Upoznajte talentiranog animatora

Bruno Razum rođen je 1975., no sasvim legitimno ga možemo smjestiti među mlade snage hrvatske animacije s obzirom na to da trenutačno radi na svome debitantskom animiranom filmu “Tajni laboratorij Nikole Tesle”. Poznati znanstvenik i priča o tome da je nakon što mu je izgorio laboratorij u New Yorku, napravio tajni u kojem je stvarao neobične izume, samo je polazište priče Brune Razuma. Ideja o tom tajnom laboratoriju, ma koliko bila nevjerojatna i plod teorije zavjere, Bruni se toliko svidjela da je odlučio napraviti film. Napisao je scenarij i prošao na natječaju. Četverogodišnji rad na filmu polako privodi kraju. Toliko vremena bilo je potrebno da se film napravi i zbog činjenice da je riječ o stop animaciji, te da se osim izrade likova, mora napraviti i kompletna scenografija. A da bi jedan lik napravio pokret u filmu, potrebno je snimiti 25 fotografija u sekundi. “Ovo je zahtjevnija tehnika animacije od bilo koje druge. Primjerice, prvih godinu i pol radio sam samo scenografiju za film”, kaže Bruno. Još na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je studirao multimediju jer studij animacije tada nije postojao, Bruno je počeo snimati spotove te raditi u produkciji raznih medijskih projekata. S godinama je shvatio da je animacija njegova najveća ljubav te je uspio namaknuti sredstva za film u produkciji Zagreb filma. Upravo u njihovim prostorijama na zagrebačkoj Novoj Vesi Brunin je animirani laboratorij, u kojem svakodnevno provede oko osam sati. Zatim odlazi doma kako bi se kratko družio sa svojim kćerima, a potom se zatvara u svoju radnu sobu i pregledava materijale koje je taj dan snimio u studiju. “Mogao bih ostati cijeli dan u studiju, ali jednostavno želim prekinuti tu izolaciju i posvetiti se djeci.” Uz rad na filmu, Bruno s vremena na vrijeme radi najavne špice za filmske i umjetničke festivale poput Motovuna i Animafest, što je ujedno i prilika da se umjetnički preispituje, ali i da zaradi još nešto novaca za egzistenciju svoje obitelji. Vikendi su, pak, rezervirani za obitelj. To što mu je supruga iz druge branše smatra prednošću, a ne manom. “To mi više odgovara jer ne želim o svome poslu pričati i u kući. Treba mi neki odmak”, objašnjava Bruno. Iako pozicija animatora ne nudi sigurnost jer se živi od projekta do projekta, Bruno je zadovoljan svojim poslom. Kada se ne bi bavio animacijom, jako bi mu nedostajala. No ne bi imao ništa protiv da ima neko određeno radno vrijeme ili da se okuša u svojoj pravoj profesiji te da djeci u školi predaje likovnu kulturu. Napisala: Iva ĆurićFotografije: Dražen Kokorić