Kad se život u zlatnim godinama uistinu živi punim plućima

Slavica Trifunović, 79Nekad i sad Nekad smo bili mladi pa je normalno da nam je bilo prekrasno. Sad je lijepo jer je mirno. Danas se brinem za djecu i za njihovu djecu. Nedavno sam postala i prabaka predivne djevojčice Lene. Prije sam se brinula za svoje djete, a danas uživam u unucima. Voljela sam se zabavljati, strašno su me veselile cipele, haljine, druženje s prijateljima, roditeljima... Odlazak na ples posebno me je veselio. Bilo mi je bitno da dobro izgledam, no najvažnije mi je bilo da mi je dijete zdravo. Danas obožavam slikati. Prije osam godina, na nagovor kćeri Branke, unuke Ive i unuka Hrvoja, upisala sam tečaj slikarstva i od tada je slikanje moj hobi i moja ljubav. O ljubavi Ljubav je uvijek ista, samo postoji jedna bitna razlika - nekad su odnosi bili blaži. Danas mi se čini da je sve nekako agresivnije. Uvijek je bilo onih muškaraca koji su se udvarali i onih koji nisu. Ipak, muškarci prije nisu bili toliko direktni. Mladi su imali puno više zabrana, vrijeme je bilo konzervativnije, a roditelji su drugačije gledali na naše izlaske i na naše avanture. O životnim pobjedama i porazima S teškim životnim situacijama nosila sam se najbolje što sam znala. U vrijeme rata bilo je jako teško. Energiju i motivaciju jednostavno sam imala u sebi. Kad bi mi bilo teško, uvijek sam našla snage da pobijedim tugu i krenem dalje. Kupaonica je bila moje utočište, u njoj sam sam se znala isplakati kad mi je bilo teško i odmah bi mi bilo lakše. Sjećam se, uvijek bih se okružila djecom, prijateljima i puno bismo razgovarali. Razgovor zaista pomaže. A kad su bile u pitanju pobjede, reagirala sam uvijek uzbuđeno. O životnom rastu Prije sam imala predstavništvo jedne kompanije iz Slovenije i bilo mi je jako, jako lijepo. Puno sam radila, ali sam istinski uživala u svom poslu. Kad sam odlazila u mirovinu, počeo je rat pa nisam ni osjetila da sam u mirovini. Morala sam biti aktivna jer je moja obitelj iz Slavonije. Ni o čemu nisam razmišljala, nego samo o tome kako ću svojima pomoći. Moram naglasiti da ja ne razumijem zašto ljudima nije lijepo u mirovini, jer je meni baš lijepo. Ako želiš, uvijek imaš nešto raditi. Nikad nije dosadno i svaki mi je dan ispunjen.O prioritetima i ambicijama Ambicije su mi da budem zdrava, kao i  sreća i zdravlje moje djece, druženje s prijateljicama, da imam dovoljno financijskih sredstava za svoje potrebe. O sitnicama koje život čine ljepšim Slikanje, odlazak u kazalište, kava s prijateljicama i druženje s obitelji. Jako sam povezana sa svojom obitelji, puno se volimo i provodimo lijepe trenutke zajedno. Imam lijepe odnose sa svima i to mi je jako važno. Obožavam putovati. Zadnji put sam putovala s prijateljima i rodbinom u Švedsku. O igri zvanoj životŽivot je lijep! Kad je nešto loše i kad se oko nečeg brinem, pokušavam o tome što manje razmišljati. U svemu što nam se u životu događa postoji nešto što je dobro. Nikola Privora, 73Nekad i sad Uvijek sam nešto radio, odmarao sam se radeći. Tako je i sada. Nekad se živjelo puno bezbrižnije i ležernije, a danas vlada trka za novcem. Radno vrijeme se promjenilo i radi se gotovo cijeli dan.  27 godina radio sam kao doktor dentalne medicine i volio sam