Prvić, Zlarin i najmanji naseljeni otok na Jadranu - Krapanj.
Do njega ćete doći brodom, iako je od kopna udaljen svega 300 metara. Čini se blizu....., no kad zapuše bura ili 'okrene jugo' put može trajati cijelu vječnost. No, sva sreća da tradicija prelaska s otoka na kopno i obrnuto traje stoljećima pa svatko tko se prihvati kormila dobro zna svladati neposlušne valove.
Na rivi u Krapnju dočekala nas je Milena Tanfara, jedna od rijetkih žiteljki koje žive na ovom otoku. Nekad ih je, kako kaže, bilo puno više, no suvremen način života, brojne je obitelji potaknuo na napuštanje otoka. Danas na Krapnju kontinuirano živi 80-tak ljudi- najmlađoj djevojčici je osam godina, a najstarijoj ženi preko 80. Budući da je stopa nataliteta niska velika osnovna škola na samoj rivi, iduće će godine trajno prestati s radom. U ovom periodu godine ulice su puste, ali kroz prozore kuća se čuje žamor. Živo je i ispred male trgovine koja je centar okupljanja dok ne krene sezona.
Ljudi se iseljavaju s ovakvih otoka, govoreći kako na njima nema života no eto- Milenina priča je drugačija. Ona se zaljubila u ovo posebno mjesto još kao djevojka, dolazeći na ljetovanje kod bake iz daleke Norveške, a potom i u Roka Tanfaru za kojeg se kasnije i udala. Mlada je obitelj živjl na relaciji Skandinavija- Hrvatska, no kad su dobili djecu, dvije kćeri, odlučili su se vratiti na Krapanj.
“Krapanj je otočić čija nadmorska visina ne prelazi 1,25 m, ono što ga karakterizira je stoljetna tradicija ronilaštva, ribarska i spužvarstva. Obitelj od mojeg supruga bavi se spužvama više od stoljeća, a moj je suprug to naslijeđe preuzeo od oca i djeda” - kaže Milena s kojom polako, pustim ulicama otoka, dolazimo do muzeja spužvi - Spuga 2.
A unutra - nevjerojatna zbirka obiteljskih predmeta i fotografija koje na najbolji način pričaju priču o stoljetnoj tradiciji ove obitelji. Milena nas je tako svojom pričom (i predmetima koje je pokazivala) vratila u davnu 1896.godinu kad je pradjed njezinog supruga, imenjak Roko prvi počeo roniti i 'vaditi' spužvu. Od tada, pa sve do danas znanje, vještina ali i ljubav prema prirodi i spužvama prenosila se s koljena na koljeno, a svaka generacija koja je posao preuzela donosila je neke inovacije. Mijenjala se oprema za ronjenje, način obrade i čuvanje spužvi.
Zadnji u generaciji spužvara ove obitelji je njezin suprug Roko koji je 2002.godine preuzeo tradicijski obrt te sa suprugom Milenom modernizirao opremu s dva ronilačka broda, opremili su rafineriju za spužve u kojoj se vrši obrada metodom oksidacije. Skupljanje spužvi i koralja je kontrolirano, u skladu s propisima, a ono što je Milena dodala je činjenica kako se jedino na takav način može sačuvati ljepota mora uz kojeg živi. U novije vrijeme započet je intenzivan rad na razvoju medicinskih proizvoda od spužve sa stranim partnerima, a kako bi se priča o spužvarstvu na ovom otoku širila svuda po svijetu Tanfari su otvorili i prekrasan muzej na samoj šetnici. U njemu spužvice postaju uporabni suveniri koje brojni turisti poklanjaju diljem svijeta, a u mnoštvu spužvi pojavljuju se i prekrasni crveni koralji. Očekivali biste da nakit koji vidite na policama izrađuje Milena, no kako je kod Tanfara puno toga neobično, neobična je i ta priča. Tijekom zime, dok otok odmara od brojnih turista, Roko skupljene koralje niže u prekrasne modne detalje koji svojom simbolikom i prirodnošću na najbolji način pričaju priču o čovjeku, destinaciji i moru kao izvoru života i neodoljive ljepote.
Kako posjetiti ovaj muzej? Muzej je otvoren čitave godine, no u zimskom periodu je potrebna prethodna najava. Sve informacije su na ovom linku, a kako biste u potpunosti uživali u ljepoti otočića koji do nove turističke sezone odmara ali i čuli prekrasnu priču o životu na njemu uzmite barem dva sata za obilazak Krapnja i muzeja.
· Reagiraj
