Tko god je živio u velikom gradu u Engleskoj ili barem putovao u London s jednog od aerodroma koristeći se ekspresnim linijama, bilo Gatwick, bilo Heatrow, morao je primijetiti obiteljske kuće uz prugu u londonskim predgrađima. Kad sam prvi put fulala vlak i greškom sjela u onaj koji ne vozi direktno kao ekspresna linija, već staje na jedno desetak stanica do aerodroma, mislila sam da živjeti kraj pruge gdje stalno tutnji britanska željeznica mora biti nepodnošljivo. Kuće su izgledale kao blizanci: jednake arhitekture, jednaki maleni vrtovi i tutnjevi vlakova u daljini. Zamišljala sam nepodnošljivu buku i vibracije vlaka dok piješ kavu u vrtu ili se tek razbuđuješ mamurna od vikenda. Međutim, s vremenom, kako sam sve češće putovala i što sam češće gledala te kuće, osjetila sam i određenu dozu romantike koja postoji u takvim četvrtima. I sama Paula Hawkins, čija knjiga upravo počinje takozvanim commuteom ‒ stalnom vožnjom od točke A do točke B, najčešće od doma do posla i obratno ‒ upravo tako opisuje tu vrstu života uz vlak, kao mješavinu nepodnošljive izloženosti i toplog ritma koji uspavljuje i smiruje obitelji.

Paula Hawkins i ja našle smo se jednog ljetnog poslijepodneva u Londonu, u famoznom Groucho klubu u Sohou koji pisci i umjetnici obožavaju, a gdje je ona davala niz intervjua, sjedeći na istrošenoj sofi boje patlidžana. Paula je bivša novinarka, a nekad je davno pod pseudonimom pisala financijske savjete i romantičnu literaturu za žene. Danas tvrdi da su to knjige koje su naručene, a ne njezina ideja i kao takve su, zapravo, daleko od njezine esencije, čak ni blizu nečemu što bi ona čitala, a kamoli ponovo pisala. “Da ‘Djevojka u vlaku’ nije uspjela, ja bih bila prisiljena potražiti novu karijeru”, kaže prilično hladno, jednostavno, bez puno uljepšavanja, kakva je i atmosfera njezinog odličnog bestseler krimića. Gotovo okrutna, ali pomalo začkoljasta i začudna, s pitanjima na koja čitatelji, ali i izgubljena glavna junakinja (izgubljena u bespućima svog alkoholizma, gubitka memorije i nesreće, ali i zločina koji potresa njezino predgrađe), tek trebaju pronaći odgovor. “Morala sam posuditi novac od svoje obitelji za vrijeme pisanja ove knjige. Bilo je ‘Ovo mora uspjeti ili ja idem dalje’, a pojma nisam imala što bih pod milim Bogom mogla raditi osim pisati”, nastavlja dok gleda u mene lijepim licem i umornim očima. Pitam se koliko ju iscrpljuje razgovor s novinarima, odnosno koliko je iscrpljuje razgovor s ljudima općenito. Hawkins ne djeluje kao netko čija je životna vibra pozitivna, vesela, duhovita, ali je zato britanski zanimljiva u svojoj suzdržanosti, bijele puti i riđe kose, prelijepih crta lica. “Da, pretpostavljam da sam ja mračna osoba, ne proturječi mi kad joj kažem kakav dojam ostavlja na mene, i kroz pisanu riječ, i kroz osobni kontakt. Zato valjda i nisam ponosna na pisanje financijskih savjeta za šopingholičarke. Pretpostavljam da ja na svijet gledam puno sumornije od većine žena u medijima.” “Zašto”, pitam je. Nema nekog pravog razloga ili događaja. Jednostavno je moja nutrina takva. Tamna, mirna, nimalo šarena.
