Sreću, ponos i uzbuđenje koje osjeća jer je ostvarila svoj san i postala strojovotkinja lako je osjetiti već nakon nekoliko minuta razgovora sa Suzanom Karamatić Vidaković. Ona je druga žena u Hrvatskoj koja vozi vlak, a statistike pokazuju da se veći postotak strojovotkinja ne može naći ni u drugim državama. Zašto se to godinama smatralo isključivo muškim poslom, ali i kako ruši predrasude, govori nam Suzana koja o svome poslu priča s velikom strašću i predanosti. Trenutačno je pri kraju praktičnog dijela edukacije i uskoro će polagati stručni ispit kojemu se pristupa tek nakon 880 odvoženih sati. Kakav je bio osjećaj prvi put upravljati vlakom, ali i zašto je taj posao iznimno psihički zahtjevan, otkriva nam ova 34-godišnjakinja.
Story: Vlakom ste prvi put upravljali u prosincu prošle godine, i to tijekom noćne vožnje u Ogulin, kako je to proteklo?
Bilo je to iskustvo prepuno uzbuđenja! Ne možeš vjerovati da je došao taj dan, da sjediš u lokomotivi i iza sebe gledaš vagone. Noć je bila teška ne samo zato što mi je to bila prva vožnja nego je i zbog kiše i snijega bila gusta magla. Uvjeti nisu mogli biti lošiji, ali tu je sve počelo.
Story: Znači, prvi se pamte?
Da! Za cijeli život.
Story: Susrećete li se danas s predrasudama?
Da, jer naši ljudi nisu naviknuli da žena vozi vlak. Sitnije sam građe i zato znaju pomisliti da ja to ne mogu. Ali mogu. Prije stažiranja bila sam na fizičkom i psihičkom liječničkom pregledu na kojem se provjerava jesmo li sposobni za ovaj posao. Ljudima je to čudno, kao što im je nekad bilo neobično da žena vozi autobus ili tramvaj, a danas je to normalno. Vlak ima puno više tona, veće su brzine pa neki i dalje misle da žene za to nisu sposobne.
Cijeli intervju sa Suzanom Karamatić Vidaković u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pročitajte u novom broju magazina Story koji je u prodaji od srijede, 3. ožujka 2021. godine
