Kažu da je ime sve. Mora biti moćno, lako pamtljivo i na dobrom si putu da uspiješ. Naravno, ako i ono što radiš ima uporište, formula je potpuna. Svijet dizajna davnih je dana upoznao mog kolegu Filipa Gordona Franka. Njegovo je ime zaista moćno, a ono što je napravio za dizajn, podupire maločas izrečenu tezu. Staložen i smiren, s jasnom vizijom o onome što želi poručiti svojim dizajnom, iz projekta u projekt sam pomiče svoje granice. Htjela sam s njim razgovarati u prostoru koji je dizajnirao za jednu obitelj koja je pred njega stavila izazov da skoro sve u stanu vizualno prikrije, a da težište bude samo na originalnim primjercima namještaja.
Stan je sustavom ormara i skrivenih vrata
podijeljen na dnevni boravak i kuhinju, koji su tom vizualnom igrom odijeljeni od spavaćeg i kupaonskog dijela, zajedno s dječjom sobom. Precizno projektirani i dizajnirani ormari
zaštitni su znak ovog prostora. Sve je svedeno na funkciju koja je ključni dio dizajna
Filipa Gordona Franka, koji voli istaknuti da sve ono što izradi za neki prostor, samo u njemu egzistira te kako je sve rađeno po mjeri da bi bilo unikatno. S obzirom na to da je trebalo vizualno pročistiti prostor, Filip se poigrao drvenim plohama koje skrivaju spremišni prostor i vrata kroz koja se ulazi u drugi dio stana.
U dnevnoj sobi
naglasak je na modernoj biblioteci koja, osim ormara, u sebi skriva i radijatore, dakle, ujedno je i maska za njih. Ostala je u prirodnoj boji drva, samo ju je Filip prošarao bijelom vertikalnom konstrukcijom. Iako je vlasnik stana želio da sve u stanu bude bijelo, dizajner je sugerirao da cijelim stanom
dominira tema prirodnoga drva te da sve ostalo bude u skladu s time. Ono što iskustvo u
dizajniranju nosi jest činjenica da kada Frank dizajnira interijer, on zna što znači živjeti u njemu. Nikako nije želio da taj
prostor bude kulisa i da izgleda ‘ispeglano’, nego da vlasniku pruži bazu koju će on tijekom godina popunjavati i modelirati. Njegovo mišljenje je da za dobar dizajn ne treba potrošiti puno novaca, već je izazov postići maksimum s manje sredstava, tako da nositelji cijele priče budu kreativnost i originalnost. Prilikom projektiranja Filip pazi na
cjelokupnu estetiku prostora jer on, po njemu, mora istovremeno biti i
funkcionalni interijer.
Na kraju te projektantske priče, obično u prostor ubaci neki skup
dizajnerski klasik, te tako uspije u prostoru postići svoj maksimum, poštujući i zahtjev klijenta. U ovom prostoru vlasnici su dali
akcent cijeloj priči izabravši žuto-zeleni kauč. Uz bijeli niski stol, savršeno se uklopila i bijela kožna fotelja, koja je najdraži komad namještaja najmlađem članu obitelji. Tajna te ljubavi na prvi pogled je u tome da se fotelja okreće! Filip je u ovaj zanimljiv interijer uklopio i svoj bijeli stol od aluminija, koji još više naglašava koketiranje između
modernog i retro izgleda. Inače, dizajner voli koristiti neke
vintage komade ako su uklapaju u prostor i njegovu ideju. Naime, ako naručitelj ima neki stari komad koji za njega ima sentimentalnu vrijednost i želi ga imati u novom prostoru, onda ta priča ima težinu.
No, dizajner se protivi ako netko pošto-poto hoće neki komad samo zato što želi vintage atmosferu. Za Filipa sve mora imati uporište i nikako ne smije biti lažno i glumiti kulisu. Filip se voli poigrati i detaljima poput, ovoga puta, neobične betonske pepeljare koja je inicijalno bila metalna, no trebalo je na brzinu producirati više primjeraka pa se beton učinio savršenim nadomjestkom. Godinu dana tražio je
savršen kalup i proučavao beton da bi iz njega uspio izvući maksimum i dobio savršenu pepeljaru. Dug je to put, no Filip kaže da mali predmeti mogu imati velik utjecaj na nekoga i da se detaljima može nekoga usrećiti. Zato je njegov moto
‘Little things - big deal!’ Imaš pravo, Filipe!
Napisala: Mia Kovačić
Fotografije: Dražen Kokorić
