Za sve je “kriva” strast prema umjetnosti koja ju je prije dvije godine dovela u Hrvatsku. I prst sudbine. Tako bi se ukratko mogla opisati ljubavna priča Elaine Ritchel, mlade povjesničarke umjetnosti i muzejske pedagoginje. “Studirala sam u Engleskoj i čula sam da je Hrvatska prekrasna zemlja pa sam je odlučila posjetiti. Počela sam se zanimati za hrvatsku kulturu i umjetnost. Vratila sam se ponovno nakon dvije godine kada sam radila istraživanje za završni rad. Za vrijeme posjeta upoznala sam Damjana. U početku smo razmjenjivali poruke preko društvene mreže koja povezuje zaljubljenike u putovanja. Dijelili smo strast prema umjetnosti i arhitekturi, a kada sam ponovno došla u Zagreb, dogovorili smo susret”, započinje ova 28-godišnja Amerikanka. “Sjećam se da prije mog dolaska nije reagirao na moje poruke. Mislila sam da se nećemo vidjeti. Ipak jesmo. Bio je topao ljetni dan. Našli smo se na glav­nom kolodvoru. Vidjela sam ga, zagrlili smo se i osjetila sam nešto drukčije, neobjašnjivo. Odmah smo se sprijateljili.” No sve što je lijepo kratko traje. Elaine se morala vratiti kući. O Damjanu Geberu, tada studentu arhitekture, a danas kreativnom direktoru jedne agencije, sve je intenzivnije razmišljala. Unatoč kilometrima koji su ih dijelili, održavali su kontakt. “Imali smo živote u drugim zemljama. Ta­man sam završila magisterij u SAD-u. Prije toga, kao studentica u Austinu u Texasu pisala sam i istraživala, radila u sveučilišnom muzeju. Spomenula bih i New Mexico koji također doživljavam svojim domom.

U Albu­querqueu, najvećem gradu New Mexica, provela sam puno vremena s mamom i mlađim bratom. Uživala sam u šetnjama i dugim vožnjama pustinjom. Moj otac i maćeha ostali su živjeti u Indiani, gdje sam odrasla, pa sam i tamo odlazila. Ukratko, voljela sam život u Americi i nisam osjećala potrebu za promjenom.” Sve dok prijateljstvo s Hrvatom nije preraslo u ljubav. “Konačno smo shvatili da bismo bili dobar par.” Bio je to dovoljan razlog da se prepusti emocijama koje su je navele da razmisli o preseljenju. “Pomislila sam: zašto ne? Pitala sam prijatelje i obitelj za mišljenje. Pružili su mi podršku. I evo me već dvije i pol godine ovdje. Prihvatila sam ovaj način života, no nije uvijek lako. Ponekad mi obične stvari predstavljaju kulturološki šok. Znam se pitati hoću li se ikada potpuno uklopiti, a onda kad posjetim rodnu zemlju, shvatim da se zapravo moram tamo prilagođavati. Zato se više ne smatram čistom Ameri­kan­kom. Volim Zagreb. Prepun je muzeja, lijepih mjesta za istraživanje. I svaka nova regija jednako me oduševi. Nedavno smo posjetili Gor­ski kotar. Čarobna mjesta. I volim ispijati kave. Jedan dan sam bila na čak četiri kave, tada sam se osjećala poput prave Hrvatice.” Kad bi trebala usporediti hrvatski i američki način života, Elaine će reći: “U SAD-u vas poslovni interesi uvelike definiraju. Ovdje mi se čini da je fokus više na privatnom životu. Nadam se da ću jednom pronaći zlatnu sredinu. Razlika je i u tome što će Amerikanci strancima uputiti osmijeh, započeti komunikaciju, dok ovdje to nije uobičajno iako su Hrvati ljubazni i velikodušni.” Time ju je, među ostalim, privukao i Damjan. Na pitanje zašto se zaljubila u njega odgovara: “Život s njim je jednostvano ljepši i zabavniji.” Osim u ljudima, umjetnosti i istraživanju, Elaine uživa u opuštenim nedjeljama sa svojim dragim; odlasku na plac, čitanju novina, kavi s prijateljima. “Često se zaželim američkog doručka i bruncheva. Zabluda je da Amerikanci jedu samo nezdravu hranu. Naravno, nedostaju mi obitelj i prijatelji.” Iako je sretna u Zagrebu, i iako će Hrvatska uvijek biti dio nje, priznaje da bi se jednog dana voljela vratiti u New Mexico. Tamo se, kako kaže, osjeća potpuno svojom. Osim ako ljubav ne izrežira drukčiji scenarij… Fotografije: Matea Smolčić Senčar