Kada je prije 30 godina prvi put prešao prag kuće u Rovinju, u koju se njegova obitelj iz Slavonskog Broda preselila u Istru, 54-godišnji fitness guru i poduzetnik Orlando Lopac nije ni slutio da će upravo on svojim rukama istu tu kuću iz temelja preurediti, maksimalno zadržavajući autentičnost svega što su njegovi majka i otac gradili godinama. Majka je umrla, a otac je svoj komad zemlje dao u ruke sinu da kvalitetu života i organizacije dovede na jedan novi nivo. Ova građevinsko-emotivna obiteljska priča je i pokazatelj kako fizički rad u čovjeku budi ono najbolje - strast, ljubav i viziju. Orlando nas je proveo kroz adaptaciju obiteljske kuće - od prve skele do suze u oku njegova oca kada je prešao prag obnovljenog doma.
Zbog čega ste se odlučili na renoviranje nekretnine u Rovinju?
Slijedom novih životnih okolnosti u kojima sam se našao imam priliku dulje boraviti u Rovinju koji jako volim i za koji me vežu divne uspomene pa sam postojeću obiteljsku kuću mojih roditelja jednostavno želio malo osuvremeniti te napraviti od nje nešto što će cijeloj obitelji osigurati ugodniji boravak u Istri. Posao koji danas radim, kao savjetnik, konzultant i menadžer u nekoliko tvrtki za hospitality industriju, daje mi mogućnost rada od kuće. Istra je svima nama pružala dovoljno dobar komoditet, no roditelji su ondje ulagali kada su to mogli s puno ljubavi, energije i sredstava tijekom cijelog života. Majka nas je napustila prije dvije i pol godine te se otada pokušavam s tatom dogovoriti i dobiti njegovo odobrenje da investiram u kuću. Tata je uvijek, skroman kakav je, govorio: “Ma nemoj, sine, trošiti novce pa dobra nam je kuća...” No, evo, s obzirom na to da smo u te dvije i pol godine puno više vremena proveli zajedno nego prethodnih godina, razvili smo novi odnos, čak mogu reći i da smo se bolje upoznali, pa je napokon ovog proljeća popustio i pristao da ipak to sve malo uredimo. Na samom početku nisam ni ja znao opseg svih promjena koje ću odraditi, a on pogotovo. S obzirom na to da ne koristi pametni telefon i ne prima fotografije, rekao mi je da mu ništa pokazujem i da radim što hoću. Kako je na kraju sve uzelo puno više maha od zamišljenog, rezultat adaptacije ga je vrlo emotivno dotaknuo. Kada je prišao kući, u svojoj je 80. godini pustio suzu i u tom mi je trenutku bilo jasno da je sve što sam napravio opravdalo to povjerenje koje mi je ukazao.
Kada ste shvatili da ćete biti sam svoj majstor i da je to najbolja opcija?
S obzirom na svoje godine, pripadam jednoj drugačijoj generaciji... Sretan sam što još od dječačke dobi znam svašta raditi svojim rukama. Otac je bio vodoinstalater i već sam sa sedam, osam godina išao s njim rezati cijevi i šarafiti. Kad god sam imao priliku pomagati mu, bio sam sretan. Na kraju je cijeli proces adaptacije bio takav da sam, uz ono što sam znao, naučio i puno novih stvari - što zbog želje, što zbog konkretnih situacija. Na primjer, za samo 5-6 kvadrata mikrocementa koje sam zamislio na jednom zidu na dijelu unutarnjih stepenica bilo je nemoguće naći čovjeka koji će to napraviti. Kad sam ga našao, pitao sam se zar sam stvarno studirao toliko dugo i razvijao biznis da bih sada tih 6 kvadrata trebao platiti neprihvatljivo velik iznos, i to uz napomenu da se može odraditi tek za nekoliko mjeseci. I onda sam dva zida i jedno kompletno stepenište sam napravio. Nije stvar sposobnosti, nego osjećaja zadovoljstva kada čovjek sam nešto napravi i tek tada to ima vrijednost. U Rovinju su doista nerealni troškovi i vi ne pitate koliko košta zidanje ili keramičar, nego gotovo pa molite majstore da dođu to napraviti. A i kada ih nađete, pitanje je kvalitete. Jer kad bi oni završili svoj dio posla oko 17 sati, još bih satima nakon njih čistio, skidao zaštite, stavljao nove i pripremao kako bi njih sutra sve dočekalo spremno...
Koliko je trajala renovacija? Zbog toga ste se i preselili u Rovinj, što je rekla obitelj?
Renovacija je trajala točno 33 dana otkad smo skelu postavili na vanjski dio kamene fasade. Bilo mi je važno da bez grižnje savjesti mogu otići od obitelji na toliko dugo razdoblje. Teško nam je bilo jer nismo naviknuti biti jedni bez drugih, ni supruga ni ja ni naše dvoje djece. Njima je bilo teško bez mene i meni je bilo jednako teško bez njih. Ali, evo, priča je završila i čeka nas dugo toplo ljeto!
