Roditelji uglavnom imaju isti cilj - odgojiti djecu koja su dobra, suosjećajna i empatična. I to s dobrim razlogom: istraživači s Berkeleyjeva Greater Good Science Centra ističu da je upravo ljubaznost jedan od temelja sretnog života.
Ljubaznost nas čini sretnijima, bez obzira na to jesmo li je mi pružili ili primili. Na razini društva, učenje djece da budu ljubazna i da ne budu okrutna pomaže u sprječavanju vršnjačkog nasilja u školama te jača osjećaj zajedništva i podrške u zajednici. Roditelji koji najuspješnije odgajaju empatičnu djecu u pravilu prakticiraju nekoliko ključnih navika.
1. Ističu i prepoznaju dobrotu kod djece
Djeca prirodno imaju snažnu sposobnost za suosjećanje i dobrotu. No u odrasloj dobi, zbog stresa i ubrzanog života, tu sposobnost često gubimo. Zato je važno svjesno primjećivati kada dijete pokaže dobrotu.
Kada primijetite takvo ponašanje, važno ga je i naglasiti: „Vidi kako si podijelio svoje bojice s prijateljem, baš si pažljiv“ ili „Baš si lijepo pitao ono dijete želi li se igrati, iako je bilo samo na igralištu“.
Psihoterapeutkinja Christina Steinort-Powell pozvala se na istraživanje prema kojem djeca koja od malih nogu osjećaju zadovoljstvo kada pomažu ili dijele s drugima imaju veću vjerojatnost da će takvo ponašanje ponavljati, čime se stvara svojevrsni krug dobrote.
2. Potiču djecu na male svakodnevne geste dobrote
Stručnjaci savjetuju da se djecu potiče da čine male, svakodnevne geste dobrote i da ih bilježe na posteru ili kalendaru. Pritom je važno ne nagrađivati ih materijalno, kako bi sama dobrota bila nagrada.
Primjeri takvih postupaka mogu biti pomoć starijoj osobi u kućanskim poslovima ili pomoć novom djetetu u razredu da se uključi u igru.
Planirane i vođene aktivnosti dobrote imaju veći odgojni učinak nego samo verbalno naglašavanje važnosti lijepog ponašanja.
3. Roditelji svojim ponašanjem daju primjer
Djeca stalno promatraju roditelje i uče iz njihova ponašanja. Kada vide roditelja koji je empatičan i pažljiv prema drugima, veća je vjerojatnost da će i sami razviti takve obrasce ponašanja.
Osim toga, djeca na taj način ne uče samo što je dobrota, nego i doživljavaju roditelja kao osobu koja je smirena i zadovoljna, što dodatno jača obiteljsku povezanost.
„Empatija se uči kroz empatiju“, istaknula je terapeutkinja Eli Harwood. „Kada djeca osjete da ih netko razumije, to ih uči da i sami razumiju druge. Važno je da osjete tu vrijednost kako bi je kasnije i sami željeli pružati.“
Iako svi roditelji žele da njihova djeca budu dobra i pristojna, upravo svakodnevna praksa suosjećanja i učenja kroz primjer ključ je stvaranja sretnije djece i sigurnijih zajednica bez nasilja.
