Kako je Neven paceao prijatelja s ciljem rušenja njegovog osobnog rekorda, tko im se još pridružio u tom "nadmetanju", zašto su startali presporo i jesu li uspjeli postići rekorde, saznajte u Nevenovu izvještaju sa Zagrebačkog Maratona
Ovaj tjedan idemo sa dva upisa u dnevnik trkača. Danas ću pisati detaljnije o Zagrebačkom Maratonu.
Kako mi je taj tjedan bio poprilično neuspješan što se tiče treninga, a znao sam da me čeka dužina od 30 kilometara koju moram odraditi u sklopu priprema za New York, pala mi je na pamet ideja da paceam nekog iz Zagreb Runnersa na polumaratonu, te da sa zagrijavanjem i rastrčavanjem odradim tu “tridesetku”. Popričao sam sa trenerom o toj ideji, on me odmah pozvao da paceam s njim njegovog mlađeg brata Nanu koji cilja na osobni rekord od ispod 1:33 na dužini polutke.
U Zagreb nam je došao naš prijatelj Nacho iz New Yorka koji tamo trči sa Crew-om pod imenom Bridge Runners. Bridge Runnersi su začetnici Bridge The Gap pokretai pioniri su koncepta trkačkih Crew-ova, a ne škola trčanja ili atletskih klubova. Najjednostavniji primjer bi bili Zagreb Runnersi, koji su Hrvatska verzija Running Crewa. Nacho se priprema za maraton u Philadelphiji koji je dva tjedna nakon New Yorka. U njegovim pripremama Zagrebački Maraton baš se fino uklopio i odlučio je s nama trčati polutku na ispod 1:33 što bi bio i njegov osobni rekord.
Koncept paceanja je meni osobno vrlo drag, pruža ti priliku pomoći prijateljici, prijatelju, kolegi trkaču. Ajmo na detalje same utrke i kako je sve prošlo.
Odradili smo zagrijavanje po Ilici od tri kilometra, ali napravili smo grešku da smo sa zagrijavanjem krenuli malo vremenski na knap, te kada smo došli do samog starta ispred nas je bilo more ljudi. Nismo se uspjeli progurati naprijed i to nas je dosta koštalo kasnije u utrci. Velika greška. Znao sam da smo se zeznuli čim sam oko nas vidio pacere na dva sata za polutku, a Nano ganja rezultat bliže 1:30. U 10:00 sati je utrka startala, a kako je sami početak utrke kroz Jurišićevu ulicu koja je iznimno uska za toliku količinu trkača, prava je to bila borba izboriti se za neku poziciju da trčimo uz trkače nama bližeg pacea. Startali smo puno presporo i dok smo se probili do Vlaške ulice gdje se razrijedila količina ljudi bili smo u situaciji da moramo nadoknaditi izgubljeno vrijeme, a shodno tome sam znao da će se Nanov ritam pošemeriti.
Sve u svemu jako nezahvalna situacija za nekog tko želi postići osobni rekord. Dan je bio prekrasan, sunčan a ne prevruć, te sam se nadao da će cijeli vibe utrke pomoći Nanu i Nachi da izvuku svoj maksimum. Nacho je dobro izgledao, teže disao, ali sve u svemu je dobro izgledao, dok su Nanu malo iza desetog kilometra grčevi počeli zezati. Po povratku u Jurišićevu ulicu, trener mi je rekao da ostanem s Nanom, a da će on malo stisnuti Nachu da izvuku njegov PB (personal best, odnosno osobni rekord). U tom trenutku je to imalo smisla jer je bilo vidljivo da nije Nanin dan i da je bolje da se razdvojimo. Nano se borio kao lav, nije niti sekunde posustao, dao je svoj maksimum i bilo je pravo zadovoljstvo odraditi ostatak utrke s njim.
Sve je to dvosmjerna ulica, pomogao sam prijatelju paceajući ga, a ja sam od njega pobrao hrpu inspiracije i elana gledajući ga kako se bori i ne posustaje. Završetak je bio epski u kojem je Nano brutalno potegnuo preko Trga Bana Jelačića, proletio kroz cilj i čovjek se doslovno srušio, nije znao gdje je. Totalan blackout. Vrijeme? 1:35. Došla je medicinska sestra odmah, malo ga polila vodom i došao je k sebi, ali sve u svemu pravi Nano Show. Nacho na žalost također nije postigao PB, tri sekunde je sporiji bio od osobnog rekorda. Da smo startali kako treba, nedvojbeno bi imao PB.
Sve u svemu jedno super iskustvo, prekrasan dan i sad stvarno jedva čekam svoju sljedeću utrku – Ljubljanski Maraton gdje ću trčati polumaraton s ciljem da ostvarim svoj osobni rekord, odnosno da idem ispod prošlogodišnjeg vremena iz Varaždina od 1:22.55.
Hvala na čitanju i čitamo se još jednom ovaj tjedan sa detaljima prošlotjednih treninga.
