Kad ideš na doručak s oscarovcem, moraš se potruditi da ne kasniš. Tu sam lekciju, na nesreću, ponovila kad sam, naravno, po kiši, usred neviđene londonske prometne gužve trčala do hotela St. Ermin’s, s tahikardijom od straha da ću zeznuti intervju godine (ako ne i svog života), s tvorcem meni jedne od omiljenih serija ‘Downton Abbey’. Već i vrapci na grani znaju da sam potpuno luda za kostimiranom dramom, no ‘Downton Abbey’ me, kao i veliki dio Hrvatske i ogroman dio svijeta, u potpunosti začarao. Autor ‘Downton Abbeyja’, Julian Alexander Kitchener-Fellowes,Baron Fellowes of West Stafford, 63-godišnji je “tipični” Englez, iako ništa u životnom putu tog uspješnog scenarista nije - tipično. No kad se u to kišno jutro pojavio u hotelu samo nekoliko minuta kasnije od mene, s kišobranom u ruci, u odijelu s maramicom u reveru, pasent košuljom, remenom i cipelama, bez daljnjega je emanirao sve ono što mi, “topli Mediteranci”, mislimo o hladnim i rezerviranim, ciničnim Britancima. Već u prvih nekoliko trenutaka susreta podsjetio me na meni inače omiljen lik iz ‘Downton Abbeyja’, lady Violet Grantham-Crowley, koju briljantno igra veteranka Maggie Smith. Bio je jezičav, no odmjeren, blago iziritiran činjenicom da se organizacija intervjua (čitaj: ja) nije dovoljno potrudila da njegov omiljeni stol bude slobodan za razgovor (što je bilo moguće jedino telepatijom). Kad smo konačno sjeli na njemu manje drago mjesto u hotelu, pitao me mislim li zaista snimati intervju samo jednim diktafonom. Šokirano sam zastala. Nego kako drukčije, upitala sam ga naglas. “Pa što ako vam umre ta spravica? Neobično se snažno oslanjate na primitivnu tehnologiju”, rekao je uz gutljaj čaja. Moram li vam reći da je diktafon otkazao poslušnost već na prvom postavljenom pitanju? Ta savršeno britka engleska pristojna ironija očito ima i neku prekognicističku vrijednost.

Julian Fellowes u društvu Gwyneth Paltrow kad je 2002. godine dobio Oscara za najbolji originalni scenarij Book: Počeli ste kao glumac, no pravu ste slavu doživjeli tek kao scenarist. To je put koji je zapravo prilično čest za scenariste, zar ne? Kad sam ja počinjao s glumom, nije bilo šanse da se probijem u srednju struju engleskog kazališta. Tada je kazalište bilo radikalno lijevo i socijalističko. Ja sam konzervativac. Shvatio sam da u Engleskoj nikada neću postići uspjeh kakav sam sanjao. Odlučio sam otići u Hollywood. Book: Dosta hrabro, zar ne? Danas kad se toga sjetim, da, naravno da tako mislim. Zapravo sam osupnut svojom glupošću i samouvjerenošću, ne bih to nazvao hrabrošću, no hvala vam. Majka mi je tada umrla nakon dvije i pol godine mučnog umiranja od raka, i neka vrsta katarze, ili čak bijega, bila je dobrodošla. Osim toga, pružila mi se šansa da dobijem zelenu kartu. To je bio Božić 1980. Ukratko, ni tamo nisam uspio. U redu, dobio sam neke uloge, ali moj najsjajniji nastup bio je patuljak u fantastičnoj drami koju nitko nije zapazio. No ono što je Hollywood učinio za mene zapravo je bila ključna stvar za nastavak moje karijere - povezao me s filmom. Naime, kad u Velikoj Britaniji studirate glumu, doslovce vam isperu mozak kazalištem. Ništa drugo se ne priznaje kao dovoljno vrijedna umjetnost. Mislio sam da sam lud što me privlačio film sve dok nisam otišao živjeti u Hollywood. Tamo ljude uopće nije briga za kazalište. Kazalište je u “tvornici snova” zadnja rupa na svirali. To me preporodilo.
