Toni Mažuranić: 'Pobijedila sam vlastiti poremećaj u prehrani'

Toni Mažuranić je 32-godišnjakinja koja se prije gotovo 20 godina počela boriti s poremećajima u prehrani, najprije s bulimijom, a onda i s anoreksijom. Danas se profesionalno bavi tetoviranjem, a zahvaljujući slikarstvu, u kojem je istraživala standarde ženske ljepote i utjecaje medija na njih, uspjela je pobijediti bolesti. O uzrocima koji su bili okidač za poremećaje u prehrani, suočavanju s dijagnozom, ali i pobjedi nad bulimijom i anoreksijom Toni je otvoreno progovorila za Story.

Story: Borili ste se i s anoreksijom i s bulimijom?

U mom slučaju počelo je bulimijom i postupno prešlo u anoreksiju tijekom liječenja. Kako sam prestala povraćati, tako sam jela sve manje i manje, dok nisam došla na samo nekoliko jabuka dnevno. Osjećaji iza oba poremećaja su isti, cilj je bio isti, osjećaj krivnje bio je isti... Koliko se sjećam, mislim da sam u najgorem razdoblju imala samo 43 kilograma. Izgledala sam ispijeno, nezdravo, blijedo... Naravno, tada to nisam tako vidjela.

Story: U čemu se najviše ogledao vaš poremećaj u prehrani? Koliko su se promijenile vaše životne navike u tom razdoblju?

Inače sam dosta energična osoba, neki bi rekli da sam ponekad i hiperaktivna, ali u tom sam se razdoblju potpuno povukla. Sve sam više vremena provodila sama u sobi. Bila sam iznimno depresivna, nije mi bilo do druženja. Imala sam jako malo energije, brzo sam se umarala i stalno mi je bilo hladno. Ako bih bila s prijateljima i slučajno s njima nešto pojela, osjećaji krivnje i panike koji bi me preplavili bili bi toliko intenzivni da bi mi bilo teško sudjelovati u razgovoru. Tada sam se baš nekako odvajala od svih.

Story: Kada ste postali svjesni svog problema i kada se zatražili stručnu pomoć?

Sjećam se da sam dosta rano postala svjesna kako imam problem jer su ti osjećaji krivnje i panike postajali histerični i sve intenzivniji. Ujedno su tu bili i osjećaji nekakvog postignuća tako da sigurno kojih godinu dana nisam zatražila pomoć. U biti, zatražila sam pomoć tek kada mi je prijateljica u prvom srednje zaprijetila da će reći mojim roditeljima ako im ja ne kažem. Svima je bio očit moj gubitak kilograma, ali mnogi se nisu usudili ili nisu znali kako mi pristupiti. Nakon što mi je ona zaprijetila, rekla sam mami da trebam pomoć. Bila je u šoku i osjećala se krivom što sama nije ništa poduzela, ali odmah je krenula u akciju da nađe neku vrstu liječenja. Nažalost, mnogi roditelji prožive fazu negiranja i ne znaju kako pristupiti poremećaju u prehrani. Nije to lako. A uzmimo u obzir i to da je za starije generacije to još veći tabu. Zaista sam imala sreće što sam imala i prijateljicu koja me suočila s problemom i roditelje koji su mi bili golema podrška. Mama je našla doktoricu kod koje sam krenula na terapiju, dobila sam plan prehrane i mama bi me budila svako jutro da popijem smoothie. Očuh se i danas zna prisjetiti kako mi je kosa toliko opadala da bih njome zaštopala odvod u kadi... Tada smo živjeli u Americi pa sam se ondje liječila. Trajalo je oko dvije godine, ali nakon toga mi je trebalo još nekoliko godina da pronađem dobru ravnotežu.

Story: Možete li se prisjetiti najtežih trenutaka koje ste proživjeli u tom razdoblju života?

Najteži su mi trenuci bili kada sam vidjela koliko sam boli nanijela svojim bližnjima. Trenutak kada su mi tijekom liječenja rekli da moram početi jesti ili će me hospitalizirati... Sjećam se da sam gledala mamu kako plače i tada sam odlučila da želim pobijediti taj poremećaj. Bilo mi je iznimno teško i kada sam dobila plan prehrane. Bojala sam se hrane, a morala sam jesti. Prvih nekoliko obroka jela sam u suzama.

Story: Je li postojalo išta što vas je veselilo u tom razdoblju?

Bilo je nekih stvari. Slikanje, prijatelji... Ali depresija i poremećaj bili su jači od svega.

Story: Jeste li to razdoblje proživjeli sami ili uz podršku partnera?

Počela sam hodati s dečkom tek u drugoj polovici svog liječenja, već sam neko vrijeme pratila plan prehrane i išla sam polako nabolje. I on i svi prijatelji bili su mi velika podrška. Svi su znali da moram jesti svaka tri sata, nikome nije bilo čudno kad bih mjerila obroke i zaista su svi bili brižni i pažljivi prema meni.

Story: Kada ste se i kako uspjeli potpuno oporaviti?

