Mare Milin: Intuicija se tamo odakle dolazim smatra nečim mističnim

Ili je vrijeme za dramu ili vizualno dobro uobličene naznake nečega, nekako to osjetiš - kaže mi Mare Milin na pitanje što preferira i gdje se vidi, u minimalističkom izričaju prepuštenom slučajnosti i emociji ili pak u onom režiranom prožetom dramom, bez obzira na to je li riječ o fotografiji, filmu ili glazbi koju toliko obožava.

Tvoja karijera toliko je bogata i isprepletena da ne znam odakle bih počela, možda od čiste fotografije. Kad si shvatila da želiš živjeti od te umjetnosti?

Odmah nakon njezina otkriću. Ljudi kažu da sam multitalentirana, no to često vodi besciljnom plutanju u sferama tih talenata, pogotovo imajući na umu moj horoskopski znak. Osjetljiva na sve, često neodlučna, vuk samotnjak - ukratko. Upisala sam studij dizajna, ne znajući da će mi baš izražena interdisciplinarnost koju je tada taj studij nudio pomoći više nego išta. Fotografija je došla u četvrtom semestru i to je bilo to.

Tvoj stil ponekad odudara od uobičajenih estetskih kodova, barem te ja tako vidim. Posjeduje slučajnu ili namjernu dozu ležernosti, prirodnosti, neočekivanog, ponekad je poetično odsutan. U tvojim radovima često ima i nečeg teatralnog, dovršenog a nedovršenog. Kao da uzmeš sve te segmente i bez puno truda ispričaš priču. U kojoj je mjeri to tako?

Vidi se da me promatraš i vidiš, ni sama se ne bih bolje opisala. Hvala. Nijedan dan u životu nije isti. Nijednom nisam ustala iz kreveta s istom dozom optimizma, depresije, melankolije, ushita - ali tko jest? Neki ljudi silom pokušaju biti dosljedni i rade sve onako kako inače rade. Nisam dosljedna na taj način, dosljedna sam kvaliteti koju uvijek pokušavam dati i tome da kad nešto stvarno radim dajem sve od sebe, inače mi to ne bi imalo smisla. Raditi nešto da se odradi, skuhati da se skuha, nacrtati i napisati da bi se samo napisalo i nacrtalo, pjevati da bi se samo pjevalo, bez poruke i emocije, moje srce to ne bi podnijelo. Taj niz naveden u pitanju jednostavno je takav. Da ga i želim promijeniti, ne bih mogla. To bi značilo da je ratio preuzeo i da ja više nisam ja. Prema mom mišljenju život nema smisla ako razumom stalno ušutkavaš srce. Griješim, često griješim. Ponekad si oprostim, ponekad baš i ne.

Fotograf koji živi od svoje umjetnosti danas mora biti i artist i menadžer. Frustrira li te to ili ti se sviđa ta nova dinamika?

Ne sviđa mi se. Morala sam je preuzeti, iako, hvala Bogu, imam agenticu za veće poslove. Ako sebe trošim na nepotrebne sastanke, dogovore, pregovore, borbu oko produkcije, što boljih uvjeta rada, rokove, retuš, naplatu honorara - što ostaje u meni? Sve je to pitanje štednje novca i vremena mojih klijenata, ali želim na snimanje doći sretna i otvorenog duha. Itekako sam sposobna za svakodnevni život, s 19 godina sam otišla od kuće, ali miješanje menadžerskog i umjetničkog u ograničenim, često prekratkim rokovima stvara štetu na jednoj od dvije strane. Često na umjetničkoj, a baš je ona vidljiva masama.

Intuicija. Vodiš li se njome i nakon 25 godina rada?

Vodim ili bih voljela da se vodim. Često impulzivno poslušam intuiciju i sretna sam zato što me nikada, ali nikada nije prevarila. Ako se upustim u savjetovanja, kompromise sama sa sobom, to ljudi nazivaju promišljanjem - možda ću ipak uspjeti u onom što sam htjela, ali ne na način da sam potpuno ispunjena. Pokušavam voljeti dar intuicije i impulsa u sebi. Pokušavam jer nisam tako odgajana. Intuicija se tamo odakle dolazim smatra nečim mističnim, nepromišljenim i neodgovornim. Odmalena pa do danas od bliske okoline, a najviše obitelji dobivam opaske poput: Marija*, uključi razum! Promisli bolje! Prilagodi se! Ja kažem: Uf! Politika mi nikad nije bila draga. Ne želim je povezivati sa sobom. Kad god sam pokušala biti politična, zabrljala sam.