svoj posao. Ono što mi danas najviše nedostaje su moji prijatelji kojih više nema. O udvaranju Prije je to bilo drugačije. Netko bi ti se svidio, ali ne deset žena odjednom. Sitnim pažnjama davao sam do znanja da mi se netko sviđa. To je bilo vrijeme kad nije bilo novaca za cvijeće. Moj najveći recept za uspjeh kod žene je da muškarac bude beskrajno pristojan. Nekad su se po stanovima održavali “žurevi”. Skupilo bi se nas dvadesetak mladih ljudi i plesali bismo uz glazbu s gramofona. Tada su se rađale simpatije, a ja sam na jednoj takvoj „žurci“ upoznao i svoju suprugu. O prioritetima i ambicijama Svi koji su moje dobi vjerojatno kažu da im je prioritet zdravlje. Kad bih i ja toliko o tome mislio, sigurno bih puno manje radio jer bih se više čuvao. Ali želim nastaviti istim tempom. Nikada mi  nije teško nešto napraviti. Volio bih naučiti pismo glagoljicu, no još nisam, ali ne zato što možda imam previše godina, nego zato što nemam vremena. Jako sam aktivan. Igram bridge, pjevam u zboru Zagrebački liječnici pjevači, izrađujem predmete posebnom tehnikom stakla Tiffani, član sam hrvatsko-slovačkog društva. Vikende provodim u vikendici u Lasinji u blizini rijeke Kupe. O sitnicama koje život čine ljepšim Imam četvero unučadi i oni me beskrajno čine sretnim i zadovoljnim djedom. Volim s njima provoditi vrijeme. Nedavno sam unuka Luku upisao na tečaj gitare.  Odlazimo često na Kupu, nešto radimo i super se slažemo. Lijepo je gledati unuke kako rastu. Volim putovanja.O životnim pobjedama i porazima S pobjedama sam se vrlo lako nosio i svaka moja pobjeda bila je očekivana. Na fakultetu ni jedan ispit nisam pao. Puno sam radio na tome da uspijem. Jako sam se trudio, pa mi neuspjesi nisu baš poznati. Kad je i bilo teško, nekako sam bio hrabar i uvijek sam išao naprijed. Kod mene ne postoje problemi, samo postoje rješenja - to je jedino što prihvaćam. Kad se danas sjetim nekih situacija, nešto mi u grlu zatreperi, a prije sam to snažno podnosio. Sa 12 godina ostao sam bez oca i preuzeo sam njegovu ulogu u obitelji. Danas mogu reći da nije bilo lako, ali me je to učinilo snažnijim i pripremilo me je za život. O snovima Samo da mi unuci budu zdravi i da mogu pomoći kad god me netko zatreba. O životu O životu? Volite ga, uživajte u njemu, dijelite ga! Imajte na umu da je samo jedan. O životnom rastu Život je, kartaški rečeno, igra koju svi igramo. Nema iznimki. Kako ćemo je igrati i odigrati, najviše ovisi o nama. Svi ljudi prolaze kroz različite situacije u životu. Ni u najtežim situacijama ne treba gledati crno. Uvijek postoji i najmanja svijetla točka koja će nam pomoći da pronađemo put iz situacije koja nas je zadesila. O starenju I kako kažu: prođe vrijeme, dođe rok, eto vraga, skok na skok... Radni vijek završi i čovjek se iznenada nađe u trećoj dobi.Kad se to dogodilo, moj život nije stao, naprotiv, nije se čak ni usporio. Aktivan sam, sklapam nova poznanstva, prijateljstva. Ponašam se, ne kao da ću živjeti 100 godina, nego još 100 godina. Tako komentiraju moji dragi prijatelji. Ne mislim na godine. Jako je važno kako se osjećate. Kod mene se ništa nije promijenilo. Uživam u životu. Volim biti koristan, pozitivan i živim neopterećeno. Napisala: Una Zima Fotografije: Matea Smolčić Senčar