Seksualno nasilje je samo po sebi razarajuće za žrtve te dovodi do brojnih i dugotrajnih posljedica, kao što su dugogodišnji osjećaj srama, gubitak samopouzdanja, depresija, anksioznost, PTSP te suicidalnost. Kao društvo moramo zauzeti nepokolebljiv stav da je rodno uvjetovano nasilje nedopustivo kršenje ljudskih prava koje nećemo i ne smijemo tolerirati. Vrijeme je da prestanemo pronalaziti opravdanja i izlike za nasilnička ponašanja te da žrtvama pružimo široku socijalnu potporu - bez osude, okrivljavanja, stigmatizacije i dodatne viktimizacije.
Story: Zašto žrtve ne prijavljuju nasilje? Kako ih potaknuti na to da ga prijave?
Žrtve se najčešće odlučuju ne prijaviti takva kaznena djela iz više razloga: nemaju povjerenja u institucije, boje se osude, stigmatizacije i nepovjerenja, strahuju od sekundarne viktimizacije i dugih sudskih postupaka. Žrtve seksualnih delikata nerijetko su okrivljavane za preživljeno nasilje, nameće im se osjećaj odgovornosti, propituju se njihova ponašanja i vrijednosti, čime one dobivaju dojam kako ih sustav ne štiti nego dodatno traumatizira. Kako bi izbjegle tu dodatnu traumatizaciju, brojne žrtve seksualnih zločina prešućuju preživljeno te se ne odlučuju na prijavu ili povlače prijave zbog pritiska okoline. Potrebna je sustavna i sveobuhvatna podrška kako bismo žrtve, bez obzira na spol i društveni status, ohrabrili na prijavljivanje takvih kaznenih djela i prekršaja te ostvarili preduvjete za prevladavanje seksualne traume.
Story: Zašto žrtve koje prijave nasilje često to naprave s vremenskim odmakom?
Frapantna je primarna briga dijela društva zbog dugogodišnje šutnje žrtava nasuprot logičnoj prvoj reakciji, osudi seksualnog nasilja. Tako šaljemo poruku da su žrtve koje godinama šute nevjerodostojne, a gradeći atmosferu nepovjerenja u žrtvu zatvaramo prostor svim budućim žrtvama da progovore i potraže pomoć. Statistika kaže da na jedno prijavljeno silovanje dolazi 10 do 15 neprijavljenih. Iskustvo svake žrtve je jedinstveno, a trenutak kada će ona potražiti pomoć, stvar je osobne snage i osobnog odabira u koji nemamo pravo ulaziti. Seksualno nasilje vrlo je specifično u odnosu na ostale prijestupe i zločine po tome što žrtva često nailazi na negativne reakcije okoline, okrivljavanje za seksualni napad i uskraćivanje socijalne podrške. Istraživanja pokazuju da upravo te reakcije imaju devastirajući efekt na psihološku dobrobit žrtve te, gledajući iskustva drugih, malo je onih koje se odluče progovoriti o svojoj traumi. Isto tako, što je oblik seksualnog nasilja teži, to je u većoj mjeri počinitelj bliska ili žrtvi poznata osoba, što je također jedan od razloga zašto se seksualno nasilje manje prijavljuje u odnosu na druge oblike nasilja te može proći i niz godina prije nego što žrtva odluči ispričati svoje iskustvo, ako uopće to učini.
Story: S kojim se problemima žrtve susreću jednom kad javno progovore o traumi?
Uz prethodno nabrojano, specifičnost je i nepovjerenje u žrtvin iskaz. Često svjedočimo javnoj bojazni kako je riječ samo o pukom privlačenju pozornosti žrtve, podmetanju, osveti ili sličnim motivima. No lažnih prijava seksualnog nasilja nema ništa više nego lažnih prijava drugih prekršajnih i kaznenih djela i taj je broj oko 2%. Postavlja se pitanje: zašto smo mi kao društvo primarno više uzrujani zbog eventualnih 2% lažnih prijava u odnosu na 98% stvarnih prijava, stvarnih trauma, stvarnih žena?
Story: Zašto sumnjamo u iskaz žrtve?
