Petar pomaže izbjeglicama: 'Svi smo mi migranti i zaslužujemo dostojanstvo'

Osam godina upornosti, bezrezervne pomoći i podizanja glasa protiv nepravde, zlostavljanja i nehumanosti. Toliko se dugo 37-godišnji Petar Rosandić, rođeni Zagrepčanin s bečkom adresom, s grupom volontera i aktivista bori za dostojniji život izbjeglica, osobito onih na bosanskohercegovačkoj granici. Predan rad aktivista i predsjednika nevladine organizacije SOS Balkanroute prepoznao je ove godine i žiri, sastavljen od istaknutih ličnosti, koji mu je u sklopu manifestacije Bečki tjedni integracije dodijelio nagradu Osoba godine zbog angažmana vezanog uz izbjeglice i migrante u Bosni i Hercegovini.

Story: Kako i kada je započeo vaš angažman? Što vas je potaknulo na izravno pomaganje izbjeglicama?

Razgovarajući 2013. s izbjeglicama koji su tada prosvjedovali zbog nehumanih uvjeta u austrijskom kampu Traiskirchen, shvatio sam da ti ljudi često nemaju elementarna prava te da se pokušava zgaziti i ono malo što imaju. Situacija se otad znatno pogoršala i u Austriji i u većini europskih zemalja. Kse­no­fobna politika policijskog pendreka Viktora Orbana i drugih desničarskih populista postala je mnogima orijentir u odnosu prema izbjeglicama, a pritom su pogaženi i posljednji temelji Europe odane ideji jednakosti i ljudskim pravima. Europska konvencija o ljudskim pravima danas ne postoji kad je riječ o izbjeglicama. Pogledajte što se događa na Sredozemnome moru, gdje se svjesno ubijaju ljudi koji nemaju ništa više osim nade da će preživjeti vožnju u nesigurnom, jednokratnom čamcu. Kad sam se našao u bosanskoj džungli i vidio u kakvim su uvjetima ljudi primorani živjeti, dok se mi istodobno, 224 kilometara dalje u Austriji, ‘kupamo’ u blagostanjima moderne Europe, bilo mi je jasno da to ne želim ostaviti iza sebe i zatvoriti oči pred nepravdom. Mislim da je vrijeme da se kao društvo pogledamo u ogledalo. Kakav nam je odnos prema najslabijima, takvi smo uistinu kao društvo.

Story: Predsjednik ste nevladine organizacije SOS Balkanroute. Koje su aktivnosti i zadaće vaše organizacije?

Humanitarno pomažemo i podržavamo progresivne ljude i organizacije civilnog društva u BiH. No svjesni smo da sve dok se ne promijeni sustav politike azila u Europi, ostajemo u suštini samo vatrogasci. Zato istodobno vodimo i političku borbu te kao austrijska organizacija smatramo svojom zadaćom pozivanje na red i suočavanje odgovornih u Beču s posljedicama njihove politike. Osobno sam doveo niz političara u BiH, među ostalima i zastupnicu Nurten Yilmaz koja je angažirana u rasvjetljavanju sustavnog nasilja hrvatske granične policije. Previše je svjedočenja, previše je slučaja da bi se to moglo poreći. Austrijskoj ministrici pravosuđa Almi Zadić predali smo više od 500 slučajeva dokumentiranog nasilja hrvatske granične policije, a i ugledne svjetske novine kao što su The Guardian ili Der Spiegel temeljito su istražile slučajeve seksualnog i drugog nasilja nad izbjeglicama, među ostalim ponižavanje na vjerskoj osnovi i crtanje križeva po glavama izbjeglica, o čemu je također pisao Guardian.

Story: Koliko je SOS Balkanroute općenito pomogao izbjeglicama tijekom svih ovih godina, ali i kad je riječ o njihovu preživljavanju u BiH?

Dok se god ovaj nehumani sustav azila u Europi ne promijeni, dok god Europa ne otvori granice ili se barem potrudi pronaći humanije rješenje za te ljude, dok god policajci silom i brutalnošću vraćaju ljude u Bosnu i Hercegovinu, mi ostajemo, nažalost, samo vatrogasci. U tom začaranom i politički svjesno prouzročenom krugu, naravno, ima i lijepih trenutaka. Kad sam posljednji put bio u BiH i kad je pomagačica Alma dijelila hranu, iz Italije ju je nazvao momak koji je uspio doći do željene destinacije. Rijetko je, ali ima i takvih trenutaka. Njihovi osmijesi i radost ne mogu se platiti novcem ili ičim drugim. U tom moru očaja postoje trenuci kad, unatoč nehumanom sustavu, pobjeđuje ljudskost.

Story: Koliko članova broji SOS Balkanroute, kako izgleda vaš rad na terenu?

