Kako priznati sugovornici da zapravo ne znate kako se čita njezino prezime? Lako, ako je Amerikanka. Dakako, na početku razgovora s Tracy Chevalier, autoricom svjetskog megahita “Djevojka s bisernom naušnicom”, po kojem je snim­ljen i film sa Scarlett Johansson i Colinom Firthom u glavnim ulogama, i posebnom pojavom na svjetskoj književnoj sceni, nisam imala pojma smatra li ona sebe Amerikankom (što doista jest, rođenjem) ili Britankom (što je postala udajom). Kako se pokazalo, to još ne zna ni ona sama. To je za mene veliko pitanje. Tko sam ja? Nemam odgovor na njega, no mislim da mi potajno tako i odgovara. Živim u Londonu dulje nego u bilo kojem gradu u životu, već 30 godina, moj suprug je Britanac, moj petnaestogodišnji sin je Londonac. No ja još govorim tvrdim američkim naglaskom. Doduše, nekad davno, u osamdesetima, kad sam tek došla u London, silno sam se trudila govoriti kao Engleskinja. Zvučala sam kao Madonna u “Guy Richie fazi”. Jednostavno strašno. Pretpostavljam da je razlog isti kao i u Madonninu slučaju: nas dvije podsvjesno, zapravo, nismo htjele biti Engleskinje. Mi volimo biti autsajderice. To nas izdvaja. Puni nas energijom i inspirira. Mislim da bih uvenula kad bih se asimilirala, ako me razumijete. To je za mene kao neki pogon, i kreativni i životni.

Book: I? Kad ste prestali koristiti lažni britanski naglasak? (smijeh) Negdje nakon osamdesetih, kad je splasnula britanska mržnja prema Amerikancima. Book: Mržnja? O, da. Vi ste premladi da se toga sjećate, no Englezi su prezirali Ameriku u vrijeme Reagana. Bojali su se da će pojesti njihovu ekonomiju i komercijalizirati im kulturu. S vremenom, dolaskom Clintona i Blaira na vlast, strasti su se smirile, a načini života su se približili. Book: Što biste rekli da je danas najveća razlika? Uvijek koristim isti primjer kao odgovor na ovo pitanje. Zamislite trgovinu s cipelama. U Engleskoj vidite par koji vam  se sviđa i pitate imaju li vaš broj. Prodavačica vas hladno pogleda i jednostavno kaže - ne. U Americi, pak, prodavačica vas toplo pogleda, kaže da pričekate, ode do skladišta i vrati se noseći tri slična para cipela te vas počne uvjeravati da nema veze što ovih koje ste vi htjeli nema jer su ove još bolje za vas...Tracy Chevalier je doista školski primjer Amerikanke. Ona obožava SAD, no njezina je obitelj iz Francuske izbjegla u Švicarsku pred pokoljem hugenota u 17. stoljeću. Njezin je, pak, otac iz Švicarske dvadesetih godina prošloga stoljeća otišao u Ameriku. Tracy je prva generacija koja je rođena u SAD-u. Možda zato i piše romane koji imaju uporište u povijesti jer traži odgovor na pitanja o identitetu, koja sve nas u jednom trenutku počnu mučiti.Na pragu tridesetih otišla sam sa svojim ocem u Švicarsku, na sastanak svih potomaka francuske obitelji Chevalier. Osupnula me snaga činjenice da je na mene utjecao bijeg obitelji koji se dogodio prije nekoliko stoljeća!
Book: Jeste li zbog toga heroinu svoje prve knjige “Djevičanski plavo” pozicionirali kao ženu koja se seli u Francusku i kroz povijest svoje obitelji traži sebe? To je ujedno vaš jedini roman u kojem ispreple­ćete suvremeno i povijesno... Jesam. Od svih mojih likova Emma mi je najsličnija. No upravo to mi se ne sviđa u tom romanu. Moji stavovi i moje viđenje svijeta preplavili su tu knjigu. Bila sam na svakoj stranici i to me neopisivo živciralo. Nakon toga odlučila sam da moji likovi moraju biti samostalni, da se moraju emancipirati. Čini mi se da sam tada zaista samo pripovjedač, kao što i treba biti, a ne glavni lik ili arbitar, učitelj čitateljima. Book: Pisali ste o različitim povijesnim razdobljima... I ne samo to, pisala sam i o različitim mjestima u svijetu. Od Francuske u 15. stoljeću, preko Nizozemske u 17. stoljeću i Londona u 18. stoljeću do Ohija u 19. stoljeću.