Takva reakcija rezultat je različitih faktora, kao što su društveni mitovi o seksualnom nasilju, tradicionalni stavovi o seksualnosti i rodnim ulogama, kao i potreba okoline da zadrži percepciju ‘pravednog svijeta’ - uvjerenja da se možemo zaštititi od loših stvari ako slijedimo određena pravila. To se najviše očituje u opravdavanju seksualnog nasilja načinom na koji se žrtva obukla, što je konzumirala i s kim se našla u društvu, pri čemu sebe aktivno uvjeravamo da se to ne bi moglo dogoditi i nama jer se mi ne bismo doveli u tu situaciju. To nema nikakvo uporište u stvarnosti. Drugi je važan razlog općenito podređen položaj žena u patrijarhalnom društvu koji rezultira svaljivanjem odgovornosti na ženu žrtvu koja se propustila zaštititi od nasilja umjesto na samog počinitelja nasilja.
Story: Koja je uloga medija u kontekstu izvještavanja o seksualnom nasilju?
Promičući sustavnu prevenciju rodno uvjetovanog nasilja, često smo u prilici apelirati na odgovornost medija upravo kritikom negativnih primjera koji preplavljuju medijski prostor. Senzacionalistički pristup, stereotipovi i zadiranje u osobnu povijest žrtava štetni su oblici izvještavanja koji imaju dugoročne posljedice. To vjerojatno pridonosi čitanosti ili gledanosti medijskih sadržaja, ali dugoročno šteti žrtvama i zajednici. Treba izbjegavati otvaranje prostora sumnje u žrtvu medijskim objavama i izjavama javnih osoba jer to obično vodi relativizaciji nasilja. Odgovornost pri izvještavanju integralni je dio novinarske struke i jedan od temelja prevencije nasilja, bilo ono rodno utemeljeno ili ne.
Story: Koliko je važna edukacija o ovoj temi i od kada bi se trebala provoditi?
Edukacija i podizanje svijesti o seksualnom nasilju i potrebama žrtava jedna je od obaveza koje je Republika Hrvatska preuzela ratifikacijom Istanbulske konvencije. Rodni stereotipovi i mitovi o seksualnom nasilju glavni su razlozi lošeg postupanja prema žrtvama i tek njihovim iskorjenjivanjem možemo očekivati napredak. Djeci od malih nogu moramo prenositi znanja o nasilju kao o nedopustivom načinu kršenja ljudskih prava. Trebamo odgajati građane i građanke za ravnopravno i pravedno društvo.
Story: U intervjuu 2019. ste rekli: “Kao najveći problem istaknula bih nedostatak političke volje za nužnim promjenama, što ne znači da se one ne događaju, ali iznimno sporim tempom.” Je li se tempo ubrzao ili dodatno usporio?
U 2019. su, kao jedna od posljedica građanskog pritiska i ratifikacije Istanbulske konvencije, revidirani pravni okviri zaštite žena od obiteljskog i seksualnog nasilja, uslijed čega su donesene izmjene Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ovim izmjenama izbrisano je kazneno djelo spolnog odnosa bez pristanka (koje se sad kvalificira kao silovanje), a propisane kazne za silovanje su se postrožile. Time je svakako napravljen važan korak prema većoj zaštiti žrtve, no još ostaje problem nedovoljne senzibiliziranosti stručnjaka/inja u pravnom sustavu (koja često vodi sekundarnoj viktimizaciji žrtve tijekom postupka) te nedostatka standardiziranih kriterija za pravodobne i adekvatne presude.
Story: Je li se tijekom pandemije koronavirusa promijenio vaš način rada? Jesu li iskrsnuli novi problemi za žrtve?
Protekla godina sve nas je suočila s brojnim izazovima i nedaćama na koje smo odgovorile prilagodivši se novonastaloj situaciji. No već smo u svibnju ponovno počele raditi iz ureda te nastavile primati korisnike i korisnice pridržavajući se epidemioloških mjera. Naša Sigurna kuća Vukovarsko-srijemske županije cijelo je vrijeme radila punim kapacitetom. Tijekom karantene u ožujku zabilježile smo povećanje od 12% u našem Pravnom i psihološkom savjetovalištu, kao i u Sigurnoj kući, što nas nije iznenadilo s obzirom na to da naše dosadašnje iskustvo govori u prilog tezi da se nasilje intenzivira kada partneri provode više vremena zajedno. Trend povećanja nasilja tijekom pandemije zabilježen je u cijeloj Europi.
