Sherlock Holmes, C. Auguste Dupin, Hercule Poirot, gospođica Marple, Sam Spade, Perry Mason, Jessica Fletcher... samo su dio imena koja asociraju na jedno – detektive. Stvoreni iz mašte, intrigirali su publiku u književnosti i na malim ekranima. Teško možemo zamisliti triler ili krimić bez detektiva, pomalo mistične profesija koju najčešće svrstavamo među filmske ili serijske žanrove. No tko su oni „stvarni“? Odgovor smo potražili, gdje drugdje nego među profesionalnim privatnim detektivima.
Nije bilo nimalo lako dogovoriti susret s njima. Među svim tim dogovaranjima i otkazivanjima činilo se kao da smo dio neke napete detektivske igre. No nakon dva mjeseca detektirali smo – detektive! Tog prohladnog, oblačnog jutra, na jednom mirnom, skrivenom mjestu da nas nitko ne bi mogao čuti. To je bio uvjet jer detektivi rijetko otkrivaju tajne svoga posla.
Foto: Story
„Najviše radimo s velikim tvrtkama. Često nas angažiraju da bismo, primjerice, otkrili neku krađu u trgovačkom centru. Provjera visokopozicioniranih menadžera također je jedan od naših čestih zadataka. Puno nas angažiraju i razna osiguranja. Baš smo nedavno radili na slučaju invalidske mirovine. Čovjek dobiva mjesečno sedam tisuća kuna tvrdeći da je invalid na štakama. Pratili smo ga nekoliko dana te utvrdili da bez problema hoda, vozi automobil, a nedavno je postao otac“, odmah na početku zaneseno priča pedesetogodišnji Nikola koji zajedno sa svojom djecom u ranim dvadesetima, Marijom i Mirkom, radi u svojoj privatnoj detektivskoj tvrtki.
„Oduvijek me oduševljavao ovaj posao. I prije sam godinama radio u državnoj službi kao detektiv. Volim svoj posao. Nazvao bih to poslom prepunim iznenađenja i uzbuđenja. Imam privilegij što moja djeca rade sa mnom. Mladi su, odgovorni i jedino njima mogu vjerovati“, nastavlja iskusni detektiv u opuštenom razgovoru u kojemu se ova detektivska trojka sjajno nadopunjavala.
Foto: Story
„Sviđa mi se ovo što radim; zaradim za džeparac i osjećam se korisno. No ono što mi najteže pada u detektivskom poslu je čekanje. Recimo, prošlo sam ljeto, radeći na jednom slučaju, osam sati čekala u automobilu na suncu. Iako nije lako, istovremeno vas uči strpljenju“, priznaje Marija. Iako mlada, već dobro poznaje tehnike detektivskog posla koji obavlja uz studij. Otkriva i kako ima puno slučajeva u kojima žene žele otkriti ima li njihov suprug ljubavnicu. „Znali smo po nekoliko tjedana pratiti muškarca, a da ga nismo uhvatili ni u kakvim neuobičajenim situacijama. Kad bismo to rekli njegovoj supruzi koja nas je angažirala, ona u to nije željela vjerovati. Postoje svakakvi ljudi. Nailazimo na jako ljubomorne osobe koje su uvjerene u nešto što ne postoji i onda mi ‘rješavamo’ situaciju.“
Kako bi opisala zanimanje detektiva u tri riječi?
„Stresno, zanimljivo i nijedan slučaj nije isti!“
Foto: Story
A znaju li tvoji prijatelji koji posao radiš?
„Znaju samo najbliži, ali nikada im ne pričam detalje. Sve što je povezano sa slučajevima mora ostati tajna. To je ono što nikada ne smijemo zaboraviti“, ističe mlada detektivka, a Nikola, njezin otac i partner u poslu, otkriva koji su mu najteži slučajevi.
„Najteže mi je raditi slučajeve unutar obitelji. Ako se radi o djetetu, znam kako se roditelji osjećaju i to mi je najgore.“ Kako se pripremate za slučajeve?
„Na početku nam je potrebna fotografija osobe koju pratimo. Ozbiljan razgovor s naručiteljem i prikupljanje svih potrebnih informacija koje su bitne za određeni slučaj. Svaki detektiv mora imati dobar fotoaparat i vozilo jer bez toga se ne može raditi. Svaki slučaj je drugačiji i to je ono što ovom poslu daje posebnost. Slučajevi znaju biti teški, ali satisfakcija i osjećaj nakon što pomognemo stranci i dođemo do istine koju je željela saznati, ni za što ne bih mijenjao“, objašnjava Nikola te napominje kako je ovo zanimljiv, ali istodobno opasan posao. „Često se osjećam nezaštićeno. Nije mi baš svejedno kad kriminalac od dva metra i sto kila završi u zatvoru zahvaljujući mojoj istrazi. Uvijek gledam tko mi je iza leđa.“
Tekst u cjelosti pročitajte u jesenskom izdanju magazina Storybook.
Napisala: Una Zima
Fotografije: Matea Smolčić Senčar