Jeste li angažirali stručnjaka, arhitekta za rješenja izgleda interijera?
Nisam angažirao stručnjaka jer je, s obzirom na dio posla koji radim - oblikovanje, dizajniranje i opremanje luksuznih fitnes i wellness centara, moja razina iskustva toliko velika da je ideja koju sam zamislio bila jasna pa nisam želio bilo kakav dodatni input. To je kuća u kojoj moj otac živi već 30 godina, nije napravljena za iznajmljivanje, nego isključivo za naše osobne potrebe. Zato sam želio zadržati maksimalnu autentičnost objekta istarske kuće u centru Rovinja. I želio sam da tati bude ugodnije, a i svima nama - mojoj i bratovoj obitelji.
Pa krenimo od početka, u kojem je stanju kuća bila kad ste počeli renovaciju?
Pod pojmom kuća podrazumijevamo dva nezavisna, ali spojena objekta. Dakle, to je kuća od 100 kvadrata s pratećim vrtom te vezanim objektom u kojem su dva studio apartmana, svaki po 25 kvadrata, i terasom oko 35 do 40 kvadrata svaka. I takva je bila pogodna za najnormalniji život, čak i četveročlane obitelji, no zub vremena je odradio svoje. Zaključio sam da treba i estetsku i organizacijsku obnovu. U 100 kvadrata kuće bilo je osam vrsta keramike od kupaonice, stare kuhinje do vanjske kuhinje. U vanjskoj kuhinji nisam imao želju kuhati pa sam želio s puno ljubavi i pažnje oplemeniti taj prostor, ali nikako s ciljem da ovo pretvorim u hotel s 5 zvjezdica.
Svi koji vas prate na društvenim mrežama svakodnevno su s vama proživljavali radove. Što ste sve samostalno radili?
Prvotni plan bio je da pomognem radnicima jer sam želio što manje biti odsutan od kuće, a i ocu sam obećao da ću do kraja svibnja sve završiti kako bi se on mogao vratiti kući. Na kraju sam čistio, čistio, čistio... i istodobno vidio priliku da sam napravim neke stvari - ne zbog uštede, nego me to činilo sretnim. Preuzeo sam dio bojenja zidova, štemanje onoga što radnici ne bi napravili a smatrao sam da je potrebno, radio sam mikrocementom, provlačio instalacije, montirao rasvjetu, postavljao lajsne, zidne obloge, sve do finalnog uređenja. Sve su to male stvari, ali uzimale su mi pet-šest sati dnevno. U ta 33 dana obnove odradio sam više od 250 sati raznih poslova.
Jeste li stavili na papir razliku u budžetu - koliko bi koštalo da ste sve prepustili majstorima, a koliko ste uštedjeli vlastitim radom?
Imao sam troškovnik, ali ne u smislu analize uštede. Imao sam definiran budžet iako sam znao da će biti premašen. Došao sam u fazu kada više uopće nisam razmišljao koliko što košta, samo sam želio završiti viziju unutar definiranog vremena. U cijeloj toj priči bilo mi je najteže djeci i supruzi objasniti da se ne mogu vratiti doma, da nisam spavao dvije noći jer sam radio u komadu... Znam da im je bilo teško, ali ponekad ni ja od umora i nespavanja nisam imao razumijevanja te nisam mogao shvatiti kako to da je tako teško dva puta dnevno odvesti djecu na sportske aktivnosti ili u školu. No, eto, unatoč svim preprekama, čak i trenucima nerazumijevanja, sve je to nadvladala ljubav. Djeca su preuzela dio odgovornosti potpuno nesvjesno jer su shvatila da je mama premorena i da ne stiže obaviti sve što treba, a što je preuzela u stopostotnom opsegu. A ja sam se našao u situaciji da ponovno osjećam strast i zanos što stvaram nešto svojim rukama.
Zanimljivo je da ste tijekom adaptacije smršavjeli...
O, da, jedno ozbiljno pitanje za fitness gurua (smijeh). Neosporivo je da sam godinu dana prije adaptacije dobio nešto više kilograma nego što sam navikao imati i to mi nije smetalo jer nisam primjećivao drastične promjene. Sve do trenutka kada sam shvatio da mi košulja i sako više ne stoje kao što sam mislio. I to me malo uznemirilo... Ali u ta 33 dana adaptacije i uz sve što se događalo nisam ni primijetio da to utječe na skidanje kilograma dok supruga tijekom jednog videopoziva nije komentirala kako vidi promjene, kako sam tanji... A onda sam primijetio i ja. Bilo je to otprilike na pola radnog procesa i tada sam shvatio da je ovo zapravo idealna prilika da se vratim u normalu, a to je vitko i, unatoč godinama, zdravo tijelo. Imao sam jedan obrok dnevno, ne zato što mislim da je to zdravo, nego zato što mi je tako odgovaralo jer teško je raditi punog želuca. To mi je davalo nevjerojatnu energiju pa sam se toga držao čak i kada sam bio gladan. Radio sam 16-17 sati dnevno, imao jedan obrok i spavao 4-5 sati. Nisam nijednom osjetio premorenost, ni mentalnu ni fizičku. Nastavio sam takav režim i nakon adaptacije.