Julian Fellowes Book: Idete li danas u kazalište? Samo kad moram iz društvenih razloga. Kazalište je nevjerojatno dosadno. Stalno je isto. Sjediš na tom stolcu s neudobnim naslonima za ruke i moraš biti pristojan, a ispred tebe uvijek isto preglumljavanje. Mislim da nikad nisam bio bliže samoubojstvu nego tijekom nekih večeri u kazalištu. Vi ćete zaista popiti taj dupli espresso? Book: Hm, pa da, planirala sam to. Mislite da vam jedan ne bi bio dovoljan da vas razbudi? Book: Bila sam vani noćas. Kako zanimljiv način za pripremu za intervju. Book: Ja sam vaš veliki obožavatelj, mislim da je vaš film ‘Gosford Park’ remek-djelo. Pa, da. Posebno ako uzmete u obzir da je pisanje za mene zapravo bio životni plan B. Book: Doista? Pa, kad dođete u neke godine a niste osobito uspješan muškarac, morate početi smišljati plan B, čisto dostojanstva radi. Ja sam nakon povratka iz Amerike shvatio da se želim baviti TV produkcijom. Kao i svi propali glumci. Počeo sam sa serijama za djecu. Počeo sam pisati zbog toga što moj partner i ja u produkciji koju smo osnovali nismo imali novca da platimo nekog vanjskog pisca. Tako da sam zapravo počeo pisati slučajno. No već za sljedeći scenaristički uradak dobio sam nagradu Emmy. Tada sam shvatio da plan B funkcionira. Naravno, kako to u životu obično biva, u trenutku kad sam počeo uspješno raditi kao scenarist, procvjetao sam i kao glumac. Dobio sam ulogu u Jamesu Bondu (‘Sutra nikad ne umire’, op. a.) i u BBC-jevoj seriji ‘Aristokrati’, koja je bila iznimno popularna. Negdje u to vrijeme, Bob Altman (Robert Altman, op. a.) tražio je scenarista za krimi-dramu koja bi se po njegovoj ideji trebala odvijati na engleskom selu. Netko me preporučio. Bob ništa nije znao o britanskom klasnom sustavu, a to je jedna od mojih omiljenih životnih tema. Nakon što sam napisao scenarij za ‘Gosford Park’, htio me i na setu cijelo vrijeme.
Julian Fellowes Book: To je prilično neobično za suradnju redatelja i pisca. Istina, ali Bob nije htio napraviti nesvjesnu pogrešku tijekom snimanja, a vi ne možete zamisliti koliko sitnice znače u visokom društvu Velike Britanije. Doslovce sam od glavnog pisca kojeg su svi cijenili postao ona dosadna osoba koja bi hodala za redateljem i govorila: “Ali ne, ona se ne može penjati tim stepenicama!”, ili, “NE, NE, NE, NE, to nije žličica za čaj! To je žličica za kavu!” Book: Uh, biti kao pisac na setu je istovremeno i blagoslov, jer ipak možete utjecati na to da vam potpuno ne izmasakriraju tekst, ali i prokletstvo, jer svi misle da razumiju vaš scenarij bolje od vas. Da ne spominjem da sam izbjegavao glumce! Glumci si naime ne mogu pomoći. Kad vide pisca, dolaze u napast da ga stalno vuku za rukav i nešto pitaju ili mole. A ja sam, kao i svaki pisac na svijetu, egoističan i tašt. I ne mogu se spriječiti da ne protumačim pravo značenje svoje genijalne rečenice. A ponekad čak i da je izgovorim kako je zvučala u mojoj glavi. Naravno, to je sve strašno iritantno za redatelja. I opasno za film. Na setu ne smiju postojati dvije linije zapovijedanja. No Bob je bio otvoren sa mnom. Rekao mi je na samom početku suradnje: Ne želim da se glumci i ti sližete. To je početak katastrofe. Tako da sam bio prisiljen praviti se da čitam knjigu za vrijeme svake pauze. Razgovarati sam smio samo sa šminkerima i garderobijerima. Bez kontakta očima s glumcima! Book: Kakvo je bilo to iskustvo, raditi s tako velikim imenima, Robertom Altmanom, Kristin Scott Thomas i Helen Mirren? Neviđena avantura. To je bio moj prvi filmski scenarij koji se snimao. Naravno, nije bio prvi koji sam napisao, ali bio je doslovce prvi koji je dospio do realizacije, i to s tim nevjerojatnim ansamblom, s ljudima kojima sam se divio pola svog neuspjelog glumačkog