“Napunio sam četrdeset godina i intenzivno počeo razmišljati o tome kako moj život ne izgleda onako kako sam oduvijek sanjao. Pretpostavljam da se to događa mnogima. Ne znam zove li se to kriza srednjih godina ili jednostavno spoznaja da je vrijeme nemilosrdno i da vam je, u najboljem slučaju, ostalo još samo pola života. No znam da oko četrdesete nužno krenete zbrajati neke račune. Ja sam oduvijek htio biti pisac. No, gdje sam bio pred četrdesetu? Radio sam dvije smjene u bolnici. Sam sebi sam rekao: sad ili nikad. Uzeo sam šest mjeseci neplaćenog dopusta. Dan poslije saznao sam da sam primljen na akademiju Faber, na intenzivni tečaj za pisce koji organizira popularna izdavačka kuća uVelikoj Britaniji. Možda je to bio znak, možda sudbina, možda poklon od Boga koji čuva budale i hrabre, ali nakon te moje odluke ništa više nije bilo isto”, tim riječima naš razgovor započinje S. J. Watson, britanska književna senzacija, čiji je triler “Prije nego što zaspim” još i prije objavljivanja postao megauspješnica (producentska kuća Ridleyja Scotta kupila je prava na film, koji izlazi u proljeće sljedeće godine). Nalazimo se u Soho Houseu, kultnom londonskom klubu skrivenom iza željeznih vrata, samo nekoliko metara od najvećih kazališnih kuća West Enda. No S. J. Watson gotovo posramljeno kaže: “Ne idem mnogo u kazalište, a znam da bih trebao, poradit ću na tome. Zapravo sam tipičan autistični pisac, samo čitam i gledam televiziju...”
Book: Ne bih rekla da ste tipičan pisac. Tipični pisci ne prodaju svoje prve romane u milijunima primjeraka, njima glavnu junakinju ne utjelovljuje boginja Nicole Kidman, oni nisu prevedeni na četrdeset svjetskih jezika...
Za mene je najbolji dio cijele te nevjerojatne priče to što mi je uspjeh donio slobodu. Konačno mogu biti ja, ono što jesam, a da ne moram brinuti za račune, egzistenciju. Da ne moram raditi za novac, nego zato što jednostavno želim pisati. Ono najvrednije što sam dobio od ovog silnog uspjeha je potvrda da sam doista pisac. Sad to znam. Prije ove knjige samo sam sanjao o tome.
Book: Što ste uopće napisali prije ove knjige?
Ništa i svašta. Pišem otkako znam za sebe, započeo sam dvadesetak romana, ali nikad ništa dovoljno koncentrirano i ništa nikad dovoljno dobro da bih to ikome pokazao ili uopće pomislio da je to materijal za objavljivanje.
Book: Što je bilo drugačije s “Prije nego što zaspim”?
Akademija Faber funkcionira tako da polaznici međusobno čitaju radove drugih i onda ih komentiraju. Od samog početka dobivao sam dobre kritike. Moji su se kolege interesirali što će biti dalje. Vidio sam da su reakcije odlične i to mi je davalo snage da nastavim.
Book: Roman je pisan u prvom licu, i to ženskom. Jednog jutra vaša se glavna junakinja Christine budi i ne prepoznaje čovjeka pokraj kojeg spava. Isprva misli da je provela noć sa strancem, da je zaspala u kući usputnog ljubavnika. No, u kupaonici shvati da ne prepoznaje ruke koje drže sapun, da ne prepoznaje svoje vlastite ruke, burmu na prstu i, na kraju, da je u zrcalu promatra lice - četrdesetsedmogodišnjakinje. Ovaj se dramatični uvod odvija na prvoj stranici romana. Fascinantan je način na koji ste izazvali empatiju kod čitatelja - svaka žena zna koji je horor ideja da preko noći “ostariš” dvadeset godina... Zašto žena kao glavna junakinja? I kako tako dobro poznajete žene?
“Prije nego što zaspim” inspiriran je pričom o jednom amnestičaru, muškarcu koji je doživio duboku starost, no od 28 godine života nije bio u stanju pamtiti nijednu informaciju dulje od desetak minuta. Čim sam pročitao članak o njemu, zamislio sam ženu koja se svako jutro budi s idejom da ima 28 godina, a zapravo ima 48... Znao sam da moja junakinja mora biti žena jer me zanima žensko pitanje u društvu. Da se razumijemo, starenje je teško za sve, ali za žene pogotovo. Tu je i biološki problem, činjenica da oko pedesete prestaju biti plodne i moraju naći novi smisao u životu...
