Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Storybook

OKO - žena koja trči s ART vukovima

Autor R.J.
Autor R.J.

Svestrana umjetnica Marina Mesar aka OKO izlagala je od Brazila preko New Yorka i Tokija do Londona - u prestižnom londonskom Victoria and Albert Museumu... London je mentalno Marinin drugi dom. U nedavnom potresu ostala je bez ateljea i doma, donosimo njezin intervju s autoricom Rujanom Jeger objavljen u nedavnom izdanju Storybooka. Uronite u njezin art i pomozite ako možete - na kraju intervjua je i link za donacije

Put do ovog razgovora bio je trnovit – s obje strane. Od dogovora do realizacije prošlo je više od dva mjeseca. Najprije sam čula da Marina Mesar – Oko ne običava razgovarati
s novinarima uživo – zapravo, ta tridesetsedmogodišnja umjetnica dosta dugo je djelovala samo pod umjetničkim imenom Oko i tek se prije nekoliko godina počela pokazivati
u javnosti, tako da sam negdje u primozgu imala informaciju o tome da je – mom oku tako draga autorica crteža, grafita, slika, instalacija te raznih drugih intervencija u prostoru – obavijena nekom koprenom tajne. Naravno, sve što je iole tajnovito, u meni budi radoznalost pa sam je odlučila nazvati i objasniti joj da ja pak moram s ljudima razgovarati uživo da bih stekla dojam o osobi – bez toga, razgovor je samo Q&A koji se onda može obaviti i e-mailom, bez ikakvih emocija – što definitivno nije moj stil. Na moje veliko čuđenje, Marina – ili možda Oko – rekla je samo: “Naravno, pa ja sam tebe odavno već pročitala!” Naravno, najprije sam pomislila da
misli na moju radoznalost i način na koji radim, a zatim sam shvatila da govori o knjigama i člancima. Dogovorile smo se za razgovor i snimanje pred Muzejom suvremene umjetnosti, logično – njezini su radovi u stalnom postavu, a murali krase prilazne prostore s ulične strane. Oko je odlučila oči prekriti crnim naočalama. Možda bi netko rekao – ekscentrično – no tog dana odluka je bila krajnje praktična. Bilo je sunčano gotovo i u hladu, a ja sam škiljila kao Clint Eastwood u ”Za šaku dolara”. Kad smo obavile snimanje, sjele smo na klupicu i razgovarale kao da se oduvijek znamo. Ispričala sam joj kako sam zbog ljudi poput nje kao mala htjela biti novinarka. Naravno da me zanimalo i kako je došlo do toga da napokon otkrije svoj identitet... “Facebook me natjerao da promijenim ime – eto, razlog je toliko banalan da ne može biti banalniji”, smije se. Oko se smije očima, iskreno. “Pozitivna strana toga je što me Facebook natjerao da se ‘autam’ jer, iako sam onako možda bila hrabrija, ovako sam svjesnija da moram
raditi na sebi i sazrijeti.

U tome mi je jako mnogo pomogao moj diplomski rad – ‘Marina, film o OKO’, koji sam u cijelosti napravila GoPro kamerom. Snimala sam sebe kako radim i cijelo vrijeme vodila dnevnik svojih razmišljanja. Bilo mi je zanimljivo ispitati razliku između onoga kako u nekom trenutku vizualno izgledam, kako imam ‘gard’, dok se ispod površine odvija unutarnji dijalog tipa: ‘ajme meni, pričaš gluposti, to što govoriš nema smisla’ – što je klasičan moment ljudske nesigurnosti. Film nema zvuka, sve je snimljeno metodom stop motiona, a ispod se vrti tekst o tome što stvarno u tom trenutku mislim. Ustanovila sam da u životu nema druge nego reći ljudima što mislimo – da nije tako, pitanje je koliko bi u tom slučaju rad bio autentičan. Moja profesorica Leonida Kovač nagovorila me na to – stvar je u tome da je za mene umjetnost život. Prema mojem je mišljenju sve oko nas - umjetnost, meni su život i umjetnost nerazdvojivi. Počela sam snimati film o sebi i profesorica me sjajno vodila, jako sam joj zahvalna.” Za one koji ne znaju, Leonida Kovač je teoretičarka umjetnosti, kustosica i sveučilišna profesorica koja je radila kao konzervatorica u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture te kao viša kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, a posljednjih deset godina predaje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Izvor: Josip Regović/Storybook

Pitam Marinu tko je još od umjetnica njezin uzor – znam da je to klasično novinarsko pitanje, ali me doista zanima...

