Jednom sam prilikom čekao svoju djevojku u čekaonici liječničke ordinacije. Ljudi su izlazili i ulazili, izmjenjivali se, ponekad bi me pogledali, kao u stilu: što ovaj još ovdje radi? Ona se nije pojavljivala… Nije mi bilo jasno što se događa, zašto su je zadržali toliko, uplašio sam se da nešto nije u redu. Prošlo je sat vremena, a ona se još nije vratila, a meni se nitko nije obraćao i ja sam se, odjednom, ni iz čega, zapitao: A što ako se ona više nikada ne pojavi? Što ako svi ovi ljudi u ordinaciji nemaju pojma tko je ona? Što ako me pogledaju kao luđaka kad upitam što mi je s curom? Što ako me počnu uvjeravati da djevojka s kojom sam došao uopće ne postoji? Tako je počelo, od tog pitanja: Što ako…? Što ako se onaj najluđi scenarij koji možete zamisliti u glavi ili pročitati u novinama dogodi upravo vama? Ovako je započeo razgovor između mene i Sebastiana Fitzeka, njemačkog autora psiholoških trilera, čiji je književni prvijenac “Terapija” postao svjetski bestseler, a započinje upravo situacijom koju je Fitzek doživio – ulaskom jednog muškarca (u njegovoj knjizi je to otac djevojčice) u liječničku čekaonicu. Fitzekova se djevojka na kraju ipak pojavila na vratima ordinacije te poslije postala i njegova žena, no lik djevojčice iz “Terapije” netragom je nestao. “Što ako…?” je, dakako, vječno pitanje Stephena Kinga, viteza SF trilera i Fitzekova osobnog heroja čije je knjige gutao i prije nego što je pomislio da može biti pisac. Tijekom naše višesatne šetnje Berlinom pitala sam ga što ga goni da tako uvrnuto piše o ljudskoj psihi, da je analizira, da odvlači svoje karaktere na mračnu stranu… Poznavao sam jednog čovjeka koji je umislio da ima kćer. Nije imao djece, ali je sam sebe uvjerio da je nekome otac. Ne znam kako to dobro objasniti – on je bio socijalno prihvatljiva persona, družili smo se s njim… No u jednom je trenutku prešao tu granicu između stvarnosti i iluzije i za njega više nije bilo povratka. To me silno zaintrigiralo jer se nije dogodilo nekome tko je bio daleko od mene, nekome tko je ležao u klinici, nekome iz novina ili slično. Dogodilo se mom poznaniku, prijatelju. I shvatio sam jednu stvar: mi svi mislimo da možemo pomoći psihički oboljelom, da ga možemo popraviti, ali to ne ide tako. Koliko god sam se trudio, nisam mogao pomoći tom mom prijatelju. Ta epizoda je jako utjecala na mene i pomislio sam: što ako smo mi u krivu, što ako ta njegova kći zaista postoji? Što je zapravo stvarnost i koliko možemo biti sigurni u nju? Tako sam počeo pisati “Terapiju”.

Book: “Terapija” je, kao i ostali vaši romani, puna znanstvenih podataka o ljudskoj psihologiji i psihijatriji kao dijelu medicine. Kako istražujete? Kao i svi pisci, isprva izmišljam. Maštam, umišljam… Priča mora biti na prvome mjestu, ispred provjeravanja činjenica. Tek poslije dajem prvu ruku stručnjacima na provjeru. “Terapiju” su čitali liječnici, a moju novu knjigu, čija se radnja odvija na kruzeru, čita kapetan velikog broda. Znate li da svake godine s kruzera netragom nestane oko dvadeset ljudi? To je nevjerojatan broj! Ukrcaju se na brod, dakle u praktično zatvoren prostor omeđen morem, i jednostavno nestanu s planeta! Naravno, logično objašnjenje može biti da se ubiju, bace u ocean ili napiju pa padnu, no meni je palo na pamet: Ali zar baš svih dvadeset? Koliko tu ima neistraženih priča? Eto, otprilike tako započinju sve moje knjige. Book: Jeste li sanjali o ovakvom uspjehu? Ni u ludilu. “Terapiju” sam poslao na petnaest izdavačkih adresa. Trinaest izdavačkih kuća reklo je da ih ne zanima to “smeće”, a dvije još nisu odgovorile. (smijeh) Kako sam radio na RTL-ovu radiju kao urednik, uspio sam doći do literarnog agenta koji je radio kao posrednik između autora i izdavača. Imao sam sreće da je moj bio genijalac. Ako ste mlad pisac, treba vam netko s iskustvom i ozbiljnom čitateljskom oštricom. Pročitao je “Terapiju” i odmah mi, bez uvijanja, rekao što sve ne valja s mojom pričom. Ego me, hvala Bogu, nije spriječio da promijenim sve na što je on ukazao. Prvo je izdanje imalo 4000 kopija. U Njemačkoj je tada, 2004., bilo 5500 knjižara. Shvaćate li sad kako nitko nije vjerovao u moj uspjeh? Nisu izdali dovoljno knjiga čak ni da pokriju sve knjižare koje su postojale! (smijeh) No, hvala Bogu na Amazonu. Postao sam hit u tri mjeseca. Jedno sam jutro otvorio njihovu stranicu i ugledao sebe na listi najprodavanijih autora, uz Dana Browna i J. K. Rowling koja je upravo tada izdala novu knjigu o Harryju Potteru. Kunem se, bio sam uvjeren da je to kompjutorska pogreška. No pokazalo se da je “Terapija” postala internetski hit, i to toliki da je u jednom trenutku lista čekanja za knjigu trajala tri mjeseca, jer jednostavno nije bilo dovoljno kopija za prodaju! (smijeh) Book: Spomenuli ste radio. Bez obzira na to koliko ste uspješni, i dalje radite kao radijski urednik? Radim kao konzultant, a ne kao urednik, čisto zbog toga da bi mi ostalo dovoljno vremena za pisanje i putovanja na koja moram ići zbog promocije knjiga. Kad ti je pisanje posao od kojeg živiš, ne možeš imati stalni posao, od osam do pet.
