Izabela Vrtar
Fotografija: V & S Studio
Naša ljubav naišla je kada smo joj se najmanje nadali, polako i zaigrano, i uvjerila nas da život baš svakoga dana može biti lijep. Ono nešto u Luki mene je učinilo boljom i zrelijom osobom - ženom koja bezuvjetno prihvaća i daje ljubav.
Zaručili smo se jedne prekrasne zimske noći, taman prije prvog prosinačkog snijega, a obećanje dano te večeri u stvarnost smo pretočili već nekoliko mjeseci kasnije.
Najviše nam je vremena oduzela odluka o mjestu samog čina vjenčanja. Oboje smo u početku priželjkivali zelenu livadu na kojoj ćemo postaviti drvene stolove, drveće ukrasiti lampionima i svjećicama, mjesto na kojem ćemo neopterećeno plesati bosi do ranih jutarnjih sati. No, kako se datum vjenčanja približavao, briga oko toga kakvi će biti vremenski uvjeti baš te subote u srpnju i hoće li naša rustikalna svadba na kraju biti svadba u blatu, odvratila nas je od prvotne ideje.
Stoga smo krenuli u potragu za elegantnim, posebnim mjestom, koje će ujedno biti intimno, ali i dovoljno veliko kako bi se naših stotinjak uzvanika osjećalo ugodno. Kada samo Luka i ja prvi put zajedno posjetili restoran Zinfandel's hotela The Regent Esplanade, traženju je došao kraj. Njegova raskoš i osjećaj elegancije koji pruža svakom tko u njemu boravi Zinfandel's je učinio prvim i posljednjim odabirom. Ubrzo nakon toga Luka je na sebe preuzeo organizaciju svečane večere, a ja sam počela osmišljavati kreativni dio našeg vjenčanja.
Biranje vjenčanice bio je najjednostavniji dio priprema. U svoju sam se haljinu zaljubila kada sam je godinu dana prije vidjela na fotografiji i već tada sam Luki najavila da ću se jednom u njoj udati. Kada je došao trenutak da je isprobam u zagrebačkom salonu Sposa, stajala mi je baš onako kako sam zamišljala. U haljini iz snova bilo je još lakše zamišljati vjenčanje iz snova.
Posebno drag dio priprema bili su detalji. Klasične pozivnice za vjenčanje nisu nam bile privlačne, htjeli smo nešto što je ujedno moderno i elegantno pa sam naše dizajnirala uz pomoć kolegice. Ptica koja svija gnijezdo bila je motiv koji se provlačio kroz cijelo vjenčanje pa i na pralinama koje smo umjesto konfeta darovali našim gostima. Tijekom svih mjeseci planiranja Luka i ja prionuli smo organizaciji s podjednakim žarom, htjeli smo da naši dragi prijatelji i obitelj uživaju u svečanosti i sjećaju je se s osmijehom.
Tog našeg dana probudilo nas je prekrasno jutro, odlučili smo prošetati centrom grada - posljednji put kao momak i djevojka. Pomolili smo se u katedrali za našu zajedničku budućnost, prošetali po Splavnici i kupili nešto cvijeća za naš zajednički dom, otišli smo na omiljene kolače i kavu. U nama nije bilo nikakva nemira, samo potpuno prepuštanje ljubavi i sreća što ćemo do kraja života živjeti kao muž i žena.
U predvečerje smo se do crkve, u pratnji obitelji i kumova, dovezli u oldtimeru s hrpom ružičastih balona koji su bili jedini, ali efektni ukras naše male karavane. Baš kao u nekom starom talijanskom filmu. Već sljedećeg trenutka Luka, prekrasan u svom vjenčanom odijelu, čekao me pred oltarom. Dok me prema njemu vodio moj brat Ivan, po tko zna koji put zaljubila sam se u tog posebnog čovjeka.
Izreći "uzimam" bilo je jednostavno poput udaha. Nije bilo suza, samo osmijeh koji nije silazio s usana. Uz mene je stajao muškarac kakvog se nisam usudila sanjati ni u najljepšim snovima, a iza nas rodbina i prijatelji koji su ljubav i potporu našem braku isijavali iz svakog pogleda i lijepe riječi.
U Zinfandel'su su započeli prvi taktovi pjesme "At last" Ette James, a Luka me uhvatio za ruku i odveo među goste da otplešemo svoj prvi ples. Pjesma kaže "Moja ljubav je napokon stigla...". I zaista, nakon toliko godina traženja uspjeli smo vidjeti ono što nam je cijelo vrijeme bilo pred očima - ljubav. Dok smo plesali, sve oko nas izgledalo je kao kulisa iz najljepših filmova, Zinfandel's je sjao još ljepšim sjajem, treperilo je stotinu svijeća, prekrasno cvijeće zavodilo je svojom ljupkosti. Postali smo muž i žena, a život je postao pjesma.
Kada je nekoliko sati kasnije klapa, koja je bila iznenađenje za naše goste, zapjevala pjesmu "Najljepša si" mog pokojnog oca Tomislava, ponovno smo zaplesali. Dok sam se trudila zadržati suze, tužna što moj otac nije doživio ovaj dan, ali u isto vrijeme sretna što sam pronašla čovjeka s kojim ću s radošću stvarati naš dom i obitelj, Luka me je čvrsto stisnuo uza se i šapnuo: "Obećavam, ljubavi, čuvat ću te do kraja svog života." Život i ljubav kakvu sada imamo bili su vrijedni čekanja.
