Priče najboljih hrvatskih sportaša s invaliditetom

Branimir BudetićBook: Rukomet je bio vaša prva ljubav, no kada i kako je točno počela priča s atletikom? Dva nimalo slična sporta... Rukometom sam se bavio od 11. do 15. godine. Zavolio sam ga gledajući brata Bernarda kako igra. Iako sam bio slijep na lijevo oko, nije mi stvaralo probleme. No počevši gubiti vid i na desno oko i uz nekoliko nezgodnih situacija koje su se počele događati na treninzima, morao sam od njega odustati. Da budem iskren, još uvijek mi nedostaje miris ljepila, škripanje tenisica po parketu, te naravno, sama igra. Majka Jadranka je bila ta koja je potom preusmjerila moje zanimanje na atletiku, a disciplinu bacanja koplja odabrao sam jer mi je bila na neki način slična rukometu. Book: Kada ste proglašeni najboljih hrvatskim sportašem s invaliditetom za 2015. u izboru Hrvatskog paraolimpijskog odbora, priznali ste da maštate o zlatnoj medalji na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru... Tome svi teže i svi se pripremaju da ga osvoje. Postigavši svjetski rekord na nedavno održanom IPC Svjetskom prvenstvu u Dohi, glavni sam kandidat za osvajanje zlatne medalje. No uvijek moraš poštivati protivnika i ostati hladne glave. Spremati se što je bolje moguće te ići do kraja. Anđela MužinićBook: Kažete da je sport osoba s invaliditetom u Hrvatskoj puno napredovao. Kakvu ima konkurenciju? Mogu pričati o stolnom tenisu, tu se radi o individualnoj želji, trudu i angažmanu obitelji. Nisam zadovoljna radom klubova, koji ne ‘izbacuju’ nove mlade sportaše. Napredovali smo kada su posrijedi mladi i podrška njima, tu je Zaklada paraolimpijac, koja financijski prati plan i program. Book: Svaki sportaš ima viziju do kada bi se želio profesionalno baviti se sportom. Koja je vaša dobna granica? Smatram da ne postoji. Dok osoba uživa u sportu i dok je veseli trening, ne treba odustati. Pojam dobne granice je individualan. Osobno bih voljela osvojiti sve što se može i tek onda otiću u mirovinu. Book: Razmišljate li o obitelji? Naravno. Želja mi je osnovati obitelj. To je po meni najveći uspjeh koji se ne može mjeriti ni sa čim. Razgovarala: Jadranka Tomić Fotografije: Matea Smolčić Senčar Šminka: Seka Kožul Kosa: Salon TeutaIntervjuee i priče ostalih paraolimpijaca pročitajte u novom izdanju magazina Storybook koji je na svim kioscima.