Book: Zato me i čudi što ste zadržali svoju poziciju. Većina autora s kojima sam razgovarala nakon uspjeha se povukla u svoje urede i kuće i bave se isključivo istraživanjem i pisanjem. Nekoliko je razloga zašto sam se odlučio zadržati ‘normalan’ posao. Prvenstveno zato što je pisanje samotna rabota. (smijeh) Sve moje priče počinju od pomaknutih, začudnih, interesantnih karaktera. Negdje ih moram upoznati, zar ne? Na poslu poput mojeg, koji se vrti oko medija, čovjek može upoznati najzanimljivije ljude na svijetu. Uvrnute čudake kakvi mi trebaju da bi me inspirirali! Kad si pisac i zatvoriš se u svoj ured, lako se možeš potpuno izolirati, a moje je mišljenje da svatko tko piše mora imati socijalni život koji ga potiče na analizu. Dakako, meni se to ponekad dogodi posve nenadano. Evo, nekidan mi je pozvonio poštar. Bio sam sâm u kući. Čovjek me zamolio da mu pomognem oko paketa koji je došao za ljude koji žive preko puta mene, no nikad nisu kod kuće, nikad ne otvaraju vrata. Rekao sam mu iskreno da ih ne poznajem, da ih nikad nisam vidio. Kad me je upitao mogu li za njih preuzeti paket, na tren sam zastao i mašta je započela svoju priču: Što je u paketu? Tko su ti ljudi? Što ako uopće ne postoje? Tko je onda poslao te stvari? Što ću ja to zapravo preuzeti? Razumijete? Sad mi je palo nešto na pamet – želite li možda vidjeti tu kuću? Sa smijehom odgovaram potvrdno. Poput malog uzbuđenog dječaka, Fitzek me vodi u obilazak kvarta. Imam osjećaj da se igramo detektiva. Vodi me do raskošne vile na drugoj strani ulice. Njegov je ured u luksuznom, starom dijelu Berlina koji nema nikakve naznake hipsterskog cool raja u koji se Berlin pretvorio. Više djeluje kao Beč, kao zagrebački Tuškanac… Fitzek priznaje da je tu jer je vlasnik kuće u kojoj ima ured njegov prijatelj pa ju je povoljno unajmio. „Mirno je ovdje. Čovjek tu može doista pisati. Kod kuće imam troje male djece, najmlađe dijete ima jednu godinu, a najstarije četiri, i posve je nemoguće raditi doma. Osim toga, ovakav me kvart posebno inspirira. Pogledajte samo te obiteljske posjede! Zamislite samo što sve kriju ovi zidovi, kakve tajne i zaplete?! Evo, to je ta kuća. Žena koja je sad vlasnica bila je ljubavnica pokojnog vlasnika i izbacila je obitelj pokojnika na cestu. Zamislite! No, svejedno, nikad ovdje ne dolazi. Ta vila s unutarnjim dvorištem zjapi prazna. I sad dolazi ono Kingovo pitanje koje me opsjeda: “Što ako?”. Strastveno mi objašnjava kako si ne može pomoći – kako njegov mozak već radi razne obiteljske slagalice dok mi na Google Earthu ili nekoj sličnoj aplikaciji kojom savršeno barata pokazuje kuću snimljenu satelitom. Shvaćam da je znatiželja Fitzekov ključni pokretač.
