Goran: Bolje ti je da budeš spremna jer sam se vrlo studiozno pripremio za ovaj intervju. Svoj sam zadatak prilično ozbiljno shvatio, a ti?Sandra: Daj da vidim taj papir! Goran: Nema virenja. Srkni tu kavu i krećemo! Dakle, gdje sam ono stao? Da, koji su ti najdraži superheroji? Sandra: Evo, recimo, Spider-Man, kao na tvojoj majici... Goran: To je Superman! Sandra: Uvijek ih miješam. Meni ti je to, više-manje, sve isto, baš kao Audi i Mercedes. Kao mala voljela sam Pčelicu Maju i njezinog prijatelja Pavu. To su moji superheroji. Doduše, kako imam dva sina, nekako sam, htjela to ili ne, morala naučiti nešto i o tim vašim muškim herojima, Batmanima, Supermanima... A je li tebi neugodno ocjenjivati kolege u novom showu „Tvoje lice zvuči poznato“, ustručavaš li se biti iskren? Goran: Moram priznati da se jako veselim svojoj novoj ulozi. Iako mi je puno lakše kada mene ocjenjuju. Ali super mi je to što ću biti član žirija jer ću na taj način izliječiti neke svoje komplekse. A ti? Sandra: Za razliku od tebe, imam puno više empatije prema kolegama jer u sklopu ove emisije s njima i radim. Nakon što nekoga loše ocijenite, poslije ga morate dodatno motivirati, ali se trudim ocjenjivati prema srcu. Suosjećam s njihovim strahovima i mogu reći da sam uz emisiju jako puno profitirala. Nisam ni znala da primjećujem toliko stvari koje sam prenijela kolegama natjecateljima.

Goran: Čekaj malo, mislio sam da ćemo pričati malo i o meni, a ti se ne zaustavljaš... Sandra: Volim kad me muškarac izučava. U tom njegovom izučavanju, vidim sebe u njegovim očima. Goran: U pravu si. Ipak je ljepota u oku promatrača. Nego, kako proživljavaš PMS? Emotivno ili organski, fiziološki? Jer postoje žene koje se za vrijeme PMS-a prejedaju, one koje plaču i one koje su kombinacija oboje. Sandra: Ovisno o trenutku, ali često znam posegnuti za hranom. Doduše, nisam jedna od onih koje plaču. Nikad ne plačem, čak me ni vlastiti muž nikada nije vidio da plačem. Nisam cmizdravica. Više sam tip koji reži. Goran: Podsjetila si me na jednu arapsku poslovicu koja kaže da je žena bez suza kao bunar bez vode. Kad ti je suprug najprivlačniji? Sandra: Kad ovuliram (smijeh). Kad iskonski osjetim potrebu za mirisom muškarca. Goran: Kad si se prvi put poljubila? Sandra: Bilo je to još u vrtiću, s tri ili četiri godine, kad smo se igrali mame i tate. Goran: Možeš li čitateljicama vizualizirati svoje najopuštenije izdanje u domu? Sandra: Kada nakon jedno 16 sati snimanja dođem kući, skinem štikle, bacim ih duž hodnika i protapkam svojim bosanskim nogicama. Ah, meraka! Eto, to je moje najopuštenije izdanje. A koje je tvoje najopuštenije izdanje? Goran: Najopušteniji sam kad kuham. Jedino što u kuhinji znam biti nevjerojatno napet. Ne volim da me ometaju, da mi netko suflira što bih trebao raditi. Naime, ljudi u mojoj blizini postaju apsolutno nekreativni. Sandra: Što najčešće kuhaš? Goran: Najčešće pečem, i to meso, odnosno hranu koja sadrži najviše kolesterola. Kuham po sjećanju i nikad ne mogu dvaput skuhati isto jelo jer mi svaki put ruka krene za nekim novim začinom. Volim istraživati u kuhinji. Sandra: Pa kako ti je onda žena onako mršava? Goran: Pa možeš misliti kako kuham!