“Sophie Calle - ona je konceptualna umjetnica koja se u svojoj umjetnosti i jako dobro zeza, na primjer - 10 godina nije živjela u Parizu pa je angažirala mamu da uzme privatnog detektiva da istraži tko je ona zapravo. No istodobno je vrlo ozbiljna; američkom piscu Paulu Austeru predložila je da napiše lik, ulogu koju će ona zatim živjeti – u knjizi ‘Leviatan’, napisanoj 1992. on je učinio upravo to, a ona je u svojoj knjizi ‘Dvostruka igra’ objavila radove te iste Austerove junakinje, Marie. Na venecijanskom Biennalu 2003. napravila je projekt Love Letters – i zamolila stotinu različitih umjetnica da joj čitaju/glume/pjevaju/plešu/protumače ljubavna pisma koja je dobila od ljubavnika koji ju je napustio, kako bi joj svojim interpretacijama pomogle shvatiti prekid. Rad je bio toliko emotivan i energetski moćan da sam unutar prostorije na Biennalu izdržala maksimalno pet minuta, nisam mogla biti dulje u prisutnosti svega toga kreativnoga kaosa – koliko je jak dojam ostavila na mene. Svaki njezin projekt ujedno je knjiga, ona doista živi svoju umjetnost i dan-danas mi je top umjetnica.”

Riječ je o poprilično kontroverznoj i vjerojatno najpoznatijoj francuskoj konceptualnoj umjetnici koja je istodobno i fotografkinja, performerica, spisateljica te autorica instalacija, koja se u svojoj dugoj i bogatoj karijeri nekoliko puta nalazila i na rubu kriminala - bavila se striptizom, uhođenjem, voajerizmom, raznim društveno angažiranim performansima, a u svojim radovima često je koristila druge ljude - katkad i bez njihova znanja – miješajući tako javni i privatni život (što je u jednom slučaju čak završilo na sudu). Neki je smatraju opsesivnom, ciničnom, indiskretnom i manipulativnom. Prije nego što je postala umjetnica, bila je militantna aktivistica koja je ratovala na strani Palestinaca u Libanonu. Nakon povratka u Pariz organizirala je (u to vrijeme) ilegalne pobačaje, zatim živjela s ribarima na Kreti, prodavala med na tržnici u južnoj Francuskoj, nakon toga otišla u Meksiko, Ameriku i Kanadu, gdje je navodno – između ostaloga - radila u cirkusu, plijevila marihuanu i pozirala u školi crtanja. Dakle, njezina je umjetnost vrlo raznolika, a rad joj ima temelje u privatnom životu i neraskidivo je povezan s njezinom osobnošću, baš kao što mi se čini da je to rad Marine Mesar. Marina i Oko su jedno, do te mjere da je Marina razmišljala u jednom trenutku, nakon “autanja”, dodati Oko svojem građanskom imenu, kako bi se ta dva identiteta prožela.

“Za mene ništa nije ozbiljno i sve je ozbiljno i zato mi je teško odgovarati na pitanja o uzorima u umjetnosti – o tome sam vrlo izravna, ne mistificiram ni svoj ni tuđi rad. Na primjer, pisala sam Miroslawu Balku s idejom da snimim projekt u njegovu “kontejneru” postavljenome u to doba u muzeju Tate Modern u Londonu, jer sam imala neke ideje – ovo je manja verzija toga”, kaže i pokazuje mi objekt poljskoga kipara i videoumjetnika Miroslawa Balke koji se nalazi desetak metara iza mene, a doista izgleda kao hibrid skloništa, kontejnera i postmodernističkog javnog toaleta (bojim se da tako i vonja).

