Kad sam upoznala svog supruga, nisam ga doživjela kao muškarca s kojim bih izašla na spoj. Ponekad mu kažem da me zapravo prevario”, govori šarmantna Uliana Radeka, nekadašnja profesionalna stolnotenisačica iz Karaganda, grada u Kazahstanu. “Kad sam zbog stolnog tenisa došla u Hrvatsku, odnosno u Varaždin, trener me upoznao s prijateljem. Bio je to Boris. Rekao mi je da u uredu ima međunarodnu liniju te da mogu na taj način češće komunicirati s obitelji. Kako sam si mogla priuštiti samo jedan sat razgovora sa svojima, prihvatila sam njegovu ponudu. Od tada sam vikendima satima razgovarala. Poslije razgovora, Boris bi me pozvao na pizzu, piće… Što da vam kažem, ni sama ne znam kako sam završila u njegovim rukama”, smije se Uliana, prisjećajući se razdoblja u kojem nije bila ni svjesna da će joj upravo to poznanstvo promijeniti život. Da bi ispričala cijelu priču, nakratko se prisjetila svoje mladosti. Dvorane, treninzi, avioni, vlakovi, kolodvori i torba na leđima tada su činili njezinu svakodnevicu. Život je u tom smjeru krenuo od njezine šeste godine. “Odmalena sam se bavila stolnim tenisom, marljivo sam trenirala, a s petnaest godina sam dobila ponudu iz ruskog kluba na Uralu.” Nije puno dvojila što će učiniti pa je karta ubrzo bila kupljena, a stvari spakirane. “Tamo sam uz treninge završavala školu, a naposljetku i Pedagoški fakultet.” Potom je uslijedila selidba u Nizozemsku, gdje se zadržala dvije godine, a onda se na njezinoj sportskoj mapi pojavila Hrvatska. “2004. sam stigla u Varaždin.
Nije mi bilo lako, razmišljala sam što učiniti i odlučila sam se vratiti u Rusiju. Bila sam umorna od života u torbama”, kaže ova 34-godišnjakinja koja je u tom trenutku razgovora zastala, nasmijala se i nastavila: “I onda se pojavljuje
moj princ na bijelom konju. Bilo je to moj Boris u Opel Vectri.” Taj susret zaokrenuo je njezin život u smjeru koji nije planirala. Od tada više ništa nije bilo isto.
Uliana se zaljubila. “Ne znam kako bih vam to opisala, ali sve je bilo drukčije. S njim su u moj život došle nove stvari, druženja, odlasci na more… Bilo nam je jako lijepo.” Na pitanje je li imala dvojbi, odmahuje glavom. “Ma ne, bilo je jednostavno. Znala sam da je on pravi. Odlučili smo početi zajednički život, a godinu dana nakon toga smo se i vjenčali.” Uliani se čini da su neke stvari zapisane i da se ne mogu izbjeći. “Srećom”, smije se i govori da nikad neće zaboraviti što je rekla kad je tek došla u Hrvatsku. “Svidjela mi se klima i mentalitet. Mami sam rekla da bih ovdje voljela živjeti.” Ubrzo ju je iznenadila viješću da se
udaje. “Samo je zašutjela i pitala me jesam li sigurna.” A
Uliana je to itekako bila. “Tko u mladosti razmišlja o posljedicama? Osjećala sam se sigurnom. Mislim da svaka odluka ima svoj put. Oslanjam se na intuiciju, a ako sam tada tako odlučila, znam da je to jedino ispravno.” Danas Zagreb naziva svojim domom jer dom je, ističe, ondje gdje je
obitelj. “Duboko u sebi uvijek sam bila svjesna da ću jednom sportski život zamijeniti obiteljskim. Kad sam upoznala Borisa, osjetila sam da je došao trenutak za to.” Svoj djevojački život opisuje kao zanimljiv, posebice onih pet godina koje je provela studirajući. No trebala se dogoditi ljubav da bi postala
potpuno sretna. Kao što je to danas. “Dosta vremena sam posvetila svojoj djeci, sinu i kćeri. Imam svoju sportsku udrugu u kojoj radim kao instruktor aerobika i tvrtku u sklopu koje radim s djecom. Imam prekrasno društvo Ruskinja s kojima se uvijek dobro zabavim.” Dok se razgovor privodio kraju,
Uliana je spomenula da još nije shvatila Hrvate i višesatno ispijanje kave. Njoj je to “nemoguća misija”, no smijući se kaže da možda s vremenom i nju sretnete na nekoj od zagrebačkih terasa. S oduševljenjem će pričati o hrvatskoj kulturi, umjetnosti, ljudima i svemu onome radi čega je zavoljela ovu zemlju. Naravno, prvenstveno radi svog Borisa.
Fotografije:
Matea Smolčić Senčar 