života. Naime, kad ste u pedesetima, i niste ludo uspješni, počinjete prihvaćati da nećete imati ludu karijeru o kakvoj ste sanjali. Pomirite se s tim da ćete biti jedan od onih glumaca koje su svi negdje jednom vidjeli u prolazu, no negdje duboko u sebi znate da se nitko nikada neće sjećati vašeg imena. I onda odjednom ta nevjerojatna prilika! Samo zato što sam promijenio svoj poslovni smjer, ispred mene se otvorila vrhunska profesionalna karijera. Dok sam bio na setu ‘Gosford Parka’, dok smo snimali, osjećao sam da je to ta prilika. Jedna jedina koju ću dobiti u životu. Naravno, nisam znao da će se ostvariti, no usudio sam se nadati. Znao sam da više nikada neću dobiti drugu priliku. I zato sam silno htio da to uspije. Moja motivacija je tada bila luđačka, i nisam htio napraviti grešku. S obzirom na to da mi se to dogodilo tako kasno u životu, naučio sam cijeniti priliku. Znao sam koliko je rijetka. Sad kad sam vam sve to rekao, moram priznati da se čovjek, koliko god situacija u kojoj se nalazi bila nevjerojatna, i koliko god zahvalan za nju bio, prije ili kasnije ipak umisli. Ljudi me često pitaju žalim li za time što nisam bio poznat s 35. Gledajte, kao takav nezreli klinac ne bih imao hrabrosti gledati u oči jednom Robertu Altmanu i reći mu: “NE, NE, NE, NE, ta žličica se ne može tako seljački držati u ruci!” Sjećam se da je prvog dana snimanja rekao jednoj glumici, čije ime iz poštovanja neću reći: “U pravu si, nebitno je što piše u tekstu, reci to svojim riječima, mila.” Mislio sam da sam umro i otišao u pakao! No onda sam se pribrao i rekao sebi: ako se sad ne izboriš protiv ovoga, izgubit ćeš ne samo tu bitku, nego i rat. I izborio sam se za svaku riječ u tekstu.
Julian Fellowes s Jelenom Veljačom u razgovoru u Londonu Book: I sami ste maloprije rekli da vam je britanski klasni sustav opsesija. Studio koji je, primjerice, radio ‘Gosford Park’ htio je zaposliti još jednog pisca za tumačenje scenarija jer ga nisu razumjeli. Svi ti izrazi, navike i običaji, izluđivalo ih je to. Mislili su da pretjerujem, da je to nebitno. Bob to nije dopustio. Neopisivo ću mu biti zahvalan cijeli život. Otvorio je tamnu ladicu u kojoj sam se skrivao, ne svojom voljom, i izvukao me na svjetlo. I kompletno je promijenio moj život. A što se tematike mog rada tiče… Ja sam puno, puno stariji od vas. Kao malo dijete živio sam u vrijeme kad su društvene klase još bile jako vidljive, čak i na van, na ulici, u ponašanju i međusobnom ophođenju. Taj svijet je umro u kasnim pedesetima, i netko tko nije bar malo živio u njemu ne može ga shvatiti. Dakako, još postoje ljudi koji imaju služinčad i lakaje. Uostalom, pogledajte ovaj hotel - to je taj isti svijet iz ‘Downton Abbeyja’, u malom! No u realnosti, takav je način života zaista počeo odumirati za vrijeme Drugoga svjetskog rata. S vremenom je čak i u Engleskoj ljudima sinulo da se stvari neće vratiti na ustajali način na koji su funkcionirale 1919. Ja se još uvijek sjećam te specifične atmosfere koja me impresionirala kao dijete. Otišli bismo u posjet plemstvu. Njih troje živjelo bi s mnogobrojnijom poslugom, s desetak puta više soba no što im realno treba, i s beskrajno mnogo rekvizita. Specifični pribor za svako jelo, specifične papuče za specifične vremenske uvjete, specifični stolci za specifično vrijeme dana… Sve me to zanimalo. Htio sam znati kako taj svijet funkcionira. Imao sam i jednu pratetu koja me silno inspirirala. Lik lady Violet Crowley, grofice od Granthama, zapravo je temeljen na mojoj teti, koja se udala za plemića. Kao, uostalom, i svi ostali likovi koje pišem za Maggie Smith, svoju omiljenu glumicu. Imao sam dakle priliku iz prve ruke saznati kako taj život izgleda. A i dovoljno sam star da se nekih stvari dobro