S.J. Watson s našom kolumnisticom Jelenom Veljačom
Book: Zato ste Christine učinili majkom poginulog vojnika?
Možda. Kad sam pisao, bio sam siguran da je moj prvi roman poseban barem po tome što nije autobiografski. To je psihološki triler o ženi koja boluje od gubitka kratkotrajnog pamćenja, o ženi koja mora rasplesti enigmu svog života, a svako jutro gubi sva sjećanja, a tu je i muškarac koji njome manipulira... Mene na tim stranicama nema, mislio sam. Naravno, kad sam nakon nekoliko mjeseci ponovno čitao svoj roman, shvatio sam da sam na svakoj stranici upravo ja. Christine ima 48, a ja sam u vrijeme pisanja imao 38, no mučili su nas isti problemi - jednog smo se dana probudili i shvatili da jednostavno nismo ondje gdje smo zamišljali da ćemo s toliko godina biti. Oboje smo shvatili da smo nekako, usputno, uspjeli propustiti šansu za ispunjenjem naših snova. Oboje smo shvatili da je sad pravi trenutak da pokušamo nešto promijeniti i preuzeti kontrolu nad svojim životom ili ćemo zauvijek ostati na mjestu i nesretni. Žene poznajem dobro, jer se s njima družim cijeli život, a iznimno sam blizak i sa svojom majkom. Jedna moja prijateljica, samo nekoliko godina starija od mene, mnogo mi je pričala o problemu ženskog starenja. Spomenula je nešto što je nazvala sindromom nevidljive žene. “Steve”, rekla mi je, “od kada sam prešla četrdesetu, mogu ući u kafić a da nitko i ne primijetiti da sam ušla!”
Book: Vrlo ste sličnu scenu napisali Christine...
Istina. I Christine se osjeća kao da je nevidljiva.
Book: Iz više razloga, doduše. Christine boluje od amnezije i svako se jutro iznova mora prisjećati tko je. Postoji li takva dijagnoza u stvarnosti?
Kažem vam, pacijent koji me inspirirao na tu priču bolovao je od teške amnezije koja je na njega utjecala tako da bi zaboravljao nešto što se dogodilo prije deset minuta. Mislim da je mogao pamtiti samo sedam ili osam minuta... To je ipak bilo prekomplicirano za roman, pa sam odlučio uzeti malo umjetničke slobode. Christine boluje od izmišljenog stanja, gubitka sjećanja nakon sna... No nije, dakako, jasno je li to pravo stanje ili trauma te može li se izliječiti...
Book: Na kraju joj ipak dopustite da se prisjeti svog života. Da spozna sebe.
To mi se činilo jedino pošteno nakon svega što sam joj priuštio! (smijeh)
Book: Znači li to da vjerujete u sretne krajeve?
Kako vi znate da je njezina priča sretno završila?
Book: Ponovno ste je spojili s mužem, uskrsnuli joj dijete, obitelj se spojila, ona je spašena... Prava idila!
Ali što ako se sutra ujutro probudi i ničega se ne sjeti?
Book: Ja odlučujem vjerovati da ljubav može i izliječiti. Spojili ste svoju glavnu junakinju s mužem koji ju je ostavio kad je bila teško bolesna.
Dugo je bio uz nju, a onda je shvatio da će, ako se utamniči uz bolesnu ženu, uništiti i sebe i sina...
S.J. Watson u Londonu s Jelenom Veljačom
Book: To je, također, zanimljivo pitanje. U vašem romanu Christine doživljava tešku nesreću sa 29 godina. Sin joj tada ima četiri. To je mlada žena, s mladom obitelji... Mislite li da je njezin muž bio dužan čekati uz nju dvadeset godina i moliti za potencijalno ozdravljenje? Mislite li da su partneri teško oboljelih to dužni?