“Naravno da se objekt ne zove tako, ali ja se nisam mogla sjetiti imena, a bio je izveden u velikome metalnom kontejneru. Mogao se uvrijediti i otpiliti me, ali nije – dapače, shvatio je ideju i rekao da je to najbolje objašnjenje njegova rada koje je ikada dobio! Iz vlastitog iskustva mogu reći da nikada još nisam srela uspješnu inteligentnu osobu koja se ne zna ponašati i da ima tako napuhan ego da se ne bismo mogli dogovoriti oko suradnje ili započeti dijalog.”
“Nekad možda i previše vremena provodim razmišljajući o tome koja je moja uloga u umjetnosti? Trebam li reći sve o sebi? Je li to uopće nekom važno? Za mnoge je umjetnost patnički element koji dolazi iznutra, ‘ozbiljna’ umjetnost bi trebala rovati, propitivati i, zapravo, biti neugodna – no ja razmišljam kako ljudi čiji život ionako možda nije sretan, a takvih je sve više – kada i dođu u neku umjetničku galeriju ili izložbu - žele vidjeti pobjedu umjetnika/umjetnice nad svojom patnjom, žele da im damo neku nadu u život, ohrabrenje – a ne da ih do kraja ‘zakucamo’. A kako kotiram... S jedne strane dobivam dosta medijske pozornosti – opisuju me riječima fora, urban, cool, hype, dok moja branša na mene gleda kao na ‘maskotu’ i influencericu...” Na tu se riječ obje stresamo i smijemo. “Završila sam Akademiju likovnih umjetnosti, i to nastavnički smjer – slikarstvo, u sklopu kojega su bila i predavanja na studiju Povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu – no neki me još gledaju kao ‘onu malu koja crta životinjice po vani’, a mnogi me pitaju: ‘jesi ti slikarica, jesi kiparica, jesi animatorica, što si ti?’ Ja radim ono što mi se radi, kad mi se radi (jedno 14 sati na dan, nap. R. J.), ali sam odlučila da pri opisivanju svojega rada ne želim upotrebljavati pretenciozan govor jer za to nema potrebe - to ne dokazuje moju kompetenciju, samo moji radovi u različitim tehnikama to mogu. Katkad mislim: ‘Ne znate ništa što sam proživjela i ne znate razloge zašto nešto radim i ne trebate znati - ali stvari nisu tako jednostavne’.

Izvor: Josip Regović/Storybook


Ne želim govoriti o svojoj obitelji, to nije ničija briga, ali potječem iz radničke klase, moja mama je radila u Nadi Dimić, no, iako sam odrasla u Jurišićevoj, svi oko mene imali su više od nas. Na Akademiju sam došla tek s 25 godina jer sam morala raditi. A kako sam idealist, meni je Akademija bila pojam za nešto izvanzemaljsko, instituciju punu prosvijetljenih ljudi, pa sam se strašno zainatila nakon što sam prvi put pala prijemni ispit. No možda najbolja lekcija koju sam dobila na prvoj godini faksa jest činjenica da su me, kad sam upisala nastavnički smjer, neki pitali zar nisam dovoljno talentirana da upišem slikarstvo ili dovoljno pametna da upišem povijest umjetnosti, što su nam često govorili kolege s drugih odjela – i to ne samo meni. Na Filozofskom sam shvatila da sam dobila puno više toga u odnosu na sam studij slikarstva. Dakle, moje je iskustvo pokazalo da ako ti u početku akademskog obrazovanja ne strada samopouzdanje, onda si preživio i sposoban si za sve. Možda mi zato Nagrada 31. Salona mladih toliko znači, zato što mi je to bila prva izložba u životu unutar institucije, i zato što me mnogi gledaju isključivo kroz street art, kroz prizmu ulične umjetnosti, grafita i murala.”

Da vam sada nabrajam mjesta na kojima je Marina izlagala, od Brazila preko New Yorka do Tokija i Londona – u ni manje ni više nego u prestižnom londonskom muzeju Victoria and Albert, vjerojatno bi popis izložbi bio duži nego razgovor... A kad smo već kod Londona, on je Marinin drugi dom – što je u neku ruku i logično, s obzirom na to da me odjednom pita psuju li i mene ljudi po cesti zbog tetovaža?

