„Puno sam meditirala i dobila sam poruku od Boga da pronađem spilju negdje na Mediteranu i postanem njezin čuvar.“ Ne, ovo nije uvod u neki scenarij, nego su riječi žene koja je doista to i doživjela. Neki bi na ovakvo što odmahnuli rukom, no ne i Sabine Engelhardt, Njemica kojoj je njezin unutrašnji glas zaokrenuo život za tristošezdeset stupnjeva i doveo je u Hrvatsku. Do tada je živjela život 21. stoljeća; jedanaest godina u Velikoj Britaniji, u Manchesteru, bila je uspješna arhitektica, balansirala je između dva posla; rada u svojoj arhitektonskoj tvrtki i predavanja na fakultetu. No onda je odlučila stati na kraj svojoj svakodnevici, gradskoj vrevi i užurbanom načinu života. “Ono što mi se najmanje sviđalo je vrijeme!“ U Engleskoj je jako malo sunčanih dana, često pada kiša i hladno je. A ja obožavam biti vani, u prirodi”, govori na tečnom hrvatskom i dodaje kako ga još mora usavršiti. Nakon poruke koju je primila Sabine je počela ozbiljno razmišljati o putovanju u nepoznato.

“Pripreme su trajale punih godinu dana. Odlučila sam putovati brodom, i cijelu tu godinu učila sam jedriti da bih se pripremila za tromjesečno putovanje. Kupila sam brod u Grčkoj i jednostavno krenula.”  Jednostavno? Dok je slušate kako se prisjeća tih trenutaka, čak i zvuči jednostavno, ali prekinuli smo je pitanjem misli li da je hrabra. Simpatična Sabine s velikim osmjehom na licu odgovara: “Mislim da to nije hrabrost, to je unutarnji glas koji sam poslušala. Kad nisam slušala  sebe, nisam bila potpuno sretna”, smireno odgovara Sabine. Idući njezin korak bio je potraga za spiljom. Nakon što je brodom doplovila do Korčule, stigla joj je poruka. “Ponovno sam čula onaj glas koji mi je rekao da sutra moram otići na Brač. Sutradan sam 12 sati putovala brodom do južne obale otoka Brača, gdje sam ugledala napuštenu zgradu i osjetila da se tu moram zaustaviti”, prisjeća se, ispija gutljaj domaće limunade i otkriva kako je mjestu na kojem se zaustavila bio samostan i crkva u spilji. Upravo ovdje osjetila je neopisiv osjećaj mira. Naravno, nijedna priča nije potpuna ako u nju svoje prste ne umiješa ljubav, pa tako ni ova nije iznimka. Na tom mjestu Sabine upoznaje čovjeka s kojim se posebno povezuje. Zamislite ženu koja nakon dvanaest sati putovanja brodom, slušajući svoj unutarnji glas, dolazi na otok, pronalazi spilju i ugleda muškarca! Bio je to susret koji ih nije ostavio ravnodušnim. Zvuči kao sadržaj romantičnog filma, samo što se u ovom slučaju radi o stvarnim likovima. Da, da, to se dogodilo našoj Sabine koja je svoje putovanje nastavila. A što je bilo sa slučajnim romantičnim susretom? Sabine se misteriozno nasmiješila želeći taj dio zadržati za sebe. Sabine se nakon tri mjeseca morala vratiti u Englesku, no neprestano je razmišljala o Braču, mjestu gdje je osjetila mir i zadovoljstvo. Bilo je to toliko jako da se nakon samo mjesec dana vratila u Dalmaciju. I tu je i dan-danas. Junakinja naše priče živi na brodu, uživa u svim blagodatima prirode i mira koji je okružuju, a posebno je posvećena meditaciji bez koje ne može zamisliti nijedan dan. U slobodno vrijeme obrađuje vrt  i pokrenula je centar za eko edukaciju. “Moja životna filozofija je živjeti u skladu s prirodom i duhovnim svijetom. Pronaći svoju dušu”, završava razgovor Sabine, jednostavna žena koja uistinu vjeruje u ono što govori. Napisala : Una Zima Fotografije: Dražen Kokorić