*Svi u mojoj obitelji zovu me Marija, to je moje službeno ime.

Mnogi kreativci ostavljaju dojam da imaju veliko samopouzdanje. Kada se probudiš bez takvog impulsa, kako se pokreneš? Je li ključna glazba ili imaš rituale u kojima uživaš, koji te tjeraju naprijed?

Samopouzdanje, to mi je teška tema. I da, često se budim bez impulsa koji bi me natjerao da visoko dignem glavu i impresioniram svijet. Taj bih dan najradije ostala kod kuće ili, da živim u moru, plutala cijeli dan na bonaci. Ali ne ostanem niti plutam. Suočim se. Mnogi ljudi imaju naučene obrasce emitiranja samopouzdanja. To nije stvarno nego educirano samopouzdanje. Jednostavno sam naučila figurativno skakati s velike visine u hladnu, u duboku, mračnu vodu. I ako se izvučem iz te situacije, koje se inače patološki bojim, snažim sebe i gradim samopouzdanje. Obično se izvučem jer kad se naviknem na zadane uvjete, u njima se i snađem. Ne odustajem. Mislim da sam u pravu kada to zovem hrabrošću. Jedno je odustati prije nego što kreneš u to, jedno je raditi gluposti pod krinkom hrabrosti, ali suočiti se s nečim na dan kad ti i nije baš do toga, mislim da to vrijedi.

Tu je i pitanje pomoći koju ti daju rutina i iskustvo. Jednom mi je na snimanju bilo toliko loše, psihički i fizički, da sam jedva došla i jedva funkcionirala. Pred očima mi je uglavnom bio mrak, ali nije bilo vremena ni mjesta za odustajanje. Samoj sebi sam rekla, hajde, to možeš i naslijepo! I uspjela sam. Nitko nije ništa primijetio. Fotografije su bile jako dobre. Nije ključno, ali okrećem se i onome što me inspirira - glazba, film, književnost, iako se i to može svesti pod iskustvo. Sa sobom uvijek vučem zvučnik, zahvalna sam novim tehnologijama na tome da usred šume možemo slušati što god poželimo. Ako pogodim play listu ili ona mene, situacije se često mijenjaju nabolje.

Naša autorica Rujana Jeger nedavno je u Storybooku imala veliku temu o tome što je zapravo glamur. O tome kako se mijenjala ideja, od glamuroznih žena koje su pripadale tzv. polusvijetu do modernih vizualnih inkarnacija. Što je za tebe glamur?

Ne znam definirati, ali znam prepoznati glamur. Lakše bi mi bilo odgovoriti na pitanje što za mene nije glamur. Primjerice, sve što je prošlo kroz emisiju “Glamour Caffe”, sve što danas paradira po lifestyle TV emisijama i tabloidima pod idejom velikog glamura, nešto što na velika zvona najavljuje dolazak i odlazak, nešto čemu se nužno prostiru crveni tepisi. Kad se za nekoga stalno naglašava koliko je glamurozan, za mene ta osoba to prestaje biti. Da bi bio glamurozan, ne moraš biti ni bogat ni nužno slavan. Bitno je da radiš na sebi svojstven način, koji i vizualno i po značenju odudara, a istodobno pogađa određene estetske zahtjeve i kriterije.

Je li to način na koji mimički pokrećeš lice, hodaš, pričaš, pišeš, nosiš uvijek istu crnu dolčevitu, šminkaš obrve, režeš kosu, pratiš ili ne pratiš modu, gradiš stil, znaš izići na cestu u pidžami, učiniš da t‑shirt izgleda kao toaleta ili obrnuto, da se toaleta uklopi u rock koncert... za mene su to neki parametri nečije glamuroznosti. Ime koje mi prvo pada na pamet: Holly Golightly. Imaginaran lik, ali kada ga na filmu odigra zaista glamurozna žena i stvori glamurozno pero, postaje simbol glamura.

Da imaš neograničene resurse, s kime bi od velikana modne, filmske, art scene najradije sada radila i na čemu?

E sad si me uvalila. Za ovo bi mi trebalo godina dana razmišljanja. Patim za vremenima kad ništa nije bilo predostupno. U nekim užim okvirima bolje funkcioniram. U izobilju se gušim. Ovako, na prvu: radila bih za Celine - editorijal, videa, kampanju, sviđa mi se način na koji percipiraju modu. Radila bih s glazbenicima koji me inspiriraju, bilo individualnošću, atmosferom ili melankolijom - Tom Waits, Tindersticks, Cigarettes After Sex, Michelle Gurevich i, ako smijem, David Bowie - rekli smo da su resursi neograničeni. Radila bih s glumicama poput Tilde Swinton, Cate Blanchett, Kate Winslet, Vannesse Redgrave - neku priču, nešto pokrenuto, neki diary, nešto s pričom. Ovo pitanje otvara toliko toga.