SOS Balkanroute u Austriji ima tim od šest ljudi koji su stalno angažirani, a možemo se osloniti i na veliku mrežu volontera koji skupljaju donacije. Zimus smo skupljali donacije u 15 austrijskih gradova i mjesta, počevši od velikih akcija u Beču do malih mjesta koja su samoinicijativno organizirala pomoć. U BiH se oslanjamo na lokalne strukture s kojima se svakodnevno čujemo i razmjenjujemo, ali smo povremeno i slali volontere iz Austrije, kada je to bilo potrebno, kao u prvom lockdownu u proljeće 2020. godine. Tada su sve internacionalne organizacije otišle, a odgovornost i sav teret ostali su na onima koji se već godinama brinu - bosanskim pomagačima. Oni se susreću sa svakojakim slučajevima, od 16-godišnjaka kojem su dio uha odgrizli psi slovenske policije pa je vraćen sve do Bosne do iračke obitelji koja gotovo godinu dana živi razdvojeno, otac s dijelom obitelji u Bosni, a majka s drugim sinom u Njemačkoj.

Story: Ostvarili ste projekt Dnevnog centra za izbjeglice u Tuzli u suradnji s EMMAUS-om. O čemu je riječ?

Prije dvije godine u Tuzli smo upoznali Dženetu i Nihada koji su se tada brinuli o ljudima na željezničkoj postaji, gdje je nastao i divlji kamp. Dženeta se, kao i mnogi ljudi koji su krenuli spontano u ove vode poput nas, profesionalizirala i imala je ideju o otvaranju Dnevnog centra u kojem bi ljudi s ulice mogli svaki dan barem predahnuti u toplom, otuširati se, skuhati kavu, igrati šah i učiniti nešto normalno. Od početka smo sudjelovali u plaćanju najma, a u međuvremenu je Centar preseljen na još bolju lokaciju i u znatno veću kuću, dvokatnicu. Primjer iz Tuzle ujedno je i poruka kako ne treba puno da bi se ljudima vratilo dostojanstvo. To je svijetla točka na tamnoj balkanskoj ruti. No u Tuzli je drukčija atmosfera nego, primjerice, u Unsko-sanskom kantonu. U Tuzli postoje veće strukture civilnog društva, kao što i grad diše vrlo multikulturalno i otvoreno.

Story: Prije dvije godine organizirali ste prvi humanitarni transport u Vučjak, jedan od najgorih migrantskih kampova u Europi, na glasu kao pakao na Zemlji. U kakvim ste uvjetima zatekli izbjeglice?

Počeli smo naivno i diletantski, s jednim kombijem punim donacija koje smo skupili u privatnom krugu i putem Facebooka. Tada se u Austriji i Europi nije ni znalo mnogo o humanitarnoj katastrofi koja se događala u Vučjaku, osim u aktivističkim vodama i nekoliko izvještaja u manjim medijima. Kada smo došli u Vučjak i vidjeli tisuće ljudi prepuštenih samima sebi, koje su na cjedilu ostavili i Europa i BiH, bez vode, struje, grijanja, shvatili smo da je naša donacija zapravo samo sitno gašenje vatre. Bili smo u šoku, na povratku u Austriju u autu je vladala tišina. Nismo razgovarali o nekim velikim planovima, ali već sljedeći dan nastavili smo skupljati donacije i organizirati transport. Drugi put došli smo sa šest velikih transportera, a sljedeći put s kamionima. Tako je to išlo jedno za drugim. Pomoć su dobili i dobivaju ljudi na mnogim mjestima u BiH: u Velikoj Kladuši svakodnevno financiramo aktivnosti bosanske organizacije Rahma, u Bihaću smo sagradili kuhinju za Crveni križ Grada Bihaća gdje se kuha za kamp Lipa koji je izgorio prošle zime. Pokušavamo ih podržati u tome da tamo, zajedno s talijanskom organizacijom IPSIA-om, stvore humanije uvjete za ljude koji su toliko izmučeni. Surađujemo s brojnim lokalnim pomagačima i organizacijama, počevši od financiranja Dnevnog centra za izbjeglice MFS-EMMAUS do suradnje s mladim zeničkim sestrama Aminom i Merdijom, koje često s ocem, učiteljem vjeronauka, razvoze i donose hranu ljudima koji u Zenici nemaju nikakvu opskrbu. Impresivno je i jako dirljivo u BiH, zemlji koja je u iznimno teškoj političkoj i društvenoj situaciji, suočena s vlastitom disfunkcionalnošću, siromaštvom, korupcijom, vidjeti ljude poput Zemire, Anele, Azre, Nihada, Mirele, Dženete, Sanele i mnogih drugih pomagača. Uglavnom su to žene koje pomažu samoorganizirano i samoinicijativno. Nevjerojatno smo sretni što, uz to što smo potaknuli interes javnosti za ovu temu u Austriji, možemo podržati te dobre ljude u njihovoj humanoj misiji. Njihov kredibilitet među izbjeglicama i dugogodišnji rad govore sami za sebe. Pokušavamo im pomoći da imaju bolje uvjete, temeljnu infrastrukturu, dovoljno novca kako bi mogli, primjerice, unajmiti prostor za Dnevni centar, omogućiti izbjeglicama da se barem otuširaju i na trenutak osjećaju kao ljudi, platiti troškove dnevnih distribucija hrane, organizirati radionice...

