Ilijana Petrović
Fotografija: Zvonimir Kušec, One day Studio
Nakon prelijepa četiri mjeseca u Londonu, došao je i taj trenutak, morali smo se vratiti svojim kućama, Erick u Meksiko, a ja u Austriju.
Nakon dugih godinu i pol odvojenosti, shvatili smo da ne možemo i ne želimo živjeti jedno bez drugoga pa je Erick došao živjeti u Austriju. Međutim, život u Austriji nije nam pružao što smo tražili i odlučili smo započeti život u Zagrebu, gdje smo pronašli sreću i slobodu i gdje želimo ostati i zasnovati obitelj.
Erick i ja smo 31. prosinca 2008. čekali Novu godinu u Parizu, gradu ljubavi, s prijateljima iz Francuske, i to u starom francuskom restoranu na Trgu Tartre kod crkve Sacre Coeur. Samo dvije minute prije ponoći bend je prestao svirati i preko zvučnika sam začula Erickov glas. Rekao je na engleskom: "Bok svima! Ja sam mladi arhitekt iz Meksika, prvi put sam u Parizu sa svojom djevojkom pa želim iskoristiti ovu priliku i pitati je želi li biti moja žena!" Cijeli restoran je tražio tu djevojku, a ja sam se od šoka prvo sakrila iza jednog zida, ali želja da izreknem svoje sudbonosno da bila je puno jača. Kada sam stala pred Ericka na pozornicu, on je kleknuo i pružio mi prsten s prelijepim dijamantom koji je sam dizajnirao. Svi gosti restorana htjeli su nam čestitati, čak nam je i jedan mladi par prišao i rekao kako i oni žele tako romantične zaruke.
Deset mjeseci nakon zaruka vjenčali smo se kod matičara, samo u prisustvu kumova i roditelja. Tada su krenule pripreme i za crkveno vjenčanje. Posjet Sajmu Vjenčanja bio je neizostavan korak i tamo sam se upoznala s novim idejama, detaljima i mogućnostima.
Najteže je bilo odlučiti se za mjesto proslave naših zavjeta, ali nas je na kraju oduševio Dvorac Gjalski u Zaboku, koji je pružao ambijent kao iz bajke. Fotografa smo dugo tražili jer smo htjeli najljepše fotografije koje će nas zauvijek podsjećati na taj dan, a na kraju je naša odluka pala na Onedaystudio. Mnogo smo očekivali od gospodina Zvonimira Kušeca, ali je i on očekivao mnogo od nas, kako nam je uvijek govorio. Naša očekivanja su ispunjena, i više od toga. Fotografije su odlične, uspio nas je prikazati upravo onakvima kakvi jesmo, sretni i zaljubljeni. A za romantičan i veseo ambijent zaslužna je bila rasvjeta Smash Lightsa.
U slastičarnici M&M naručili smo tortu koja nas je oduševila izgledom, a ponajviše okusom sladoleda od vanilije i čokolade, a od njih smo naručili i kolače koji su bili raznoliki i vrlo ukusni.
Vjenčanicu sam odlučila uzeti u salonu Penelope vjenčanice jer su me oduševili stilom i fantastičnim osobljem. Iako sam bila uvjerena da sam našla pravu vjenčanicu, uvijek mi je nedostajalo "ono nešto". Tek dva tjedna prije vjenčanja ugledala sam onu pravu i znala sam da je to ta! Bila je romantična, elegantna, ali čim se skine podsuknja bila je moderna, kratka i seksi. U njoj sam se u potpunosti osjećala kao ja.
Dva tjedna prije svadbe Erick i ja smo pobjegli na more, u Novi Vinodolski Spa Resort, gdje smo samo uživali i odmarali. Vikend prije svadbe prijateljice su me iznenadile djevojačkom večeri na austrijski način. Naime, dale su mi jednu košaricu s raznim predmetima, od čokoladica do kama sutra kockica te sam dobila zadatak da na Trgu bana Jelačića sve to prodam kako bih skupila dovoljno novca za počastiti cure pićem u klubu. Na kraju smo skupile dovoljno za četiri litre raznih koktela. To je bila uistinu nezaboravna noć i hvala mojim curama na tome.
Na dan vjenčanja, 31. srpnja 2010., bila sam sretna i uzbuđena te sam s nestrpljenjem iščekivala trenutak kada ćemo Erick i ja ući zajedno u crkvu Sv. Jelene Križarice u Zaboku i ispred Boga i naših najmilijih reći "DA".
Slijedila je dobrodošlica uz koktele na prekrasnoj terasi Dvorca Gjalski. Prava fešta počela je unutra, gdje smo pripremili veliko iznenađenje. Mariachi grupa El Combo nam je uz dolazak torte odsvirala meksičke mariachi pjesme, što je sve uzvanike podiglo na noge. Svi su bili oduševljeni, a pogotovo Erickova obitelj koja je nekoliko dana ranije stigla iz Meksika. Iznenađenje nam je priredio i naš obiteljski prijatelj i stomatolog, čija je izvedba pjesme "O sole mio" malo koga ostavila ravnodušnim. Imali smo i tradicionalne meksičke wrestling maske koje smo podijelili uzvanicima na plesnom podiju. Za uspomenu na taj najljepši dan moja mama je naslikala predivnu sliku drveta s našim inicijalima, a oko drveta su nam se potpisali svi naši dragi gosti.
Nezaboravan trenutak bio je govor naših roditelja, na španjolskom i hrvatskom jeziku, u kojemu su rekli da ljubav ne poznaje granice te da smo Erick i ja svakako najbolji primjer za to. Velika udaljenost, duga razdvojenost, noćna dopisivanja preko interneta, telefonski razgovori, stalna putovanja... ali naša ljubav je sve to nadjačala i dokazala da ljubav ne poznaje granice.
Sve u svemu, vjenčanje je bilo nezaboravno, najljepši dan u mom životu!
Radujem se našem zajedničkom životu i zajedničkoj budućnosti. Planiramo, kao i do sada, mnogo putovati, puno toga postići u životu te, na prvome mjestu, zasnovati obitelj kako bismo našim unucima jednog dana mogli ispričati ovu jedinstvenu priču.