Book: Kako birate povijesno razdoblje i mjesto radnje? Uopće ih ne biram. Oni biraju mene. Meni se moje teme događaju, jave mi se same. Primjerice, za knjigu koju sada pišem, kriv je moj suprug. On je na čelu organizacije koja se bavi pošumljavanjem Engleske autentičnim vrstama drveća. Slušam o tome već godinu dana. Toliko sam od njega doznala o drveću, o simbolici i značenju svake vrste drveta u svakodnevnom životu ljudi koji su prije modernog vremena doista bili više povezani s prirodom da me priča o ljudima i drveću sama zvala. O Ohiju i “podzemnoj željeznici” (podzemna ruta kojom su robovi s juga SAD-a bježali do Kanade uz pomoć bijelog stanovništva, čiji je centar bio Ohio) doznala sam kad sam slušala govor nobelovke Toni Morrison na sveučilištu koje sam davno pohađala. Spoznaja da je Ohio bio centar borbe protiv robovlasništva, a da danas to nitko u Americi ne zna, lupila me kao grom usred njezina predavanja. Znala sam da je to moja sljedeća tema!
Book: A kako vam se “javila” tema za “Djevojku s bisernom naušnicom”, roman po kojem ste najpopularniji diljem svijeta? Kad sam imala 19 godina, došla sam u Boston posjetiti svoju stariju sestru koju sam, kako to već biva, u svemu kopirala. U njezinu studentskom stanu visio je poster “Djevojke s bisernom naušnicom”. Začarao me, bila sam uvjerena da je to najljepša slika koju sam ikada vidjela! Tada ništa nisam znala o Vermeeru. Sljedeći sam dan otišla do dućana i kupila si isti poster. Gdje god sam se selila, on je išao sa mnom. Visio je petnaest godina u mojoj spavaćoj sobi, a onda sam se jedne nedjelje izležavala u krevetu i pogled mi je zapeo na slici. Tek sam tada pomislila: Bože, što je taj slikar rekao ili napravio toj mladoj djevojci da izgleda tako uzbuđeno, tako zadovoljno? Izgleda kao da joj je prišapnuo neku tajnu ili kao da je njihov odnos tajna. Šokirala me spoznaja da tijekom punih petnaest godina nisam pomislila kako je ključ slike njihov odnos. Zaletjela sam se do kompjutora provjeriti jesam li u pravu i shvatila da nije poznato tko je djevojka sa slike. Ovo je moja nova knjiga, pomislila sam. Mogu izmisliti bilo što! Ona može biti bilo tko! To je, naravno, raj za pisca...
Book: Jeste li ikad pomislili na to da će ta knjiga postati toliko uspješna i popularna? Naravno da ne. Spisateljica sam i pišem da bi knjiga bila objavljena i tu prestaje svaka moja ambicija. Ako je netko zaista čita, odlično! Sve to što se dogodilo s “Djevojkom s bisernom naušnicom”, uključujući i film, i danas mi se čini kao čudo. Book: Kako ste primili vijest da će se po vašem romanu snimati holivudski spektakl? Moja je agentica ujedno agentica i nekim scenaristima, među ostalim i Oliviji Hetreed, koja je moj roman preradila u scenarij. Kada je pročitala prvu ruku romana, odmah je pomislila da bi to bio odličan scenarij. Holivudski producent, s kojim je Olivia bila u braku, odlučio je kupiti prava za film i tog trenutka svaka moja veza s filmom je prestala. Book: Mnogi autori kažu da im je bilo teško odvojiti se od svog djela i gledati kako ga netko drugi pretvara u film. Glupost. Kao autorica bila sam izvan sebe od sreće što je nekom palo na pamet snimiti film po mojoj knjizi. Pa ne pišem radi toga. To me uopće ne zanima. Ne razmišljam o tome je li neka priča koju pišem filmična i ima li potencijala za novi hit-scenarij. Pišem knjige radi knjiga, knjižara, knjižnica i čitatelja. Book: Znači, niste sudjelovali u procesu izbora glumaca? Bila sam upućena u to. Isprva je glavnu junakinju trebala igrati Kate Hudson. Hvala Bogu da nije, bila bi užasna Griet. Zamislite, odustala je jer nije htjela imati pokrivenu glavu tijekom cijelog filma. Uzalud smo joj objašnjavali da su u pitanju strogi nizozemski običaji iz 17. stoljeća! Nakon nje, za ulogu je bila zainteresirana Reese Witherspoon. Jako je željela igrati Griet, ali nije htjela doći na probno snimanje, a producenti su inzistirali na tome da čak i najveće zvijezde prođu audiciju. Osim toga, jasno je dala do znanja kako se kraj mora promijeniti i da glavni junaci moraju završiti zajedno, što je, naravno, suludo. Ma, možda vam ovo ne bih trebala govoriti... Book: Pa baš vas slušam! ...ali baš me briga, nikad neću upoznati Reese Witherspoon. Uglavnom, da skratim, imali smo sreće sa Scarlett. Ona je tada bila dijete, na našem je setu proslavila 18. rođendan. U redu, bila je poznata mlada glumica i snimala je “Šaptača konjima” s Ro­ber­tom Redfordom kao dijete, no još nije bila zvijezda. Lako smo je dobili. Završila je snimanje Coppolinih “Izgubljenih u prijevodu” i odmah doletjela na naš set. Mislim da se stopila s ulogom. Fantastična je, ima zanimljivo lice koje kamera obožava. Pristala je na to da gotovo uopće ne nosi šminku pred kamerom. U cijelom se filmu nasmije samo jednom. Pitala sam se zašto igra tako ozbiljno, no kad se nasmijala, shvatila sam! Odjednom su u kadru bili izbijeljeni, neprirodni “američki” zubi, kao s onih iri­tantnih reklama. Ups, pomislila sam, ovo svakako nije Nizozem­ska! Ne razumijem, zašto to Amerikanci rade svojim zubima?