Story: Koliko se promijenilo stanje u tzv. izbjegličkom valu od migrantske krize 2015. do danas?

Brojke su znatno manje u odnosu na 2015., ustvari su smiješne s obzirom na kapacitete i mogućnosti Europske unije. Govorimo o 10.000 ljudi u BiH i 13.000 na grčkom otoku Lesbosu. Samo u Austriji imamo toliko potpuno funkcionalnih kuća i domova koji bi mogli primiti stotine, pa i tisuće izbjeglica, a ljudi se istodobno doslovce bore za život 224 kilometra od naše granice. Kad bi se to podijelilo na EU, to bi za sve bio mačji kašalj. Već bi nas ta činjenica trebala otrijezniti i pokazati nam koliko je politika azila neljudska i nesolidarna. Uvjeti, kao i cjelokupan odnos prema izbjeglicama, pogoršavaju se iz godine u godinu. Europski desničari skupljaju na tim jadnicima političke poene, a mediji sudjeluju u demonizaciji obespravljenih ljudi. Pa i ja bih, da me se tako tretira, tuče na granicama, da nemam ništa, da nemam perspektive u matičnoj zemlji i da mi EU, unatoč milijunima, ne može osigurati ni čašu vode da preživim, krao i potpuno psihički pao. Ovdje se ljude svjesno vodi u propast i zlo, a onda ih se javno dehumanizira.

Story: U kakvim uvjetima danas žive migranti na granicama?

Danas imamo apsurdnu situaciju u kojoj EU u BiH šalje milijune pomoći, a od tog silnog novca na licu mjesta ne mogu se vidjeti ni mrvice. Mnogo je nejasnoća u vezi s tim novcem. Jedino se može pretpostaviti da je za nekog sve to debela zarada, što postaje jasno kada shvatite da netko za najam starih tvorničkih hala poput Bire ili Mirala, koje su već prije krize zjapile prazne, dobiva 30 i više tisuća eura mjesečno. Na terenu je slika poražavajuća: ljudi ne nalaze mjesta u službenim kampovima pa žive u šumama, napuštenim zgradama i divljim kampovima gdje nemaju nikakvu opskrbu osim one koju - na svoju ruku, uz pomoć dobrih ljudi iz Austrije, Italije i drugih zemalja - uspostavimo mi ili druge organizacije poput nas.

Story: Koje su njihove životne priče odnosno razlozi zašto traže novi početak u Europi?

Priče su, kao i ljudi, vrlo različite. Dok neki bježe od ratnih zbivanja ili, primjerice u Afganistanu, od terora i napada talibana, drugi kreću na put trbuhom za kruhom, slično kao što su to činili naši gastarbajteri 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Svima im je zajednički san o boljem životu. Mnogi su se u matičnim zemljama školovali, diplomirali, ali u svojoj domovini od toga nemaju ništa. U suštini, motivi su vrlo slični onima zbog kojih su mnogi ljudi tijekom povijesti napuštali jugoistočnu Europu. Njihove priče sličnije su našima nego što mi mislimo. U biti su jednake.

Story: Prošle godine predali ste osobno austrijskoj ministrici pravosuđa dokumente kojima potvrđujete nasilje nad izbjeglicama?

Postoji detaljna dokumentacija uz brojna svjedočenja. Border Violence Monitoring Network dokumentirao je stotine slučajeva u kojima se hrvatska granična policija nasilno odnosila prema tim ljudima. Naši pomagači gotovo svakodnevno susreću ljude koji se vraćaju u BiH krvava lica, pretučeni i ozlijeđeni. To je nasilje sustavno, nema dvojbe.

Story: Požar u kampu Lipa potkraj 2020. za vašu je organizaciju značio aktiviranje svih snaga kako bi se što prije dopremila pomoć?