Dok vrtim glavom pokušavajući se sjetiti, nastavlja: “Mene vrijeđaju non-stop i to se ne mijenja. Prije tri dana, tri različite žene – izvrijeđaju me nasred ceste, onako, u prolazu – a neki se tip ispriječio nasred Ilice i ne da mi da prođem. Nemamo kulturu poštovanja prema drugima – i sve pod egidom kako smo mi Hrvati iskreni i srčani – zabadamo nos u tuđe stvari. Često me pitaju: ‘Zašto si se tetovirala ako nisi htjela da gledaju?’” nastavlja Marina. “Okej, neka ljudi misle što god žele, samo neka se suzdrže od komentara direktno u lice – smatram kako je to stvar samokontrole i u krajnjoj liniji osnova lijepog ponašanja. Uostalom, ja sam likovnjak, crtam po svemu, pa tako i po sebi - mnoge sam tetovaže nacrtala sama.” Ustaje i pokazuje mi trbuh. “Ali nemam problem s time, a deplasirano mi je objašnjavati ljudima svoje tetovaže kao da smo u seriji ‘L.A.Ink’. Voljela bih da se svi lijepo složimo: ja radim što želim, a vi možete o tome misliti što god želite. Sa životom se ionako svi nosimo onako kako najbolje znamo, moja osobna borba i moja umjetnost tu su da drugima dam nešto pozitivno čime se mogu nahraniti, a to što radim sa svojim tijelom, moja je stvar.”

Pričam joj kako sam ja već godinama češće u šetnjama po šumi nego što hodam gradom, a u rijetkim prilikama kada se i spustim u grad, najčešće vodim sa sobom svoja tri psa, a koji put i susjedova – tako da je to ono što ljudi komentiraju naglas, katkad čak i vrlo neugodno – u stilu: “Mogla si djecu roditi pa ih po gradu vodati, a ne te pse!” Stoga se definitivno slažem s tim da našim ljudima doista manjka bontona, pogotovo kada su posrijedi žene – no to je rezultat naučavanja o tome kako su žene “drugotne”. Kad smo već kod pasa, obje smo ljubiteljice životinja pa, kad vidim njezine radove, uvijek pomislim na “Ezopove basne” – suptilne poruke o moralu i etici, a posebno me se dojmila njezina prošlogodišnja izložba u Francuskom paviljonu Studentskog centra u Zagrebu, “Exquisite Growth”. Sedam crteža u drveno-plastičnim kutijama oko kojih su različiti citati, pa preko njih opet crteži – stoga ne znam kako to drukčije nazvati)... Glavni su protagonisti karakteristične antropomorfne životinje, a cijeli se ciklus referira na “Sedam razdoblja ljudskog života” Williama Shakespearea, iz monologa iz “Kako vam drago”. Šest radova bilo je poslagano u krug, dok je sedmi poput totema epilog cijele priče, odnosno smrt – simbolizirana ljudskom lubanjom i pticama, koje često simboliziraju nositelje duše na drugi svijet.

Naravno da moram pitati: zašto su tvoje životinje antropomorfne i što one tebi znače?

“U životu nisam naišla na pokvarenu životinju. Meni je najdraža životinja krava i zato sam kao totem sebi odabrala i istetovirala bizona. Moji kumovi na selu imali su krave pa sam ih ja odvezivala, šetala, četkala i mazila, a kad sam bila mala, jednom su me našli kako stojim između bika i zida u kojem je tijekom vremena, frustriran što je vezan – napravio rupu. Ja sam ga grlila oko vrata i milovala. I da, baš poput Ezopa, kada uzmeš životinju koja predstavlja čovjeka, ljudima direktnije preneseš poruku – a kako ionako više ništa ne vide, odlučila sam raditi još veće i veće crteže.”

Prilikom slikanja velikog murala na jednoj zgradi u Slavoniji, Marini je propala dizalica – čovjek koji je stajao s njom pao je i završio u bolnici, a ona se nekim čudom poput žene mačke uspjela zadržati viseći samo na rukama dok nisu došli vatrogasci i spustili je na tlo. “Bio je to kaos za moju glavu i tijelo; streslo me, kralježnica, unutarnji organi – trebala su mi tri tjedna dok sam ponovno mogla hodati dulje od dva sata u komadu i dok nisam morala više ležati da mi se kralježnica i leđni mišići oprave. A kada ponovno dođe vrijeme za rad na dizalici, vidjet ćemo kako ću prebroditi taj strah – ne želim da me spriječi u tome što toliko volim. Zasad ću malo više vremena provoditi s obje noge na zemlji, u ateljeu.”

Pričam joj kako je mene pak satrao visoki tlak, zbog kojeg sam čak završila u bolnici i zbog problema sa zdravljem bila prisiljena otkazati neke poslove i usredotočiti se samo na ono najvažnije i najnužnije...

“Očito obje moramo malo usporiti i usredotočiti se – u mojem slučaju samo na velike projekte. Meni se svako toliko dogodi neki reality check koji me prizemlji; prije godinu dana zacrnilo mi se pred desnim okom od stresa i to je trajalo nekoliko mjeseci. Baš oko – da, prozaično i znakovito, znam. A sada me gotovo doslovno ‘prizemljilo’”, smije se.

