Vršnjačko nasilje tema je nove predstave riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca ‘Ovo bi mogao biti moj razred’ koja nastaje u suradnji redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić. Premijera je bila 8. svibnja, a u drami glumi 24-godišnja glumica Nika Grbelja koja otkriva kako se pripremala za predstavu koja obrađuje ovu tešku i kompleksnu temu te je li se oslanjala na vlastita školska iskustva. Osim toga, govori i o tome je li joj gluma u hit-komediji ‘Svadba’ otvorila vrata novih filmskih projekata, ali i razmišlja li o svojoj svadbi.
U pripremi je nova predstava ‘Ovo bi mogao biti i moj razred’ koja se bavi vršnjačkim nasiljem. Kako ste se pripremali za ovu osjetljivu temu?
Imam osjećaj da za predstavu ovakve prirode priprema zapravo nikada ne prestaje. Problem vršnjačkog nasilja, nažalost, izrazito je aktualan, gorući i često teško uhvatljiv, upravo zato što se ne manifestira uvijek jasno i glasno. Smatram iznimno važnim da se kazalište bavi ovakvim temama i da otvara prostor za iskren razgovor s mladima, bez dociranja i bez zauzimanja moralne pozicije. Vjerujem da smo upravo to uspjeli ostvariti ovom predstavom. Cijeli autorski tim i glumački ansambl pristupili su traženju glasa mladih ljudi s velikom nježnošću i oprezom, ali prije svega s dubokim razumijevanjem i poštovanjem prema njihovu iskustvu.
Ne tako davno i vi ste bili u školskim klupama. Kakvo je bilo vaše iskustvo kada je ova tema u pitanju?
Nažalost, ne mogu reći da sam u potpunosti bila pošteđena cyberbullyinga i da ga nisam osjetila na vlastitoj koži. Ipak, imam osjećaj da u ‘moje vrijeme’ nije bio toliko sveprisutan kao danas. Dok sam bila u osnovnoj školi, internet i društvene mreže još su bili u razvoju, a virtualni svijet nije bio jedini prostor u kojem smo postojali. Danas je to bitno drugačije te granica između stvarnog i digitalnog gotovo ne postoji. Upravo zato svaki problem može djelovati veće, intenzivnije i teže zaustavljiv jer se odvija unutar prostora koji je istodobno svagdje i nigdje.
Koliko vam je rad s redateljicom Anicom Tomić pomogao u razumijevanju dinamike vršnjačkog nasilja?
Rad na ovoj predstavi bio je sve samo ne jednostavan, ali upravo zato i iznimno ispunjavajući. Rijetko imate priliku raditi na projektu za koji duboko osjećate da je važan - ne samo umjetnički, nego i društveno, gotovo egzistencijalno. Generacija tinejdžera danas je iznimno osjetljiva i izložena pa kao glumica osjećam određenu odgovornost da im se približim onim jezikom i alatima koje imam. Kroz ovaj proces njihov mi je svijet postao jasniji - ne nužno jednostavniji, ali razumljiviji. Počinjete prepoznavati odakle dolazi nasilje, ali i koliko je snažna, gotovo bolna potreba za pripadanjem. Zato vjerujem da je ovo predstava koju bi trebalo pogledati što više ljudi, ne samo mladi, nego i odrasli koji su često uvjereni da taj svijet razumiju i da su ga već prošli. Nisu.
Predstava želi senzibilizirati javnost. Što biste voljeli da mlada publika posebno prepozna ili osvijesti nakon gledanja?
Voljela bih da postanu svjesni težine svake riječi koju upućuju drugome, pogotovo kada je riječ o nekome tko je još u procesu formiranja, tko je krhak, nesiguran i tek gradi sliku o sebi. Jednako tako, važno mi je da iz kazališta odu s osjećajem da nisu sami. Da, unatoč svemu što možda proživljavaju, postoji prostor razumijevanja, podrške i izlaza. Ponekad je dovoljno da to netko jasno izgovori i da to napokon netko čuje.
Sada ćemo vas gledati u drami, a nedavno ste osvojili regiju komedijom ‘Svadba’. Koja su vam najdraža sjećanja koja nosite s tog snimanja?
Ljudi, more i neprestano smijanje.
Je li vam taj projekt otvorio vrata novih filmova?
Paaaaaa, snimamo ‘Svadbu 2’. I to se broji!
Je li vas film potaknuo na zamišljanje vlastite svadbe?
Baš i ne. Imam osjećaj da ću ja svadbu radije preskočiti, haha. Ako me na nešto i potaknuo, onda je to da još više osvijestim koliko je sve to jedan veliki, često vrlo kaotičan spektakl. Trenutačno mi je bliža ideja intimnosti i jednostavnosti nego velike ceremonije, ali tko zna, možda se još predomislim.