sjećam. Starost je, evo, barem za taj dio mog posla, prednost. Book: Najveći ste uspjeh doživjeli s ‘Gosford Parkom’. Priznanje struke, uspjeh, Oscar za najbolji originalni scenarij. No slavu vam je donijela serija ‘Downton Abbey’, koja je u cijeloj Europi srušila rekorde gledanosti. Sad se počinje emitirati vaša mini serija ‘Titanic’. Sve su to kostimirane drame. Može li se reći da je povijest vaša strast? Moja strast je pisanje. No kad vam se otvore jedna vrata, doista je nezahvalno ne slijediti taj put. I još nešto - ta posebna vrata ne otvaraju vam se slučajno. Vi sigurno imate nešto posebno reći o toj temi koja privlači ljude. Zato ne shvaćam britanske glumce koji, primjerice, postanu poznati zbog neke specifične uloge, kao što su zavodnice ili razbijači, i onda odmah imaju potrebu promijeniti viđenje javnosti o sebi. Američki glumci to nikada ne rade. Amerikanci općenito mnogo bolje razumiju specifičan odnos publike i umjetnika. Ono što publika prepoznaje i želi - to je ono što im trebamo dati. A ne ih siliti na nešto drugo.
Julian Fellowes Book: Koliko se svijet promijenio nakon Drugoga svjetskog rata? Ne onoliko koliko smo mislili da će se promijeniti. Ja sam svjestan da je bilo velikih nepravda za vrijeme života u klasi, no nepravda ima i danas kad je sve naoko liberalnije. Danas ljude ne dijele titule, no dijele ih novac i uspjeh. Samo, danas ljudi poriču da postoji klasni sustav. A postoji. I jednako je okrutan kao onaj tada. Ne podnosim taj kvaziliberalan stav “svi mogu sve raditi”. To lijepo zvuči, ali to jednostavno nije istina. Ako te netko godinama odgaja da jednog dana budeš kralj, onda su sve šanse da ćeš se znati ponašati kao prijestolonasljednik. Ako si odrastao na farmi, znaš sva pravila vođenja farme. Znaš što znači kad je nebo mutno, i kad se ne vide zvijezde. No za pisca i publiku posve je svejedno. Ljudi ne moraju navijati za to da se živi kao nekad da bi ih to zabavljalo i zanimalo. Ljudi vole gledati priče smještene u to vrijeme britanske povijesti jer ljudi, zapravo, kao bića, teže disciplini i redu. Oni vole pravila. A mi Britanci smo prvaci postavljanja pravila i držanja do njih. Za moju generaciju, televizija danas je šokantna. Nedostatak emotivne suzdržanosti za mene i ljude starog kova poput mene je skandalozan, gotovo neprirodan. Gledam tu televiziju danas, taj reality TV, i te serije koje zapravo samo oponašaju reality TV, i posve sam osupnut. Ne mislim da je javno pokazivanje najdubljih i najintimnijih ljudskih emocija nešto na temelju čega bi se trebala graditi priča, a kamoli umjetnost. To je za mene površan, čak voajerski pristup životu. Mi Britanci cijenimo suzdržanost jer je ona za nas znak zrelosti i osobne odgovornosti. Naravno da patimo. No ne moramo sve oko sebe opterećivati time. Kad je princeza Diana umrla, ljudi su plakali po ulicama. Zašto bi, zaboga, itko odabrao plakati na ulici da pokaže svoju tugu?! Book: Kad smo kod princeze Diane, što mislite o britanskoj kraljevskoj obitelji? Potpuno sam odani rojalist, no o tome ne smijem govoriti jer je moja supruga dio kraljevske obitelji. Ona je nešto kao dvorska dama. Book: Što to znači u današnje vrijeme? Dvorske dame su nešto kao moderne asistentice članovima kraljevske obitelji. Nekad davno bile su im glavne povjerenice, a ponekad su ih i špijunirale te kontrolirale. Danas, naravno, imaju svoj život i pomažu oko humanitarnih udruga, akcija i slično. Book: Pročitala sam negdje da je vaša supruga jedna od potencijalnih nasljednica krune. Ta je cijela priča prenapuhana. Mediji su stvorili hajku oko toga što sam ja javno govorio kako se nasljedno pravo treba dati i ženama. Naime, u Engleskoj plemkinje nemaju nasljedno pravo, što je suludo. Moja žena ga je zato izgubila.