Uh... ne znam postoji li potpuni oporavak. Možda bih to prije opisala kao pobjedu nad poremećajem jer to je nekako uvijek tu, samo što moraš biti jači od toga i ne dopustiti da vlada tvojim životom. Ali proces je bio težak. Teško je stvoriti zdrav odnos prema nečemu čega se beskrajno bojiš, ali je moguće. Meni je plan prehrane omogućio uspješan oporavak, uz podršku mojih najdražih. Da ga nisam imala, mislim da bih se puno dulje borila s poremećajem. Plan prehrane dao mi je neki mehanizam, kontrolu nad svime. Puno sam naučila o nutricionizmu, odnosno što je dobro za moje tijelo, naučila sam slušati svoje tijelo i naposljetku sam uspjela stvoriti zdrav odnos prema hrani. Zaista vjerujem da je to jako važan dio oporavka, a ne primjenjuje se svagdje u liječenju. Osobama koje imaju poremećaj hranjenja potrebna je struktura, određeni način kontrole jer ne možeš samo tako prijeći iz faze straha od hrane u fazu jedenja pizze i reći sam sebi: “Proći će.” Potreban je cijeli strukturirani program u kojem možeš steći zdrav odnos prema hrani.

Story: Koliko vam je važan izgled? Kakvu sliku o sebi imate danas?

Lagala bih kad bih rekla da mi izgled nije važan. I dalje mi je jako važno kako izgledam, pazim na prehranu i vježbam, ali se ne kažnjavam i ne ograničavam. Danas uživam u hrani i jedem kada sam gladna, slušam svoje tijelo. Živim bez vage! Sada s veseljem odem u dobar restoran i iskreno uživam u jelu. Vidim hranu kao nešto hranjivo za svoje tijelo. I mislim da napokon imam zdravu i dobru sliku o sebi. To, naravno, varira kao i kod svih nas, ali ne očekujem nešto što nije prirodno za moje tijelo.

Story: Što ste naučili u razdoblju borbe s poremećajem u prehrani?

Shvatila sam koliko jak utjecaj imaju mediji na nas, baš kao i događaji iz prošlosti. Shvatila sam koliko sam jaka i sposobna. Shvatila sam da želim biti otvorena u vezi sa svim što se odnosi na moj poremećaj jer sve više ljudi boluje od bulimije i anoreksije. Naučila sam jako puno. Ta je borba jako utjecala na mene i moj pogled na svijet.

Story: Je li vam se ikad obratila osoba koja ima jednak ili sličan problem?

Jest, javile su mi se jedna mlada djevojka i njezina sestra. Sjela sam s njom i podijelila svoje iskustvo, dala joj neke savjete. Obratilo mi se i nekoliko djevojaka sa psihijatrije na Rebru koje su bile tamo zbog poremećaja hranjenja. Uvijek mi je drago biti drugima podrška i podijeliti svoje iskustvo u nadi da tako možda nekome pomognem.

Story: Koliko je važno javno govoriti o tim poremećajima?

Jako je važno. Nažalost, to je još tabu tema kod nas. Naravno, ne koliko je nekad bila, ali i dalje je ljudima to neshvatljivo i često je lakše ne govoriti o tome.

Story: Kako se danas hranite? Dođe li vam povremeno da se ponovno prejedete, a onda da to sve dvostruko potrošite ili povratite?

Pazim da moja prehrana bude zdrava i uravnotežena. Već sam gotovo 13 godina veganka i izbjegavam previše procesuiranu hranu, ali nije da nikad neću pojesti smoki ili čips. Sve u zdravim omjerima. Ponekad pomislim da sam pojela previše, ali takve misli brzo odbacim i to je ono najvažnije: treba naučiti biti jači od poremećaja. Mislim da sam u posljednjih deset godina možda dvaput pomislila da bih mogla povratiti hranu, ali nikad nisam. Ne želim se nikada vratiti u takav odnos sa sobom. Puno sam sretnija sada kad sam zdrava i mogu reći da je 95 posto vremena moj odnos prema hrani i tijelu pozitivan, što smatram velikim uspjehom.

Story: U svojim slikarskim radovima preispitujete današnje standarde ženske ljepote. Kako ih vi vidite? Snose li mediji dio odgovornosti za iskrivljene slike koje sve više mladih danas ima o sebi?

Današnji su standardi ženske ljepote nedostižni. Neprestano gledamo savršeno ispeglana lica i tijela, povećane oči i usta, sužene strukove i tako dalje, i jasno da to utječe na naše viđenje sebe. Dodatno su problematični silni filteri kojima se ljudi koriste u fotografiraju. Neprestano gledamo sami sebe u nekakvom nerealnom izdanju. Što se onda dogodi kada stanemo ispred ogledala, bez šminke i ikakvog filtera? Mislim da sve to podsvjesno utječe na to kako doživljavamo sebe i na razinu našeg samopouzdanja. Da, mislim da mediji definitivno nose određenu dozu krivnje za tu iskrivljenu sliku koju sve više nas ima.

Story: Kako bi se, po vašemu mišljenju, takvi problemi mogli prevenirati i naposljetku spriječiti? Imate li poruku za mlade koji nisu zadovoljni svojim izgledom?

To je teško pitanje. Puno bi se toga trebalo promijeniti, ali ne vidim kako bi se takvo što moglo dogoditi. No mislim da možemo što otvorenije razgovarati o tome, kritičkim razmišljanjem pristupiti medijima i informacijama koje nas okružuju te ako znamo nekoga tko ima problem - ponuditi mu pomoć. A svi koji se bore sa samopouzdanjem i vlastitim izgledom, neka znaju da nisu sami u tome jer to je nešto na čemu se može raditi i što se može popraviti. Ako se netko nalazi baš u teškoj situaciji, svakako bih savjetovala da potraži određenu terapiju. To je vrsta mentalne higijene i ne treba se bojati psihološke pomoći. Živimo u ludom vremenu i sigurno bi to svakome dobro došlo.