CIMET
Ovaj je začin zapravo osušena kora nekoliko stabala iz roda Cinnamomum, a potekao je sa Šri Lanke, otoka bujne vegetacije nekoć poznatog kao Cejlon. Cimet se spominje u kineskim zapisima iz 2800 godine prije nove ere kada se koristio kao lijek za prehladu i probavne smetnje. Njegova ljekovita svojstva poznavali su i grčki liječnik Dioskorid, filozof Teofrast, ali i rimski pisac Plinije. U starom se Rimu palio tijekom sahrana kako bi se ublažili neugodni mirisi, a stari su ga Egipćani koristili kod balzamiranja mumija zbog ugodnog mirisa i konzervirajućih svojstava. Spominje se i u Bibliji gdje ga Mojsije koristi u uljima za pomazanje. U srednjem se vijeku njime prikrivao miris pokvarenog mesa jer cimet sadrži fenole koji sprječavaju razvoj bakterija. Nekoć je bio rijedak i skup i koristili su ga najviši slojevi društva, a danas je jedan od najraširenijih začina bez kojeg bi teško bilo zamisliti štrudlu od jabuka ili npr. vruću čokoladu, a isprofilirao se i kao pravi božićni začin.
ĐUMBIR
Povijest đumbira možemo pratiti 5000 godina unatrag kada su ga Indijci i Kinezi smatrali univerzalnim lijekom. Iako potječe iz jugoistočne Azije ima dugu povijest uzgajanja i u drugim područjima. Iz Indije se ovaj korijen biljke Zingiber officinale izvozio u Rimsko Carstvo gdje se najviše koristio. Nakon pada Rimskog Carstva kontrolu nad trgovinom začina preuzeli su Arapi te ja đumbir tada kao i svi ostali začini bio jako skup. Iako se u Azijskoj kuhinji koristio stoljećima, đumbir je dospio i do Kariba. Đumbir će tek u novijoj povijesti postati više cijenjen kao začin, a manje zbog svojih ljekovitih svojstava. Unatoč tome u zapadnjačkim se zemljama još u 11. stoljeću koristio za aromatiziranje mliječnih napitaka, a dvjesto godina kasnije započinje šira upotreba đumbira kada se počeo koristiti kod kuhanja mesa i u pastama od đumbira. Zanimljivo je da je u 14. stoljeću funta đumbira vrijedila kao i cijela ovca. Na dvoru engleske kraljice Elizabethe I prema predaji su prvi puta posluženi kolačići znani kao „gingerbread man“ koji su s vremenom postali posebno popularni u božićno vrijeme kada se s đumbirom grade slatke kućice i izrađuju popularni ukrasi za bor.
KLINČIĆ
Klinčić je među prvim začinima kojima se trgovalo, o čemu svjedoči činjenica da je pronađen na plovilima iz 1721. godine prije nove ere. Klinčić je zapravo suhi pupoljak zimzelenog stabla Syzygium aromaticum. Potekao je s Molučkih otoka, a nekoć je slovio kao luksuzni proizvod koji su posebno cijenili stari Rimljani. Koristili su ga i Kinezi još 226. godine prije nove ere tako da su pupoljke žvakali prije audijencije kod cara kako bi osvježili dah. Bio je jedan od najcjenjenijih začina 16. i 17. stoljeća i povod za brojne ekspedicije, ali i ratove. Magellan je 1521. godine ubijen na Filipinima tijekom jedne bitke kada mu je brod bio napunjen muškatnim oraščićima i klinčićima koji su u vlastitoj težini vrijedili više od težine zlata. Došavši do Molučkih otoka početkom sljedećeg stoljeća, monopol nad trgovinom klinčićima preuzimaju Nizozemci, a ne želeći da itko drugi profitira njegovom prodajom palili su sva stabla van njihove kontrole. To je izazvalo mržnju lokalnog stanovništva kojima je tradicija nalagala da pri rođenju djeteta posade jedno stablo. Kako ni jedan monopol nije vječan, do 18. stoljeća ovaj začin proizvodio se na Zanzibaru, Madagaskaru, Mauricijusu, u Brazilu, te je padom cijene postao dostupan svima. Esencijalno ulje klinčića navodno posjeduje ljekovita svojstva i stoljećima se koristilo za liječenje raznih bolesti. Zanimljivo je da su se klinčići dugo koristili i kao pomoćno sredstvo kod zubnih zahvata jer imaju djelovanje lokalnog anestetika. Koristili su se zbog svojih antiseptičkih svojstava i kao lijek za mučninu te pomoć kod probave.
MUŠKATNI ORAŠČIĆ
Od davnina cijenjen zbog svojih ljekovitih svojstava, i muškatni oraščić je u svojim pisanjima spominjao rimski Plinije u 1. stoljeću. U Indiji se koristio za ublažavanje glavobolje, groznice i lošeg zadaha, dok je iz arapskih zapisa vidljivo da se koristio za liječenje probavnih smetnji, ali i kao afrodizijak. Muškatni oraščić je zapravo sjeme zimzelenog stabla Mystica fragrans koje nalazimo u tropskim područjima jugoistočne Azije. U europsku kuhinju ugnijezdio se u srednjem vijeku zahvaljujući Mlečanima koji su ga preuzeli od Arapa. Začin je bio iznimno tražen, ali i jako skup, jer se smatralo da štiti od kuge te izaziva pobačaj. Iako u tome nema istine, činjenica je da u većim dozama ovaj začin može biti toksičan. Začin je karakterističan za indonezijske Banda otoke, dio tzv. Molučkih otoka ili otoka začina. Portugalci su u 15. stoljeću preuzeli kontrolu nad trgovinom začina, a potom Nizozemci, kada je otok Run, dio Banda otoka, bio jedini izvor muškatnog oraščića. Tijekom Napoleonskih ratova domogli su ga se Englezi te su počeli saditi stabla na Grenadi i Zanzibaru kao osiguranje za slučaj gubitka otoka Run. Porast proizvodnje i smanjenje cijene učinio je ovaj začin dostupan većini ljudi no zanimljivo je da je nekoliko stotina godina unatrag vrećica ovog aromatičnog začina vrijedila toliko da bi se od dobivenog novca moglo bezbrižno živjeti do kraja života.