Jesi li sklona rizicima (ili nježnije eksperimentiranju) u poslu, odnosima, životnim izborima?

Uvijek. Samu sebe iznenadim kad analiziram svoje odabire, ne bi ih nazivala eksperimentima, u sve sam iskreno i svim srcem vjerovala, ali na kraju se ipak svedu na tu, pomalo degradirajuću riječ - eksperiment. Baš zato što nisu zaživjeli.

Koliko ti je važan dobar model za dobru fotografiju? Je li slično kao kada se izgradi dobar glavni lik za dobru priču?

Svi su elementi za fotografiju važni. Kada je riječ o modnoj fotografiji, sve je važno. S ljudima s kojima stalno radim znam na što mogu računati i zbog njih se ne brinem. Oni su moj odabir i znam zašto radim s njima. S modelima, to je vrlo trnovito. Problem je što sve agencije kod nas svakoga tko pokazuje talent, disciplinu i osobnost šalju u inozemstvo i ostavljaju nas s modelima kojima nedostaje iskustvo ili nešto od navedenog. Neiskustvo nije problem, i ja sam nekada bila neiskusna. Učimo dok smo živi ako to želimo. Problem je nedostatak talenta, energije i uživljenosti u ijedan segment snimanja. Ljepota mi nije dovoljna. Kad naiđem na osobnost koja je uokvirena zdravim razumom, energijom i talentom, imam suradnika, a ne samo plastelin pogodan za oblikovanje. I ja sam sretna, moj je projekt time dobio krunu. Svaki dan radila bih s modelima koji znaju osjetiti sebe, scenu, odjeću, šminku, frizuru, mene.

Video je zanimljiv format budućnosti, neki poznati fotografi okušali su se u videoformatu. Prekrasan ti je spot za Meritas. Što te tu posebno privlači te koliko su drukčiji video i režija od modne fotografije?

Sad ću ja pitati. Koji? Prvi sam video za Meritas napravila 2001., a nedavno je izišao još jedan, suradnja nam na videu traje otprilike 18 godina. Bez obzira, hvala na komplimentu. Kad sam s Meritas počela snimati glazbeni video - dok ih je Saša Joković te 2001. šminkao, proučavala sam manual za upotrebu kamere. Do tada nisam držala kameru u rukama. Radila sam instinktivno, neopterećena ičim, no ipak pod tremom. Od tada do danas stvoreno je četrdesetak prikazanih videa, neki su bili konceptualni, neki glazbeni, neki namjenski. Privlači me nizanje slika i pričanje priče na taj način. Smatram da nikada nisam bila osobito dobra u stvaranju monumentalnih monodjela, koja sama za sebe govore sve jezike svijeta. Ili jesam? Uvijek mi nedostaju ta fusnota, objašnjenje, niz, naracija. Zato povremeno volim uzeti kameru u ruke i za nešto što me iznimno inspirira (drukčije ne ide ni za kakav novac) snimiti video. Bez pritiska i velikih očekivanja.

U principu se modna snimanja ne razlikuju od videobrojeva s protagonistima koji su ljudi. Tu je ekipa i ja kao režiser i snimatelj. Urednik je osoba koja montira video. A na engleskom pojam jednako zvuči - editor. Istina. Doduše, u modi sve počinje od urednika i s njime završava, a na filmu, odnosno videu urednik većinom zaključuje. Oboje imaju moć od donesenog materijala kreirati prosječan do vrhunski uradak montažom, odnosno prijelomom.

Glazba. Reci nam kako zvuči tvoj soundtrack života...

Moj soundtrack života, onako kako se događao, zvuči svakako. U ranoj dobi ono što su slušali mama i tata, neki stariji rock, evergreen, Abba, Boney M i muzika s terasa. Sjećam se kad sam bila na svojoj prvoj fešti u Diklu, 1983., svirao je Mišo Kovač. S deset godina i felinijevskim žaruljicama postavljenim da svijetle nekih 150 metara u daljinu, to je bila tadašnja Coachella. Neke davne i tople uspomene. Zatim školske čajanke i sentiši u osnovnoj i ranoj srednjoj.