Book:Onda je krimi roman pravi žanr za vas. Istina, osim što se ja ne bih složila da je “Djevojka u vlaku” krimić u pravom smislu te riječi. Više psihološki triler, po meni. Naravno, ne smeta me što sam u takvom žanru i na policama knjižara s uspješnim romanima kao što je “Gone Girl”, ali, ja ne pišem zapravo o neriješenom slučaju ubojstva na kojem radi osamljeni detektiv, a zločinac je masovni ubojica ili bivši sekretar policije. Ja pišem o zločinima koji se događaju u našim domovima. Naime, većina ubojstava su takva ‒ ubojice žena su naši muževi, ljubavnici, bivše ljubavi, prijatelji, braća, sestre, susjedi, prijatelji. Atmosfera straha i opasnosti u kojoj mnogo žena danas živi nije izoliran slučaj, to je standard. Zapravo je moja knjiga više o tome, a manje o onom klasičnom pitanju tko je ubojica kao iz romana Agathe Christie. Book:Vaša glavna junakinja, Rachel, žena je koju upoznajemo u trenutku života kad je izgubila sve. Brak, čovjeka kojeg obožava, prijatelje, posao, fizički izgled. Propila se jer se nije mogla suočiti s gubitkom ljubavi i činjenicom da ne može roditi. No i vaše druge dvije junakinje, Megan i Anna, nisu sretne žene. Njihove se priče na kraju razotkriju kao izuzetno kompleksne, ali i tragične. Zašto ni jedna žena u vašoj knjizi nije sretna, a nijedan muškarac dobar čovjek? Pa ne znam, nije to bila svjesna odluka. S druge strane, možda i jest, ali je odluka temeljena na iskustvu. Gledajte, kad napunite četrdeset, vidite dosta toga u životu, a priče nisu uvijek “Hallmark” čestitke. Većinom nisu. Osim toga, nekako, nesretni ljudi i ljudi s tajnama zanimljivija su tema za pisanje. Kao i za čitanje, po mom mišljenju. Book:Ali svi su vaši muškarci manipulativni, agresivni ili barem pasivno agresivni, lažovi... Ne bih se složila, pa Megan ima relativno dobrog muža...
Book:Agresivac? Da, on jednostavno puca pod pritiskom, to je istina. Ali nitko nije savršen, zar ne? Book:Jedini pozitivac je psihoanalitičar, koji ne samo da je dobar čovjek, već i pomogne Rachel da si doslovno, ali i u emotivno-psihološkom smislu spasi život. Znači li to da vjerujete u psihoanalizu? Ne. Ili, u redu, reći ću vam ovako: ja psihoanalizu osobno nikad nisam probala. Nije to za mene, to kopanje po duši. Kad sam pisala o psihoanalizi, mnogo sam istraživala. Zanimalo me imaju li psihijatri mogućnost da ljudima vrate sjećanje. Vjerujem da postoje ljudi kojima je psihoanaliza nužna higijena. Rachel je jedna od njih, svakako. Book:Rachel je izuzetno zanimljiv lik. Pametna, ali autodestruktivna i pomalo opsesivna, nekad uspješna poslovna i obiteljska žena koja se propila. Zašto alkoholizam kao tema? Znam mnogo ljudi svoje generacije koji piju baš na način na koji pije Rachel. Počinje kao socijalna kategorija. Opuštaju se alkoholom nakon radnog dana, a ubijaju za vikende. Bude se s rupama u sjećanju. Posebno ljudi koji žive sami. Vrlo je lako iz takvog načina života skliznuti u alkoholizam, a da to čovjek ne primijeti i izgubiti sve što imaš. U Londonu je takva vrsta alkoholizma vrlo česta. Moderni ljudi srednje generacije kojima su čaša ili dvije vina bijeg, zatim se to pretvori u nagomilane količine pa u ovisnost. Poznato mi je to, gledam to već godinama. Intervju u cijelosti pročitajte u aktualnom broju Storybooka koji je na svim kioscima. Razgovarala: Jelena Veljača Fotografije: Jonathan Hordle/Rex