Katastrofa je u Lipi bila i prije same katastrofe, ali svjetski su se mediji, kako to već biva, razbudili tek kad je kamp počeo gorjeti. Unatoč silnim milijunima pomoći iz Europe, koja nije ni vidljiva ni transparentna, u kampu Lipa do 23. prosinca 2020. nije bilo vode i struje niti su ljudi imali grijanje. Doslovce su se smrzavali u brdima, a IOM je na dan požara napustio kamp. Nakon toga su bosanskohercegovačke institucije i strukture preuzele odgovornost u tom kampu te nas zamolile za pomoć. Tako da smo, 18 dana nakon što su ljudi primali mizernu hranu, prvi donijeli tople obroke u Lipu te u suradnji s Crvenim križem organizirali donošenje jakni, cipela i drugih potrepština.

Story: Osim što ste aktivist i predsjednik organizacije SOS Balkanroute, vi ste i reper poznat kao Kid Pex. Kojim se temama bavite u svojim pjesmama? Stignete li se uopće, uz sve obveze, i dalje baviti glazbom?

U Austriji sam poznat po rapu, ali otkako sam ovo započeo, teško pronalazim vrijeme za glazbu. U pjesmama sam se dosta bavio tematikom rasizma, ksenofobije, ali i životom nas ljudi s doseljeničkom pozadinom u Austriji. Ipak, u prošle dvije godine našao sam nešto vremena za odlazak u studio pa ću, ako se ne dogodi nova, još veća katastrofa na balkanskoj ruti, ove godine konačno objaviti novi album.

Story: Kakav je vaš stav o današnjim migracijama? Kako se Europa ponaša kada je riječ o izbjeglicama?

Povijest Europe i općenito svijeta povijest je migracije. Većina nas, pa i ja, smo migranti, izbjeglice ili kako god to željeli zvati. Europa se danas, od ideje ujedinjavanja i slobodnih granica, vraća nacionalnom konceptu i nasiljem ‘brani’ svoje granice. Svi znamo što se tijekom povijesti u Europi događalo kad su se države vraćale nacionalnim konceptima, a cijeli kaos oslikan je ne samo u ovome nego i u koronakrizi gdje također nema zajedničkog koncepta članica EU. Jedini zajednički koncept EU jest, čini se, ljude dovesti u još težu situaciju od onog očaja iz kojeg su krenuli na daleki put. Smatram da je sve to vrlo licemjerno i govori više o nama nego o ljudima koji iz razumljivih razloga za sebe traže bolje sutra. Od BiH, države koja ionako ima silne probleme i čije se stanovništvo iseljava, napravljeno je odlagalište za probleme koje je prouzročila Europa, a s kojima se ne želi suočiti, odnosno suočava se tako da nasiljem vraća te ljude u BiH. Krajnje je licemjerno kad u kriznim situacijama poput one na Lipi, kad na vidjelo iziđe bosanskohercegovačka situacija, Europa počne odgovornost prebacivati na BiH kao državu. Europa se i u prošlosti prema BiH odnosila kao maćeha, a ništa drukčije nije ni u ovoj situaciji. No svojim radom pokazujemo tko ustvari brani europska ljudska prava, a to su časni, pošteni i dobri Bosanci i Hercegovci koji, unatoč tome što sami nemaju mnogo, sve daju da bi tim ljudima barem malo olakšali bol i patnju na njihovu putu. To su pravi, istinski branitelji Europe.

Story: Što bi države, vlade i općenito građani trebali napraviti da se izbjeglicama olakša život?

Bili smo svjedoci Vučjaka, kampa izoliranog u bosanskim brdima, na bivšem odlagalištu smeća pokraj minskog polja. Bili smo i svjedoci Lipe, kampa u kojem su se ljudi smrzavali i borili za preživljavanje. Svjedoci smo svakodnevnog nasilja na granicama i medijskog huškanja protiv ljudi koji imaju još manje od našeg siromašnog domicilnog stanovništva. Dakle, nikakva prava, odnosno samo ona na papiru i u Konvenciji o ljudskim pravima koja se postupno i na sve gore načine brutalno gaze. Izgubio sam sve iluzije o pravednoj Europi. S jedne strane ona proizvodi i izvozi oružje u te regije, a s druge se čudi kad se ljudi pojave na njezinom tlu, gdje je oružje proizvedeno. Sve je to krajnje licemjerno. Nehumani sustav frustrirajući je za sve nas, a istodobno smo cijelo vrijeme suočeni s granicama koje nam postavlja. No međusobno se guramo i podržavamo, od Austrije do Bosne pa nadalje. I dalje ima mnogo dobrih ljudi koji ne prešućuju nepravde, koji shvaćaju da su ovi ljudi žrtve kojima treba pomoći. Ako to ne želi učiniti politika, koja im batinom brani ulazak u Europu, onda ćemo mi učiniti ono što možemo i donijeti im hranu, vodu i drva za grijanje. Uime Europe i ljudskih prava, uime svih nas koji se ne mogu pomiriti s golemim licemjerjem da se jedni kupaju u bogatstvu, a drugi žive na ivici bijede, osuđeni na bosansku džunglu i divlje kampove…