Nije nepoznato da Berlin u posljednjem desetljeću nastavlja svoju urbanističku i arhitektonsku renesansu. Zajedno s impresivnim zdanjima, iz pepela nemaštovite kuhinje, stasala je nova, raznolika i uzbudljiva gastronomska scena, uvrstivši tako Berlin na gastronomsku kartu svijeta. Moje me ovoljetno putovanje stoga dovelo u vibrantnu njemačku metropolu gdje sam se s neskrivenim veseljem susreo s njezinim gastronomskim vladarom. Chef Hendrik Otto glavni je chef restorana Lorenz Adlon Esszimmer slavnoga hotela Adlon Kempinski. Istina, taj je restoran jedan od šest berlinskih restorana s dvjema Michelinovim zvjezdicama (ni jedan još nije dobio tri), no chef Otto čovjek je ovjenčan najvećim brojem priznanja prema vodećim gastro vodičima, pa se tako ovaj restoran našao na prvom mjestu u Berlinu te među vodećima u Njemačkoj. Simpatičan i skroman, u pratnji elegantne i susretljive PR-menadžerice Sabine Held govori o svojem životnom putu i karijeri. Rođen kao dijete istočnog bloka, odmalena je bio nadahnut okusima svježega povrća iz obiteljskog vrta. Početkom devedesetih uviđa da će kuhanje biti njegov životni poziv pa započinje s naukovanjem. Zahvaljujući Michaelu Hoffmannu iz restorana Haerlin u Hamburgu uviđa da se s hranom mogu učiniti čuda. Nakon rada u nekoliko prestižnih restorana, 2002. odlazi u restoran hotela Wasserturm u Kölnu koji je nakon nekoliko mjeseci dobio Michelinovu zvjezdicu. Šest godina kasnije, seli se u restoran Vitrum hotela The Ritz-Carlton u Berlinu koji također dobiva Michelinovu zvjezdicu. U travnju 2010. preuzima restoran Lorenz Adlon Esszimmer u hotelu Adlon Kempinski gdje samo nakon nekoliko mjeseci dobiva prvu Michelinovu zvjezdicu, a drugu dvije godine kasnije. Otad njegova potraga za gastronomskim savršenstvom ne jenjava, kreacijama kojima ne prestaje oduševljavati. Kako kaže, dan mu je prekratak, a kuhanje je njegov život. Kako bih se i sam uvjerio u istinitost visokih ocjena gastro vodiča, gostoljubivi nas je chef pozvao na večeru. Došavši s kolegom fotografom nešto ranije, svjedočio sam važnom procesu finalnog dogovora s osobljem, a prošetao sam i kuhinjom gdje nastaju chefova remek-djela. Višesatno blagovanje kroz 13 je slijedova ispričalo nevjerojatnu priču gastronomskog talenta i mašte slavnoga chefa. Egzaltirani, poput sudionika Babettine gozbe, sa chefom Ottom pozdravili smo se u predvorju restorana gdje nas je diskretno čekao, na isti način kako je to učinila britanska vladarica - naklonom. Tiha borba šest berlinskih restorana s dvjema Michelinovim zvjezdicama traje i dalje, no ako je suditi po talentu chefa Hendrika Otta te doživljaju blagovanja u njegovu restoranu, nadareni chef zasigurno može očekivati i treću.
Book: Rođeni ste iza Željezne zavjese. Koja su vaša najbolja sjećanja na hranu iz tog vremena, što je bilo drugačije u odnosu na danas? Kada sam imao oko osam godina, moji su roditelji u vrtu uzgajali voće i povrće. Iako jednostavni proizvodi, poput krumpira i luka, bili su svježi i izvrsne kvalitete. Bilo je tu i domaćih životinja, no odmalena sam se naučio kakvog okusa mora što biti. Okus je bio čist, ne kao npr. rajčice koje danas dobijete u supermarketu. Tada nije bilo ni fast fooda. Možda je slično bilo i kod vas u Hrvatskoj. Sada kad na raspolaganju imam mnogo proizvoda koje mogu koristiti u svojoj kuhinji, još uvijek se sjećam okusa iz djetinjstva i to mi danas puno pomaže. Book: Jeste li imali podršku svoje obitelji pri odabiru profesije? Kako se vaša karijera razvijala? Sa 16 godina sam morao odlučiti što želim raditi u budućnosti. Otac me posjeo za stol u kuhinji da porazgovara sa mnom o mogućnostima za budućnost. U tim godinama mene su zanimale djevojke, motocikli, boks, sport. Bilo je to teško vrijeme, početak 90-ih godina i razmišljali smo o poslu koji bih mogao raditi sljedećih 30-40 godina, dakle cijeli život. Otac mi je pragmatično rekao da ljudi stalno moraju jesti, a kako sam poznavao okuse povrća, mesa, ideja da naučim kuhati činila se ispravnom odlukom. Nakon dva, tri mjeseca otac me je upoznao s pričama o velikim chefovima, posebno se sjećam Alaina Ducassea. Shvatio sam da to nije samo posao za cijeli život, već i posao s kojim se mogla napraviti karijera.
