L.O.V.E.

L.O.V.E.

Vjenčali smo se u proljeće 2010. jer nismo htjeli kipjeti od vrućine, a računali smo da ćemo imati dovoljno vremena za pripreme. Sada se samo mogu nasmijati toj procjeni jer za pripreme nikad dosta vremena. Ali lako se sada smijati. Trebalo je organizirati tu paradu.

Seka me uvijek zeza zbog mog planera koji vječno nosim u torbici i svake godine provedem par sati tražeći odgovarajući za sljedeću godinu (to su prekrasni sati oko Božića kada po onoj hladnoći, vjetru i snijegu obilazim knjižare po centru - neprocjenjivo). Volim biti organizirana i imati sve pod kontrolom. Zbog te osobine pretvorila sam se u bridezillu. Bilo je situacija kada sam kave i druženja odbijala pod izgovorom da moram "nešto obaviti", a svaki put je to imalo veze s vjenčanjem. Već su me ljudi počeli zezati zbog toga, ali barem sada, kada je sve gotovo, imaju koga pitati za savjet gdje kupiti vrpce i tkanine za korsaže, koju dekoraterku odabrati, gdje kupiti papir za pozivnice, dvostruku ljepljivu traku za revere, koje cvijeće raste u koje doba godine!!! Da, da, samo me pitajte "bring it on baby". Glava mi je puna tih važnih informacija.

Kada krenete organizirati takav događaj u Hrvata, saznat ćete da možete urediti restoran za cijenu POLOVNOG automobila, da možete kupiti vjenčanicu za cijenu NOVOG automobila i tako redom. Da ne volim Božu toliko koliko ga volim, mislim da bih davno odustala, pobjegla vrišteći.

I tako korak po korak, dan po dan, prošli smo sve što je potrebno da bi se naši prijatelji i obitelj dobro zabavili i najeli te subote.

Neki kažu da se ne treba puno truditi oko vjenčanja, da je to samo jedan dan i da će proći u trenu. Kamo sreće da sam takva osoba. Meni je bilo važno apsolutno sve. To je ipak moje vjenčanje i jednom životu. Želim imati lijepe uspomene. I baš zato sam se bacila u potragu za lijepim mjestima u gradu. A kako je to tek oduševilo Božu. Njemu je također bilo važno da je pod u crkvi crno-bijeli, da sa stropa visi golemi kristalni luster, da restoran ima zidove obložene divnim tapetama, da sa zidova visi tisuće bijelih lampica, da je na terasi golema maslina... ha-ha-ha, moš' mislit! Njemu je samo bilo bitno da stigne na nogomet i da sam ja zadovoljna. A to je i meni odgovaralo, jer bi se ipak malo zamislila da moj dragi bira boju stolica i stolnjaka u restoranu, hm!?

Biranje torte i nije tako loše. Nakon što smo obišli pet-šest slastičarnica, isprobali desetak okusa, vrsta, izgled torte (koliko katova, okrugli ili četvrtasti, toliko izbora da vam dođe da se bacite u one kolače i počnete urlati) i na kraju se odlučili za tortu od prirodnih sastojaka, ipak samo najbolje za naše najmilije!

A čemu sav taj trud ako nemam dobrog fotografa? Kako ću imati crno-bijele slike s buketom u boji pokraj neke topole iz obližnjeg parka? Provela sam dane guglajući. Znalo mi se cijelo tijelo ukočiti od tog fantastičnog položaja. A kada sam ugledala fotografije Igora Sitara, znala sam da je to to. Skužili smo se na prvu i dalje nisam imala brige. Odlučili smo se fotografirati na gradilištu jer nema boljeg mjesta od bauštele za naš wedding day. Ipak se udajem za inženjera građevine.

Iako sam sve pozivnice s nazivom i adresom crkve i restorana poslala na vrijeme svima, prijatelj Vedran je ipak na taj dan obišao sve crkve na Gornjem gradu, prisustvovao na par misa, proučavao vrata crkve Svete Katarine dok smo se mi čudili uistinu posebnoj propovijedi u crkvi Svetog Ivana Krstitelja na Novoj vesi. Na kraju je odustao i produžio u restoran.

Bilo je još mnogo smiješnih situacija, ali o tome bi se dala napisati knjiga. Ne biste vjerovali što vam se sve može dogoditi dok šijete korsaže (sljedeći dan ne možete koristiti prste jer su vam natekli od šivanja) ili režete brojeve stola na kuhinjskom podu (umjesto papira, umalo odrežete prst).

Sada kada je sve gotovo, moram priznati da je bilo čarobno. Da se danas nađem u društvu osobe koja nije sigurna organizirati vjenčanje ili ne, sljedećih sat vremena provela bih uvjeravajući je da je to nešto najbolje što vam se u životu može dogoditi. Tko ne bi htio ponoviti onaj osjećaj buđenja u to subotnje jutro, kava u frizerskom salonu, pogled u ogledalo i trenutak kada mi je frizer stavio bijeli cvijet u kosu, kada je vizažistica nježnim pokretima uokvirila oči, kada sam obukla čipkastu vjenčanicu i uzela bijele božure u ruku, kada sam vidjela Božu kako me sređen čeka u stanu u predivnom crnom odijelu, kuma i kumu zrihtane da boli glava. Tko to ne bi htio PONOVITI?

Odabrali smo tako krasna mjesta da bih se svaki tren htjela vratiti tamo. Svi naši prijatelji i obitelj na istom mjestu, nasmijani i veseli. Dobili smo i pohvalu voditelja restorana da smo imali stvarno ludu ekipu. Kada mi je Kristina nakon ponoći šapnula: "Zamisli, ovaj dan se nikada neće ponoviti", htjela sam da se cijela slika zamrzne barem na tren da malooo dulje uživam u svemu, da opet mogu doživjeti onaj osjećaj kada sam vidjela obitelj i prijatelje u maminu stanu, one suze radosnice, trenutak kada sam vidjela prekrasnu sliku koju mi je stric naslikao, kada sam ugledala prijateljice kako zgodne i sređene u ludim cipelicama hodaju prema crkvi, kada sam zajedno s dragim koračala prema oltaru, kada smo nasmijani skakali po podiju do jutra all dressed up in L.O.V.E. ...