Što vam je bio najveći izazov, što je bilo najteže?
Najteža je bila udaljenost od obitelji. Izazov je bio i sebi i obitelji na ispravan način opravdati odsutnost od doma.
Kako je izgledao vaš radni dan?
Svaki dan je bio isti, ali istodobno drugačiji. Bilo je dana kada bih legao u četiri ujutro, probudio se u sedam i nastavio raditi, a bilo je dana kada bih se probudio u sedam ujutro, obukao se u čistu odjeću te otišao na jutarnju kavu. Sat ili dva bih proveo u nekom opuštanju, a onda se vratio, navukao radno odijelo i nastavio s radom. Nekada bih u poslijepodnevnim satima osjetio potrebu da stanem zasićen radovima, prašinom, radnicima pa bih napravio pauzu. Tada bih se istuširao, lijepo obukao, sjeo u auto ili se prošetao do restorana, kao da sam turist. Nakon toga bih se vratio na posao. Jednako kvalitetno je bilo i kada bih s radnicima sjeo na kantu s bojom, pojeo lepinju s ćevapima ili pizzu i popio dva zidarska piva.
Jeste li doživjeli muke po majstorima, ipak niste baš sve mogli sami...
A tko nije u bilo kojem obliku građevine doživio muke po majstorima? No kako sam 24/7 bio uz majstore, oni su vrlo brzo prestali biti majstori i počeli smo se doživljavati kao ljudska bića. Mislim da je to razlog zašto sam sve što je napravljeno uspio završiti u samo 33 dana. Kada je netko plaćen za osam sati, onda radi osam sati. A kada se zbog cijele te priče u kojoj smo se međusobno našli drugačije gledamo, odjednom produži još pola sata, sat jer želi pomoći.
Kakav je osjećaj nakon što ste sve završili, kada gledate svojih ruku djelo?
Taj zadnji dan kad sam krenuo u Zagreb i zaključao nova vrata, tek tada sam osjetio umor. Život me naučio da je teško prenijeti energiju i zanos čak i najbliskijim ljudima. Nisam ni očekivao da će itko razumjeti taj ponos, tu sreću što sam uspio završiti svoju viziju. Imao sam i neki neobičan osjećaj poput vakuuma u razmišljanju kako će reagirati moj otac. Njegovo dopuštenje da napravim što god želim je istodobno bio i motiv, ali i teret. Tijekom cijelog procesa, u svoj toj prašini, u radovima sam cijelo vrijeme težio zadržati maksimalnu autentičnost onoga što su moji roditelji stvarali godinama za nas - mene i brata. I zato sam se trudio što manje kupovati novo. Restaurirao sam, trudio sam se oživjeti ono što su moji roditelji gradili i čuvali za nas. Kada je otac došao i kada smo zajedno stali pred kuću, on je ušao unutra, a ja samo sam čuo: 'WOW!' i vidio suze u njegovim očima. Tada sam znao da je sve imalo svrhu i smisao i da sam uspio! Osjetio sam njegov ponos i beskrajnu zahvalnost u samo jednom pogledu. Taj trenutak u kojem mi je rekao da to nije očekivao zapravo je bio trenutak u kojem smo nakon moje 54 i njegovih 80 godina dosegnuli novu, predivnu razinu odnosa oca i sina.
Koji je vaš omiljeni kutak, neki dio kojem ste dali svoj pečat?
Ovo je najteže pitanje jer ga nema. Ne mogu izdvojiti niti jednu prostoriju, niti jedan dio kuće za koji bih mogao reći da mi je najdraži. Svaki milimetar sam odradio sa sto posto ljubavi, pažnje, energije i vizije. Svemu sam posvetio maksimalnu pažnju, a vodio sam se uspomenama i osjećajima, poštovanjem koje sam želio iskazati svome ocu. Posebno me ganulo kada je kći rekla kako joj je najljepša prostorija čitaonica, koja je to neplanirano postala. U njoj sam odao počast i Slavoniji jer sam na zid postavio uokvirene fotografije grada u kojem sam se rodio i odrastao - svoga Slavonskog Broda. Nemam nikakva očekivanja, ali možda bi bilo lijepo da za jedno 30 godina, kada moja djeca požele renovirati sve to što sam sad napravio, osjete sve ovo što sam osjetio i ja - da u svakom zidu, kamenu i stepenici vide obitelj, ljubav, strast i energiju svoga oca i majke, kao i ljubav koju sam im ovom odsutnošću od kuće tijekom adaptacije želio dati.