Sandra: Kako bi sebe opisao kao oca? Goran: Ja sam tata od formata. Njegujem skandinavski način odgoja jer vjerujem da svome sinu djelujem kao neki Viking, s mojih 125 kila. Pa kad već ima Vikinga za oca, neka ima i skandinavski način odgoja. Sandra: A kad ćeš mu podariti brata ili seku? Gdje ga vidiš? Goran: Čim bude prilika. Čekaj malo, je l’ ovo intervju o meni ili o mome sinu? Vidim ga u vrtiću, vidim ga doma, u parku... (smijeh) Sandra: Bi li želio da se bavi tvojim poslom? Goran: Ne znam. Imam relativno dobra iskustva sa svojim poslom pa ako se počne baviti glumom i krene mu kao i meni, mislim da neće biti nezadovoljan. Sandra: A što si htio biti kad si bio mali? Goran: Htio sam voziti kamion, podmornicu, a onda sam shvatio da bi mi bilo najbolje otići u glumce jer bih možda u tom poslu barem jednom bio sve to. Kauboj, Indijanac, partizan... Sandra: Kad bi mogao igrati neki ženski lik, koga bi odabrao? Goran: Odabrao bih Sandru Bagarić. Sandra: Kao groficu Maricu? Goran: Ne, nego kao Sandru u svim njezinim ulogama. Sandra: Misliš, dok skidam štikle? Goran: Pa i to. Imam iskustva sa štiklama. U predstavi Ranka Zidarića „Paravani“ igrao sam prostitutku Wardu, koja je jedna od najčuvenijih prostitutki u svjetskoj književnosti, pa mi štikla nije strana. Ali, više ih volim sa strane (smijeh). Čekaj malo, sad je na mene red. Aha, našao sam ga! Na što bi potrošila zadnjih tisuća kuna u seks-shopu? Sandra: U seks-shopu sam bila jedan jedini put, i to u Amsterdamu. Goran: Što, nisu primali kune pa nisi ništa kupila? Sandra: (smijeh) Vodio me muž i moram priznati da sam ostala zgranuta asortimanom. Nisam jedna od onih kojima su potrebna pomagala. Više sam za korištenje svih mišića, mašte… Vježbam bez sprava. Nisam sklona perverzijama i devijacijama (smijeh) Goran: S kime bi se voljela zaglaviti u liftu, osim sa mnom? Sandra: Iskreno, voljela bih se zaglaviti sama sa sobom. Da se dva, tri sata odmorim od svih, da se ne moram kreveljiti, da ne moram pričati, da malo čujem vlastite misli. Obično nemam ni sat vremena dnevno za sebe. A inače se užasavam liftova jer imam klaustrofobiju. Obično idem pješice. Kad sam bila s mužem mjesec dana u Americi, živjeli smo na 28. katu pa sam sve vrijeme hodala stubama gore-dolje, na što je moj muž, naravno, ludio. Goran: Kako doživljavaš alijenaciju, otuđenje čovjeka od čovjeka, čovjeka od države i čovjeka od sredstava za rad? Sandra: Ovisna sam o ljudima. A država za mene nije nikakav aparat prisile. Mene nitko ne može prisiliti ni na što. Slobodna sam. Biram što ću raditi, s kim ću pričati. Moja pokojna profesorica Talajić često je znala reći da se zakon ne mora voljeti, ali se mora poštovati. Ono što se mora, mora se. Napraviš to i ideš dalje. Goran: Meni se čini da je državni aparat ipak uspio zauzdati tu tvoju divlju stranu... Sandra: Nipošto! Goran: Da si psihijatar, koju bi si dijagnozu postavila?
Sandra: Tipičan sam kolerik. Hiperaktivac koji sve svoje destrukcije rješava upravo tim glumačkim eskapadama. Igram grofice, kneginje, glupače, sluškinje, oficiruše... Paleta likova je raznovrsna. Svojevrstan sam homo duplex. Ako slučajno obolim od Alzheimerove, nagrabusili su svi oko mene (smijeh) Goran: A koju bi dijagnozu meni dodijelila? Sandra: Ti si jedan zdrav balkanski muškarac, zdravih pogleda na svijet, prepun energije, neopterećen izgledom. Nisi jedan od onih, kako se kaže, metroseksualaca. Da nisam u braku, i da ti nisi u braku, ti bi bio onaj oko kojeg bih se potrudila da me zavede. Volim te iskonske muškarce koji znaju kopati, piliti drva, zaklati kokoš... A kako ja tebi izgledam? Goran: Ti si jedan nedostižni ideal. Ovo je jedan od najljepših komplimenata koji sam ikome dao. Sandra: Ali ja bih htjela još... Goran: Doživljavam te kao vrhunsku umjetnicu, profesionalku, ali i fantastičnu majku i domaćicu. Jedino mi nije jasno zašto kolege toliko okreću glavu od tebe, ne vole raditi s tobom. Žale se da si dosadna, tiha i povučena (smijeh). Sandra: Zašto pušiš toliko? Kad ćeš prestati? Goran: Kad istrijebe tu biljku s planeta Zemlje. Sandra: Koje bi likove želio igrati? Goran: Htio bih biti Spider-Man, Batman, Srebrni Letač i Zagor. Kao Zagor bio bih odličan direktor mnogih kazališta u Hrvatskoj. Čekam sve te smjene pa da i na mene dođe red. Treba dočekati da ovi odu u penziju pa da mi mladi dođemo na red (smijeh). Sandra: Znaš li da sam nedavno proslavila 20 godina karijere. Nekidan me zvala neka gospođa da mi čestita 30 godina karijere. Prvo sam zastala, a onda sam shvatila kako ću ubrzo u mirovinu jer imam beneficirani radni staž. A svoju ranu mirovinu provodit ću na Risnjaku, u svojoj utopiji, na svom malom komadiću zemlje, gdje ću uživati praveći zimnicu. Razmišljala sam o tome da ove godine napravim ajvar. Goran: Hoćeš li mi dati jednu teglicu da probam? Sandra: Naravno, pretpostavljam da voliš malo ljući. Goran: Moram skoknuti do doma da stavim mašinu veša na pranje. Žena mi uvijek daje naputke kako je uključiti, gdje staviti omekšivač... Slab sam u ovim kućanskim poslovima. Dobar sam jedino za šumu, primjerice, za košenje trave kosom. To je jedan od najljepših­ poslova. Sandra: Ma, ti si pravi muškarac! Kao da si znao da volim tu pastoralu, miris zemlje, to budi ono životinjsko u meni. Meni prosipaš te fazone?! Sigurno se bojiš kukaca i paukova. Goran: Naučio sam i sina kako se tuče kamen. To je taj skandinavski odgoj. Tko zajebe, ide u kamenolom. Sandra: Prije bih rekla da su to ostaci prošlosti – reminiscencije na radne akcije i Titove pionire... Fotografije: Matea Smolčić Senčar