Mogla si biti nova Frida Kahlo, dometnem crnohumorno, ali znam da se Marina neće naljutiti – za one koji nisu nikada bili na izložbi te najpoznatije meksičke slikarice, većina njezinih radova je, iako monumentalnog izgleda, vrlo mala – uglavnom oko polovice ili A4 formata, zato što je zbog višestrukog loma kralježnice i zdjelice zbog prometne nesreće koju je doživjela kao mlada djevojka – uglavnom slikala u krevetu, za koji je bila vezana velikim dijelom života. “Možda ne znaš da su i moji originalni crteži jako mali, A4 formata - i od njih se najteže odvajam. Jako mnogo razmišljam dok crtam i smatram da su vrlo spiritualni - nisam sigurna koliko to dopire do publike, ali sam vrlo spiritualna iako nemam religiju – doduše religiozno sam i tradicionalno odgojena, u katoličkom duhu.”

Naravno, ne mogu si pomoći da mi oči ne bježe na tradicionalne katoličke tetovaže na njezinim šakama koje su prije svega tetovirale Hrvatice u BiH u doba turskih osvajanja, kako bi zauvijek znale koje su vjere ako ih prodaju u ropstvo. No apsolvirale smo temu tetovaža pa se uspijevam suzdržati od zabadanja nosa. Ipak, njezinu pronicljivom Oku ne promiče moj pogled pa se smije i kaže: “Moje su tetovaže ispočetka bile bunt u stilu: ‘Nikada neću raditi u supermarketu!’, a one nastajale poslije, napravljene su s vrlo jasnom namjerom i simbolikom koja mi je važna, ali da – katolička ikonografija uzbudljiva mi je i zanimljiva.”

Naravno, kada smo već kod poigravanja s katoličkom ikonografijom, ne mogu a da ne upitam Marinu o suradnji sa Severinom u zajedničkom performansu pod nazivom “No root, no fruit” koji se održao u Laubi prije tri godine.

“U biti sam sa Severininim stihom ‘Ja samo pjevam’ povukla paralelu u ‘Ja samo crtam’, kao parolu protiv svih vrsta diskriminacije. Kad sam prvi put došla u Laubu i zamislila performans, pomislila sam – kako da to izvedem i kako da najveću medijsku ličnost stavim na mute - u državi u kojoj svi tvrde kako je ne slušaju, ali istodobno ima najviše pregleda i svi se s njom žele slikati. Dakle, ponašaju se krajnje licemjerno. Stoga sam je postavila unutar crne kutije u kojoj je mogla proizvoditi zvukove kakve god je u tom trenutku željela - pjevati, psovati, vikati... ali publika je nije mogla čuti. No, senzori su reagirali na zvuk i tako osvjetljivali moja dva velika crteža otisnuta na platnu: na jednom je bila kamilica, u čast moje bake koja ju je brala na selu i koristila za sve, od čaja do iscjeljivanja rana, a na drugome ruža, u čast moje mame Ruže i druge bake čija je cijela kuća bila obrasla ružama. Ružom na platnu zahvalila sam majci što me rodila - performans se zbio na moj rođendan.”

Pitam boli li je što su joj neki predbacivali da se “prodala”... (čak su i mene iznervirali, a nisam je tada poznavala). “Ja živim od ovoga što radim, plaćam stanarinu, struju, vodu, avionske karte, nova platna, boje... svatko tko na suradnju na kojoj u isto vrijeme zaradim i dobijem na medijskoj vidljivosti gleda kao na nešto loše, nije dovoljno ozbiljan. No ni Severina ni ja na toj suradnji nismo zaradile ni kune – neke stvari radiš jer osjećaš da moraš, slušaš taj unutarnji glas koji te vodi. I nije mi žao, dapače, ponovno bih radila neki projekt s njom. A što se tiče ljudi koji su me zbog toga otkantali, nisu nikada ni bili moji – kod mene nema labavih prijateljstava, nema zakulisnih igara; ili si odan nekome ili nisi. Moja prijateljstva su kao brakovi, smatram da na vezama između ljudi treba raditi.”