Julian Fellowes Book: Cijeli ‘Downton Abbey’ temelji se zapravo na toj premisi. Lord Crowley ima tri kćeri, no svejedno gubi imanje, i stoga traži najbližeg muškog nasljednika po svijetu… Tako ste popularnog “cousin Matthewa” i uveli u priču, te spojili s najstarijom kćeri, lady Mary… Da, ta poluga mi je izvrsno poslužila zapravo za ključnu ideju iza ‘Downton Abbeyja’ - to će grandiozno imanje obitelj zauvijek izgubiti jer nemaju sina… No taj zakon je i dalje važeći. Ja to ne mogu shvatiti. Što rade ženske udruge u vezi s time? Zašto šute? Danas će svaka feministkinja podivljati jer, ne znam, u njezinu uredu ne postoji jednak broj vješalica za jakne za muškarce i žene, a taj prastari zakon o nemogućnosti da žene naslijede obiteljsko imanje i titulu i dalje stoji netaknut. Book: U ‘Downton Abbeyju’ odlično prikazujete svijet plemstva, ali i svijet “ispod stepenica”, svijet služinčadi. Da, to je trik kojim sam se poslužio i u ‘Gosford Parku’. Ključno je to što i plemstvu i služinčadi pristupamo jednako ozbiljno, jednako kompleksno. I odnosima, i ljubavima, i karakterima. Nekad davno ljudi su voljeli gledati serije u kojima su privilegirani bili zli, a niža klasa - dobra, no danas, uz veliku pomoć američke televizije, svi shvaćamo da društveni status lika, ili osobe, nema baš nikakve veze s karakterom. No u ‘Downton Abbeyju’ mi je bilo bitno uvesti u priču i srednju klasu koja je zapravo najnezanimljivija publici jer joj je - najbliža. Obični ljudi, s običnim poslovima, i običnim problemima. To je “cousin Matthew”. Htio sam prikazati jednog normalnog, prosječnog čovjeka, i kako se on snalazi u dvorcu među plemstvom. Matthew je stranac, čovjek koji se zapravo ne zna ponašati u tom sustavu, a dobit će - sve. Sve će naslijediti. A djevojke, kćeri, rođene plemkinje, neće dobiti ništa. Takvih je priča bilo i u realnom životu. I naravno da je njegov odnos s najstarijom sestrom mnogo kompliciraniji od odnosa s mlađim sestrama koje ionako ništa ne bi dobile. Zato mi je bilo zanimljivo spojiti lady Mary, koja bi zapravo trebala biti nasljednica svega, no nije jer je žena, i Matthewa, koji uopće ne razumije pristup naslijeđa rođenjem, i potpuno drukčije razmišlja od svih Crowleyjevih na imanju. Book: Velika je stvar što ste Isabel učinili Amerikankom. Da, to daje iznimnu dinamiku odnosima, jer su Amerikanci i Englezi toliko drukčiji. Čak i danas. A tada su to bila dva različita svijeta. Mislio sam da će biti duhovito vidjeti opuštenu Amerikanku kao gospodaricu kuće. Uz, naravno, lady Violet, koja je tipična Engleskinja. Book: Koja je, po vama, najveća vrlina Engleza? Smisao za humor, dakako. Kad god nešto pođe po zlu, mi imamo automatski način rješavanja tragedija: crni humor. To je nešto što se već prenosi s generacije na generaciju. Book: Imate li još uvijek glumački nerv? Mislite li nekad da biste vi to mogli bolje od vašega glavnoga muškog lika? S obzirom na to da su moji projekti toliko uspješni, uvijek imaju briljantan ansambl, pa se ne usuđujem umišljati si da bih bio bolji od njih. No, iskreno, da me probudite u tri ujutro i postavite mi pitanje što sam i tko sam, rekao bih: glumac. To je instinkt, čisti impuls, to nikad ne izgubite, to uvijek nosite sa sobom. Biti glumac je kao biti katolik. I blagoslov i prokletstvo odjednom. Razgovarala: Jelena Veljača Fotografije Jonathan Hordle/Rex, Getty Images/Guliver