Stiskavci na lokalnim tulumima, relacija Diklo - Kožino. Pokušaj doživljavanja zadarske mainstream funk scene, koju nostalgičari danas pogrešno doživljavaju kao nekakav underground (?!). Nije mi ­leglo.

Na faksu radikalan zaokret nakon otkrivanja Jabuke, Lapa, Kulušića, Pauka, Concordije. Od tada sve manje-više zvuči kao povijest rock and rolla, bluesa, ranog R&B-a, alternative i indie scene. U međuvremenu Aquarius s nekom dobrom elektronikom. Ali ono što zaista volim i što najviše oslikava mene samu - to je klasična glazba, soundtrackovi filmova, originalna filmska glazba, melankolični komadi raznih glazbenih pravaca te oni koji žive na razini nezaboravljene uspomene - glazba koja priziva kompletnu osjetilnu sliku u danu prvog doživljaja, mirise, okuse, boje.

Poput parfema Lou Lou koji me vraća tamo negdje, posve jasno, kao da je onda sada. Točnije, na plato Veslačkog doma u Zadru, na party by DJ Marcello Supičić, krajem osamdesetih, na koji sam zakasnila jer nisam mogla podnijeti prvi put nanesenu maskaru pa sam se vratila kući da je skinem.

Tko je, prema tvom mišljenju, najveći umjetnik svjetla i atmosfere u svijetu modne fotografije?

Bio je. Umro je 3. rujna 2019., za mene neprežaljen Peter Lindbergh. Pogledajte samo način na koji je koristio isključivo dnevno svjetlo, pa dnevno u kombinaciji s filmskim svjetlom ili snimao cijele filmove unutar jedne ekspozicije, služeći se filmskim svjetlom i atmosferom filma. Ta količina emocije, te bore i pore, taj osjećaj za osobu, estetiku bez kiča i pretjeranosti, osjećaj za bezvremensko, taj stil koji je nemoguće pobrkati s djelom nekog drugog - što dalje da nabrajam?
Ajme. Ovo je onomatopeja uzdaha. Uzdahnula sam dok pišem.

A tko najveći portretist, nekad i sad?

Rekla sam. Njega će malo tko moći nadmašiti. Uz njega, Irving Penn, Paolo Roversi, Mario Testino, Annie Leibovitz, a kao netko tko ima dobar portretni koncept, iza kojeg se pomalo i skriva, Tim Walker (portreti za bijelim stolom).

Postoji li netko od poznatih fotografa od koga bi voljela učiti i upijati znanje od tehnike do retuša, netko tko te fascinira?

To je pjesnik fotografije Paolo Roversi. Spontan čovjek koji zna što želi, a to je vidljivo u neprekinutom opusu koji uz svoje prilagodbe vremenu i raspoloženju čini krasopis, ne samo rukopis; koji se ne boji doslovnog pisanja svjetlom po liku, duge ekspozicije, snimanja odraza u ogledalu ili sustavu ogledala, kazališnog ili kabuki make upa uz koji jasno prodire osobnost modela. Priznajem, toliko sam ga puta pokušala “skinuti”, ali ja sam ja, a on je on. Drago mi je što sam pokušavajući barem stekla toliko znanja da mogu pročitati njegov rad, razumijevajući njegovo oblikovanje svjetla i odnos prema fotografiji.

Kojim se moćnim ženama i njihovim pričama diviš?

Onima koje sam vidjela na djelu. Ako je napisano, ne znači da je zaista tako. Takva sam jer sam odrasla u prisilnom matrijarhatu - naši su muškarci rano otišli, ostale su žene. Gledajući baku koja pokapa svog muža, pa nekoliko godina nakon toga svog mladog sina i hvata se s mojom majkom u koštac života s dvije penzije i jednom plaćom u novčaniku, to je nešto što me drži na distanci od pjevanja hvalospjeva ženama koje nisam vidjela svojim očima kako nešto stvaraju ili su, pak, rođene sa zlatnom žlicom u ustima. Međutim, sviđa mi se kako se princeza Diana humanitarnim radom micala od te krute, dvorske uloge koja nije bila za nju. Poštujem lik i djelo Majke Tereze. Zanimljivo, umrle su u razmaku od nekoliko dana. Smatram da je humanitarni rad u ovom svijetu rata, izrabljivanja, pohlepe i političkog (ne)ponašanja herojski čin i izvor moći. Možemo preživjeti bez kozmetičke industrije, atomske bombe i genetske modifikacije ičega. Svaka žena koja pokušava poboljšati svijet u kojem živi za mene je heroina.

Razgovarala Vanja ljubić
Fotografije Mare Milin