Book: Ali zašto mračno? Zašto pišete o psihički poremećenima, o ubojstvima, o misterijima koji imaju neki opasan predznak? Kad sam bio mlađi, puno sam čitao psihološke trilere i vjerojatno je ta literatura na mene najviše utjecala. No, moram vas razočarati, ja nisam neki mračan tip. I doista, ne djeluje tako. Djeluje kao štreber, čist, uredan, odjeven kao jedriličar. Da ga sretnem na ulici, pomislila bih da je njemački bankar na vikendu. Smije se kad mu to kažem. Moram vam reći da tako izgleda većina serijskih ubojica! (smijeh) Mrtav sam ozbiljan. Dok sam istraživao za jedan roman, razgovarao sam s poznatim njemačkim policijskim detektivom koji u svojoj karijeri ima sve zločine riješene - 100 posto! Radio je na slučaju otmice dječaka koji je silno zaintrigirao javnost. Jedini trag koji su imali bio je VW Passat – a samo u Berlinu ima na stotine tisuća takvih automobila! Znate li što mi je rekao kako je prepoznao zločinca? Po tome što se trudio da sve u njegovu životu bude kao po špagi, čisto, sređeno, uredno, građanski, mirno. Tako su ga ulovili! To je ono o čemu pišem i zašto pišem o kriminalu, ali ne samo u smislu “tko je počinio zločin?”, nego više u smislu “zašto se u toj osobi psihološki sve poklopi tako da počini zločin?”. Vjerujem da svi mi trebamo pogreške i crne misli da bismo mogli funkcionirati kao višedimenzionalno, normalno ljudsko biće. Svi imamo i dobro i zlo u sebi, pitanje odgoja i edukacije je ono što čini razliku. Znate one piramide od konzervi koje se znaju nalaziti u supermarketima? To je najbolja metafora za destrukciju i kreaciju koja se bori u svakom ljudskom biću. Tko od nas nije imao potrebu srušiti tu piramidu tako da izvuče samo jednu konzervu s dna? A sad dolazi pravo pitanje – tko je to zaista učinio? Je li to delinkvent ili samo znatiželjna osoba bez granica? Je li to ludost ili hrabrost? Pitanje zašto pišemo mračne priče je isto kao i pitanje zašto ih čitamo. Koja je razlika između mene i njih ili vas osobno? Rekli ste da ste uživali čitajući “Terapiju” u avionu! (Stvarno jesam, op.a. Nikad mi let nije brže prošao). Ja ih stvaram, da, ali očito postoji neki mrak i u vama koji ih kupujete. Obični ljudi, naime, nemaju ventil kroz koji bi pustili svoje mračne primisli ili želje koje su potisnuli i zato se ovakve priče događaju u stvarnom životu.
Book: Koliko vas priče koje stvarate uvuku u svoj vrtlog? Često svojoj ženi kažem da ima dva muža. Jednog koji je savršena slika obiteljskog tipa, a drugog koji uopće nije koncentriran na stvarnost. Ovaj drugi postaje dominantan u trenutku kad iz faze izmišljanja priče prelazim u razdoblje slaganja priče. To matematičko razdoblje može trajati i do tri mjeseca i tada uopće ne komuniciram sa svojim ukućanima. Moja žena se naviknula, poštuje to. Dok pišem, na margini teksta znam samom sebi postaviti 100, 150 pitanja. To je jednostavno način na koji moj mozak funkcionira. Book: Nije li to malo okrutno? Jest, ali je i pošteno. Osim toga, opet vas moram pitati, što je to zapravo okrutno? Evo, ja imam malu djecu, često im čitam bajke. I bajke su okrutne, i bajke govore o ubojstvima, trovanjima, zločinima, mržnji, krvnoj osveti, silovanjima, otmicama… Moramo prihvatiti da je to svijet koji nas okružuje. Book: Koliko se inspirirate ljudima oko sebe? Kradete li njihove identitete, probleme, dramaturgiju života? Rijetko, gotovo nikad. Ponekad mi se svidi, primjerice, neko ime i poželim ga dati liku. Ali onda pomislim: što bi bilo da je Thomas Harris nazvao Hannibala Lectora po stvarnom liku? Kako bi taj čovjek dalje živio normalan život? Onda odustanem. Dovoljna mi je mašta. U maniri najuglađenijeg džentlmena, Fitzek me pozvao na ručak u poznati stari restoran u tom dijelu Berlina. Dok smo sjedili i jeli, svatko svoju šniclu, pomislila sam kako izgledamo kao par kojem na pameti nisu ubojstva. Škicnula sam naš odraz u izlogu restorana. Ne, definitivno nismo izgledali kao par koji potajno mašta o psihičkim bolestima i nestaloj djeci. Kao da je pročitao moje misli, Fitzek mi se simpatično osmjehnuo. Pomislila sam: Što ako se više nikad ne vratim iz Berlina...? P.S. Ovaj je tekst napisan u Zagrebu, nakon mog sigurnog slijetanja. Fitzek je ipak samo pisac koji je nakon ručka naručio golemu porciju kolača kojima je odlučio počastiti zaposlenike u svom uredu. Njegova „mračna strana“ lokalizirana je i usmjerena samo na papir, a na putu natrag, ja sam progutala njegov roman “Sakupljač očiju”. I opet sam imala osjećaj da mi let nikad brže nije prošao. Fotografije: Jan Zappner/RAUM11