I to se kod nje osjeća, Marina ne fejka, prepoznajem to jer i sama njegujem takvu vrstu bliskih prijateljstava, ljudi u čijem krugu mogu biti to što jesam, ni više ni manje. Zanima me u čemu još uživa, osim u crtanju/slikanju/stvaranju, što joj donosi zadovoljstvo?

“Držim predavanja! Uživam u tome, završila sam nastavnički smjer, upravo zato što sam htjela biti profesorica i još mislim da bih bila dobra, odnosno smatram da sam dobra u tome – obožavam održavati predavanja, pomagati drugima da se lakše suoče s problemima s kojima će se kao mladi umjetnici neupitno susretati. Pričam im o svemu – od toga kako se prijavljivati na natječaje do toga kako se ponuditi stranim galerijama. Problem je što kod nas umjetnici kao da sjede i čekaju da ih netko izvana ‘otkrije’ pa se dovedu u depresivno stanje koje ih potpuno demotivira. Zato je ponekad teško naći pozitivnu motivaciju unutar samoga sebe i pokrenuti se. Na gotovo sve izložbe/galerije u kojima su moji radovi, dospjeli su tamo zato što sam djelovala proaktivno – kontaktirala s kustosima, slala mailove i nudila radove i site-specific koncepte za radove. Koji put bih poslala i po nekoliko stotina mailova na razne adrese, od čega mi je nekada uspjelo doprijeti do samo nekoliko posto, ali nekad su to bila jako ugledna mjesta. Mislim da u kurikulum treba staviti domaće zadaće poput ‘pošalji pet stotina mailova na različite galerije u svijetu’. Ono što mladi umjetnici svakako trebaju odmah naučiti jest - preživjeti odbijanje. Jer odbijanja će biti na stotine! Također, govorim im i o drugim stvarima koje sam s vremenom naučila, na primjer - ne treba objašnjavati svoje projekte i slike iz straha da te ljudi neće shvatiti – nekad je manje zapravo - više.

Izvor: Josip Regović/Storybook

Dok pričamo, iza nje se cijelo vrijeme skejtaju klinci – što je nekako poetično, jer Marina je sudjelovala u izložbi pod nazivom “426m2: The Southbank Show” u londonskoj galeriji Stolenspace, uz Sheparda Faireyja, autora znamenitog plakata ”Hope” za Baracka Obamu, a cilj je izložbe bio prikupljanje sredstava za obnovu i gradnju kulturnog centra. Poveznica umjetnika koji su u tome sudjelovali upravo je - skate kultura, svi ulični umjetnici koji su izlagali na toj izložbi ujedno skejtaju. Osim toga, tijekom studija Marina se i uzdržavala radeći, među ostalim - u jednom skate dućanu. A osim što se po gradu često vozi skejtom, rukom oslikava boardove pa je tako napravila seriju dasaka za domaći brend Warehouse, švicarski Faust, kao i dasku za wakeboard za tvrtku Rope.

U jednom trenutku do klinaca dolazi muzejski čuvar i objašnjava im da “ovo nije igralište, nego muzej” pa bi trebali skejtati negdje drugdje. S noge na nogu dolazi i do nas, već se u sebi smijem jer pretpostavljam što slijedi – iako s obzirom na moje godine nije logično – vjerojatno smo vršnjaci, oko pedesetice – no on samo vidi dvije tetovirane čudakinje koje blebeću na klupi dok pada mrak (da, toliko smo se zapričale), pod okriljem kojeg će zacijelo vandalizirati zgradu. Pristupa nam i zamoli nas da odemo, jer “ovo nije brbljalište”. Objašnjavam mu uz ljubazan osmijeh da sam ja novinarka, a ona umjetnica čiji su radovi ne samo murali oko muzeja, nego i u njegovu stalnom postavu! On se ispričava i odmah uzmiče, a Marina kaže: “Nema problema, razumijemo mi da vi samo radite svoj posao!” Kikoćemo se kao adolescentice i polako ustajemo jer smo dehidrirale, a ja sam već u ozbiljnom iskušenju da – kad sam već ionako sumnjiva - vandaliziram “kontejner” poljskog umjetnika, za određene fiziološke potrebe (kao i mnogi drugi prije mene, bojim se).

Rastajemo se uz zagrljaj, jedan od onih za koji znate da je stvaran. Da jest kao i Oko – ili jesi ili nisi. Bez fejkanja.

https://fundly.com/oko-studio-earthquake-damage-repair

Najčitanije

NAJNOVIJE

Najčitanije

Najnovije

loader