CENZURA i najveći umjetnički skandali

Svijet umjetnosti – carstvo napučeno remek-djelima često slavljenima zbog svojih transgresivnih, kontroverznih i tabuiziranih obilježja – uobičajeno ide protiv standarda pristojnosti i dobrog ukusa u borbi za slobodu izražavanja. Tijekom povijesti umjetnička djela bila su mijenjana, ušutkavana, pa čak i izbrisana zbog neprimjerenog sadržaja, bez obzira na to jesu li motivi za cenzuru bili vjerske, društvene ili političke prirode. Unatoč tomu, umjetnici su oduvijek pomicali granice “uvredljivoga” likovima i sadržajem, stvarajući sve, od portreta vulve do performansa koji replicira ljudske zoološke vrtove iz 19. stoljeća. Kontroverzne odluke nekih čuvenih muzeja i institucija da otkažu izložbe provokativnih radova uvijek imaju veliki odjek u javnosti. Tako je, primjerice, 2017. njujorški muzej Guggenheim otkazao prikazivanje dvaju brutalnih videa (jedan je sadržavao snimke istetoviranih svinja kako se pare, a drugi snimku dvaju pitbula kako mahnito reže jedan na drugoga), kao i veliki kavez koji prikazuje zastrašujući zvjerinjak izgladnjelih guštera i skakavaca, cvrčaka i žohara, zatočenih i ostavljenih u igri preživljavanja. Taj se rad zove “Theater of the World”, a zabranjeni radovi kreacije su suvremenoga kineskog umjetnika Huang Yong Pinga koje su se trebale naći u sklopu izložbe “Umjetnost i Kina nakon 1989.” Nakon Guggenheima na udaru cenzure našao se i pariški Louvre, koji je odlučio odustati od izlaganja radova koji bi mogli izazvati bijes javnosti kao što je seksualno eksplicitna skulptura nizozemskog umjetnika i dizajnera Joepa Van Lieshouta. Ta 12 metara visoka skulptura naslovljena je “Domestikator”, a nalikuje kreaciji od lego-kocaka i naoko podsjeća na muškarca koji vodi ljubav s četveronožnim bićem. Osupnut cenzurom “Domestikatora”, van Lieshout, koji inzistira da njegova skulptura nije fundamentalno seksualne tematike, nego komentar čovjekova miješanja u prirodu, osudio je licemjerstvo ljudi iz Louvrea. Naime, u Louvreu se nalaze brojna kontroverzna djela, od Fragonardove slike “Podignuta košulja”, koja prikazuje hrvanje na krevetu između krilate nimfe i nage žene čija se stražnjica doima friško ispljuskanom, do Ingresova portreta konkubine “Velika Odeliska” koja leži gola na krevetu u pozi koja priziva renesansne Venere. Još uvijek svježi primjer cenzure u hrvatskome kulturnom prostoru jest onaj koji se zbio početkom 2018. godine, kada je rad mlade umjetnice Ane Petrović pod naslovom “Pičkin dim” uzburkao osječku javnost zbog svog “eksplicitnog sadržaja”. Fotografija je bila dio izložbe koja je trebala prezentirati deset godina fotografije na osječkoj Umjetničkoj akademiji, ali to je za ćudoredno muzejsko vijeće bilo toliko skandalozno da su pokrenuli smjenu ravnateljice muzeja koja je dopustila da se fotografija postavi u sklopu izložbe. Godine 2017. obilježena je i 100. godišnjica jednog od najpoznatijih artefakta cenzure u modernoj povijesti – odluka koju je 1917. donijelo Društvo nezavisnih umjetnika New Yorka kojom se zabranilo izlaganje konceptualnog rada Marcela Duchampa “Fontana”, pisoara potpisanoga s R. Mutt, ne znajući da je riječ o članu tog istog društva.

Chair, 1969.
Allen Jones
Djelo britanskog pop-art umjetnika Allena Jonesa izrađeno je u obliku žene koja leži na leđima nogu podignutih uvis. Postoji inačica s bjelkinjom i Afroamerikankom. Na Dan žena 1986. godine njegovo su djelo četkom za boju premazali aktivisti zgroženi šovinizmom koju skulptura predstavlja. Kiselina je pojela glavu i vrat skulpture te tako potpuno promijenila umjetnikovu viziju od PVC-a.

Dinner Party, 1979.
Judy Chicago
“Svečana večera” predstavlja stol postavljen za 39 žena koje su obilježile povijest i jedan je od prvih važnih feminističkih radova. Njezinim djelom prevladavaju ručno oslikani tanjuri koji su većinom dekorirani simbolima leptira koji neodoljivo podsjećaju na procvjetalu vulvu. Vjerujući da rad sadrži previše vagina, suvremena britanska umjetnica Cornelia Parker napala je instalaciju u britanskom Guardianu komentirajući kako je riječ o egu Judy Chicago, a ne o ženama koje navodno uzdiže i divi im se. “Svedene smo na vagine, što je prilično depresivno”, napisala je Parker u svom osvrtu na djelo američke umjetnice.

