Počevši od Egipta u kojem su se žene ohrabrivale na nezavisnost i otvoreno pokazivanje seksipila, lijepim su se smatrala uska ramena, visok struk i simetrična lica.
Stari Grci su pak puno više držali do muške ljepote, a kod žena su smatrali lijepom svijetlu kožu i krupnije tijelo.
U kineskoj Han dinastiji kod žena se cijenio uzak struk, blijeda koža, velike oči i mala stopala.
Talijanska renesansa kao ideal ljepote nameće oble linije, bujne grudi, obli trbuh, široke bokove i svijetlu kožu.
U viktorijanskoj Engleskoj voljeli su debeljuškaste žene koje su se stiskale u korzete kako bi postigle oblik pješčanog sata.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća idealom ljepote se počinje smatrati sve suprotno od toga - ravna prsa, nizak struk, bob frizura i dječački izgled.
Zlatno doba Hollywooda donosi obline natrag u modu, a na cijeni je ponovo oblik pješčanog sata, odnosno velika prsa i uzak struk. Najbolji primjer su obline zanosne Marilyn Monroe.
Šezdesetih ideal ženske ljepote ponovo klizi natrag u androgino, na cijeni su mršave figure dugačkih nogu, sjetimo se samo Twiggy.
Negdje osamdesetih kreće era supermodela pa su se lijepim smatrale visoke žene, toniranih mišića na rukama i atletske građe.
Heroin Chic devedesetih u modu vraća mršavost i androginost ženskog tijela, kao i gotovo prozirnu boje kože, a utjelovljenje ovog ideala bila je Kate Moss.
Današnji postmoderni ideal ljepote je pak zdrava i po mogućnosti osunčana koža, velika prsa i stražnjica te ravan trbuh, odnosno nešto nalik Kim Kardashian.
