Superzvijezda ovog teksta upravo je najprodavaniji kozmetički objekt svih vremena – gospodin Ruž. On je jednostavno puno više od obične šminke. Ima nešto u njemu čemu žene ne mogu odoljeti, a fascinaciju njime samo žena može istinski razumjeti. Umjetnost, moda, dizajn, znanost, kromoterapija, svi su se dotaknuli ruža na svoj način. Sigmund Freud imao je svoje seksualne teorije upravo o ružu za usne, Andy Warhol koristio je ruževe za pop-art i kreirao logo rock bendu Rolling Stones (crvene našminkane usne Micka Jaggera), Man Ray ih je fotografirao na svojoj slavnoj slici “L’Observatoire”, a muškarci bez titule (njih 70%, prema istraživanju American Cosmetics Societyja), bili oni umjetnici, dizajneri ili psihijatri, vole ljubiti našminkane usne.
ŠTO JE RUŽ?
Tehnički, u ružu za usne najčešće ne nalazimo ništa više od high-tech mješavine ulja, industrijskih voskova i boje, tj. modernih pigmenata. Za razliku od skincare industrije preparativne kozmetike za koju možemo reći da se istinski modernizirala od doba srednjeg vijeka, kada su najmodernije “kreme” sadržavale životinjske ekstrakte ili vučju krv, ruž za usne je u svojim formulama ostao više-manje isti. Prva boja za usne, “fosil ruža za usne”, pronađena je u sumerskom gradu Ur i njegova je starost procijenjena na 5000 godina. U doba starog Egipta dobrostojeća Egipćanka posjedovala je make-up kit, set napravljen od drva sličan današnjem modernom koferu za vizažiste, s potićima za miješanje boja za lice. U tom su setu bili i parfem, bjelanjak kao maska za lice, mravlja jajašca kao khôl olovke za oči, kana za oslikavanje tijela i bojenje kose te biljni pigmenti za usne i obraze, pa čak i biljne smole koje su se koristile kao sjajila za usne. Omiljene boje za usne bile su plavocrna, narančasta i crvenkasta boja magenta. Antička grčka žena bila je diskretna, kao i njezin make-up, dok su se konkretnije boje poput crvene vezale uz “žene lakog morala”. Rimljanke su, pak, usne šminkale mješavinom biljnih sastojaka (za konzistenciju) i vinskog taloga (za boju), dok su žene iz viših staleža imale svoje “vizažističke robove”, tj. roblje koje se brinulo za njihov izgled i frizuru. Srednji vijek bio je mračno doba ruža za usne, kada je umalo nestao. No za englesku kraljicu Elizabetu povjesničari kažu da je, čak i dok je umirala, imala debeli sloj ruža na usnama, raznih pomada za pomlađivanje i pudera za prikrivanje. Barok je svjedočio pojavi prvih trendova u oblikovanju usana, koje su diktirali, naravno, diktatori. Na francuskom dvoru u Versaillesu bila je to Marija Antoaneta, koja je postavila trend okruglih i minijaturnih usana, dok su velike usne i njihovo isticanje, kakve su danas u modi, smatrani nepoželjnima. Početak 19. stoljeća obilježila je britanska kraljica Viktorija svojim eksplicitnim komentarima o šminkanju kao o “nepristojnom činu”, dok je francuska glumica Sarah Bernhardt bila proglašena skandaloznom jer je jednom prilikom viđena kako šminka usne u javnosti. Ruž za usne tada je još bilo mješavina pigmenata i biljnih masti.
MODERNIZACIJA GOSPODINA RUŽA
Početkom dvadesetog stoljeća američka tvrtka Scovil Manufacturing Company of Watrebury prva je proizvela ruž u metalnoj ambalaži, kakav danas poznajemo. Ruž pakiran u metalnu kutijicu i sâm ruž u obliku koji podsjeća na metak možda je inspiriran ozračjem Prvoga svjetskog rata, tijekom kojeg ga je Maurice Levy, zajedno sa stručnjacima iz Scovila, i osmislio. Dvadesetih godina pojavili su se Elizabeth Arden sa svojim njujorškim kozmetičkim salonom Red Door koji je imao velika ulazna vrata boje crvenoga ruža, kakav je Elizabeth obožavala, Max Factor s filmskom šminkom i Maybelline s prvim dugotrajnim ružem na svijetu. Početkom tridesetih pojavila se prva olovka za usne, a upravo je tada ruž postao institucija – znalo se da je našao svoje mjesto u povijesti kozmetike i da će tu zauvijek ostati. Guerlain je prvi u Europi lansirao modernu varijantu ruža, no njihova su prodajna mjesta tada bila rezervirana isključivo za aristokraciju. Popularizaciju modernog ruža napravila je ipak Coco Chanel prvim pravim ružem za usne, dok je njezin ruž Hydrabase iz 1970. godine danas jedan od najstarijih formula na svijetu zajedno s Diorovim Dior Rougeom, koji ove godine slavi 60. godinu postojanja!
Sedamdesete su obilježene disko generacijom i novim histeričnim bojama za usne, kakva je i Yves Saint Laurentova slavna boja br. 19, takozvana “vrišteća fuksija”, a David Bowie, Gary Glitter, Alice Cooper i ekscentrični rock band Kiss posegnuli su za tim moćnim ženskim oruđem kako bi kreirali svoju spektakularnu estradnu muževnost. Najbolji pokazatelj razvoja ruža u dvadesetom stoljeću možda su imena njihovih nijansi, pa su tako osamdesetih godina boje nosile nazive poput Punk, Heavy Metal ili Disco! Početkom devedesetih MAC je angažirao njujorškog drag queen zabavljača i pjevača RuPaula za lice svoje reklamne kampanje, a početkom 21. stoljeća Jean Paul Gaultier lansira prvu liniju uljepšivača za muškarce - Le Mâle Tout Beau Tout Propre koja uključuje i “uljepšavajući” stik za usne koji uvjetno možemo nazvati diskretnim muškim ružem za usne.
Coco Chanel je jednom izjavila: “Ako su oči ogledalo duše, onda su usne te koje odražavaju nečije srce.” Slavna pariška couturière šminkala se ružem za usne u svojoj osobnoj boji, koja je osmišljena samo za nju – naravno, sa Chanelovim potpisom! Njezina omiljena nijansa crvene predstavljena je javnosti i tako doživjela ponovno izdanje 1974. pa su te godine u limitiranoj ediciji svi mogli imati boju usana poput slavne Coco! Chanelov ruž Hydrabase u toj boji jednostavno je nazvan Rouge de Chanel.