Book:  Za jednu Amerikanku, jako ste kritični prema svojim sunarodnjacima. Amerikanka sam kad sam u Londonu, Londonka kad sam u Americi. Amerikanka sam kad mi živce digne engleska “negativa radi negative”, stalno nešto prigovaraju, ironični su do bola i ničemu se ne vesele, nego uvijek moraju zadržati hladni cinični odmak. To me izluđuje! S druge strane, kad se Amerikanci počnu svemu smijati, grliti s nepoznatima i kad me svatko na cesti pita jesam li imala dobar dan, poludim i na to licemjerje. Kažem vam, ja sam čardak ni na nebu ni na zemlji. Book: Kako ste se proveli na premijeri filma? Imala sam tremu, nisu premijere za mene. Nisam znala što odjenuti, kupnja te haljine koštala me sto života! Book: I, što ste nosili? Nemam pojma, ne sjećam se! Znate, na tom crvenom tepihu ja sam bila nitko i ništa. Pisac je nitko i ništa, zadnji u redu od sto ljudi koji su zaslužni za uspjeh filma. Book: Vaša nova knjiga “Posljednji bijeg” upravo je prevedena na hrvatski jezik. Tematizirate nekoliko zanimljivih motiva: borbu za slobodu i žena i robova američkog Juga, preseljenje iz Engleske u Ameriku, što je očito vaša tema, te kvekere u čiji ste kamp i sami išli. Sve je počelo od “podzemne željeznice” i velikog udjela Ohija u borbi za slobodu robova. Pomislila sam: što ako postoji neka žena koja, usprkos svojoj obitelji, pomaže bjeguncima? Kakva ona treba biti? Shvatila sam da je veća prepreka ako njezina obitelj nije biološka, nego stečena udajom. Zato se Honor seli. Naravno, ima tu i moje priče, velika seoba, prelazak tog oceana koji vječno dijeli moje dvije domovine...
Book: Koliko dugo šutite? Sat vremena. Ponekad ne uspijem doći do te razine “bez misli” kojoj težim. Jednostavno, ponekad sam popila previše kave da bih to uspjela. Čak to ne moraju biti fizičke šalice kave, ako me razumijete, mi moderni ljudi metaforički pijemo previše kave, u tom nekom emotivnom smislu. No tišina je ljekovita, vjerujte mi. Book: No vaša junakinja Honor koristi je kao kaznu. Ona odluči zašutjeti kad se naljuti na supruga i njegovu obitelj... Honor zapravo u tišini pronalazi snagu. Tišina je moć. Honor je odabrala jedino oružje koje je imala: snagu volje.
Book: Poznato je da se prije pisanja svakog romana posvetite istraživanju svoje teme. Na vašoj sam stranici vidjela slike iz berbe jabuka. Pretpostavljam da je to dio istraživanja za novu knjigu o drveću... Tako je! Berem jabuke, pečem pite od raznih vrsta tog voća, isprobavam ih, razmišljam o tome kakav su okus imale našim precima koji nisu imali tako sofisticirana osjetila. Baš sam jučer napisala scenu u kojoj moja glavna junakinja svom ocu napravi pitu od kiselih jabuka, umjesto slatkih, koje on preferira. Kao kaznu za njegovo ponašanje prema mami! (smijeh) Vidite, žene su se služile raznim sredstvima da postignu ono za što se danas borimo riječima. A kad sam pisala “Posljednji bijeg”, naučila sam šivati quiltove. Danas ih šivam stalno, upisana sam u grupu švelja, sjedimo, brbljamo i šivamo, baš kao nekad naše šukunbake. Na kraju razgovora pružila sam Tracy ruku, a ona me spremno privukla u zagrljaj. Nasmijala sam se. “Kako američki od vas!” rekla sam joj. “Oh, iznenadili biste se, i Britanci sve češće to čine! Počeli su izražavati svoje osjećaje čak i javno, zamislite...” Razgovarala: Jelena Veljača Fotografije: Jonathan Hordle / Rex