Tilted Arc, 1981.
Richard Serra
Pamtljiv primjer javne skulpturalne geste prilično je poznat slučaj američkog umjetnika Richarda Serre i njegova rada Tilted Arc. Serrin rad je 36 metara dug i 3,6 metara visok povijeni čelični luk postavljen na trgu ispred Federal Plaze u New Yorku 1981. godine. Zahvaljujući svojoj gesti interakcije s prolaznicima, potaknuo je debatu o javnom prostoru i o pravu na raspolaganje njime. Radnici i prolaznici bunili su se da im umjetnikov rad ometa kretanje trgom. Uzalud je Serra, uz potporu struke, pokušavao objasniti da je glavna ideja rada upravo osvijestiti kretanje prolaznika i, zahvaljujući nagibu luka koji obilaze, mijenja percepciju okoliša. Nakon višegodišnjih saslušanja i žalbi, rad je uklonjen 1989. godine.

Piss Christ, 1987.
Andres Serrano
Riječ je o fotografiji američkog umjetnika Andresa Serrana, na kojoj je figura Kristova raspeća prikazana potopljena mješavinom urina i krvi. Djelo “Krist u urinu” izazvalo je skandal kada je izloženo 1989. godine. Rad je uništen u australskoj Nacionalnoj galeriji Victoria, a kustosici galerije prijetili su smrću kao odgovor na izlaganje tog djela.

Self, 1991.
Marc Quinn
Kontroverzni britanski umjetnik Marc Quinn zadobio je veliku popularnost skulpturom “Self”, autoportretom izlivenim od pet litara njegove krvi, koja je izložena u trajno zamrznutom stanju u specijalnoj staklenoj vitrini. Za neke, Quinnova serija radova nije ništa više nego gadljiv podvig. Za druge, pak, njegov rad utjelovljuje pronicljiv i odvažan doprinos tradiciji vlastitog prikaza koji su njegovali Rembrandt, Van Gogh i Cindy Sherman, a duboko naglašava krhkost postojanja.

My Bed, 1998.
Tracey Emin
Čuvena instalacija britanske umjetnice “Moj krevet” jedan je od ključnih radova pokreta grupe Young British Artists. Nenamješten krevet plahti umrljanih vlastitim tjelesnim tekućinama, ispražnjenim bocama votke, opušcima, s krvavim rubljem i iskorištenim kondomima poslužio je kao utočište umjetnici koja je u njemu provela četiri dana kontemplirajući o samoubojstvu. Emin je svoj rad opisala kao autoportret nakon traumatičnog prekida. Taj je rad potkraj 90-ih izazvao kontroverzne reakcije kada se našao u izboru za nagradu Turner, a prije četiri godine prodan je za nevjerojatnih 2,5 milijuna funta.

The Holy Virgin Mary, 1999.
Chris Ofili
Britanski umjetnik Chris Ofili izložio je 1999. u bruklinškom Muzeju umjetnosti djelo “Blažena Djevica Marija”. Tadašnji gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani proglasio ju je devijantnom i odvratnom pa je od ravnatelja muzeja Arnolda Lehmana zatražio da je ukloni, zaprijetivši deložacijom i prestankom financiranja muzeja. Lehman nije samo odbio zahtjev nego je Giulianija dao na sud i dobio slučaj. Na Ofilijevu, dva i pol metra visokom platnu, inače, crnoputu djevicu Mariju okružuju pornografske fotografije i nanosi slonovske balege.

Exhibit B, 2014.
Brett Bailey
Ovaj kontroverzni performans replicira ljudske zoološke vrtove koji su postojali u 19. i 20. stoljeću, tjerajući gledatelje da se suoče s rasizmom. Mnogi su performans, u kojem su sudjelovali crni glumci okovani lancima i u kavezima, nazvali također rasističkim. Londonski centar Barbican odlučio je otkazati izlaganje zbog prijetnji upućenih performerima i osoblju Barbicana.

Tree, 2014.
Paul McCarthy
Monumentalna skulptura pod imenom “Drvo”, koja je osvanula pokraj Napoleonovih stuba na trgu na kojem se nalaze Palača pravde i brojni luksuzni butici, naljutila je mnoge Parižane, od kojih su neki u njoj prepoznali analni dildo. Jarko zelena, 24 metra visoka skulptura izazvala je žestoke kontroverze, a autor poznat po korištenju subverzivnih supstanci u svom radu kao što su krv i izmet, bio je i fizički napadnut nekoliko sati nakon postavljanja skulpture.