Ne znam. I mene je to zaokupljalo dok sam pisao roman. Muž je Christine obožavao, bez sumnje, i to je velika ljubav, zato sam ih i spojio na kraju. No ostaje činjenica da je jedino muškarac koji je zapravo sve vrijeme ostao uz nju glavni negativac, opsesivni luđak, njezin najveći neprijatelj...
Book: Njega će u filmskoj verziji vaše priče utjeloviti Colin Firth, a Christine Nicole Kidman. Neću vas ni pitati jeste li zadovoljni castingom. Pitat ću vas samo je li Nicole Kidman zaista toliko karizmatična, lijepa i talentirana kao što svi mi, njezini obožavatelji mislimo?
Apsolutno jest. Nicoleina karizma je i iznad klasične ljepote. Christine je neugledna sredovječna žena koja ne mari za modu, žena koja je nekad bila lijepa, ali je zbog teške bolesti propala... Tako nemarno odjevena i potpuno nenašminkana i raščupana, Nicole i dalje izgleda kao boginja. To je neopisivo. Znam da zvuči nevjerojatno, ali tek sam na setu, promatrajući Nicole kako radi na ulozi, shvatio koliko je lik Christine zapravo tragičan. Žena koja se svaki dan iznova budi bez spoznaje o svom identitetu, žena koja ne zna pokraj koga spava, s kim vodi ljubav, čije je lice gleda u zrcalu, koja se ne sjeća rođenja vlastita djeteta, ali istovremeno i žena koja instinktivno osjeća da nešto nije u redu i grozničavo se pokušava sjetiti... Nicole je tu vrstu napetosti, boli i razočaranja samom sobom, tu jednu posebnu frustraciju, jako dobro odigrala... Tek sam u njezinoj izvedbi postao svjestan koliko je duboko nesretna sudbina moje glavne junakinje.
Book: Pišete novi roman koji, negdje sam pročitala, ima radni naslov “Devet života”. Jeste li opet ženi dali glavnu ulogu?
Jesam. No mislim da se priča više ne zove “Devet života”. Tako je počelo, no onda sam shvatio da čak i ta moja glavna junakinja ne može imati devet života... Ali ovo je ekskluziva. Ni moja urednica ne zna da sam to promijenio. Ne smijem vam više ništa reći.
Book: Možda samo sitnicu - govorite li opet u prvom, ženskom licu?
Govorim. I glavna junakinja je opet žena. Ali, molim vas, nemojte me više ništa o tome pitati.
Book: Uvijek mislim da je hrabro kad muški autor progovori u prvom licu kao neka žena. Mi smo, naime, specifična bića...
U potpunosti sam svjestan toga. (smijeh)
Poznati spisatelj u razgovoru za Storybook
Book: I naš mozak čudno funkcionira. Muškarci najčešće kažu da ne razumiju točno kako radi naš asocijativni niz, kako mislimo i zašto nam nešto smeta, a nešto ne... A vi tako majstorski progovarate iz svoje glavne junakinje... Kako ste se pripremali na ženski glas i što vam je bilo najteže u tom procesu?
Morao sam dobro paziti čega se Christine sjeća, a čega ne. Prvu verziju knjige napisao sam u šest mjeseci, no volim reći da je moj roman zapravo napisan u procesu uređivanja tog prvog teksta... Mnogo sam ispravljao, baš zato što je pisana u prvom licu. A pripremao sam se... prisluškujući prijateljice. (smijeh)
Book: Je li vam neka nešto zamjerila, ispravila vas, rekla: ovo žena poput Christine nikad ne bi napravila, dušo!
Moja punica, a tko drugi? Bili smo na prazničnom objedu kod nje i ja sam bio nervozan jer sam joj taman dao da pročita roman koji još nije izašao... Rekla je da je divan, ali da me mora upozoriti kako žena poput Christine nikad ne bi svoje gaćice nazvala donjim gaćama, da urbane žene tako ne govore. Imao sam mali slom živaca nakon tog komentara. Lupio me ego, nisam joj htio popustiti i rekao sam bahato: Ma nemoj?! Moje urednice nisu tako mislile, a one su sve urbane i uspješne žene iz centra Londona! I što se dogodilo, ali doslovno sljedećeg jutra kad sam se probudio? Primio sam mail urednice u kojem me moli da obavezno promijenim način na koji se Christine obraća svom donjem rublju... Što da vam kažem, punice su uvijek u pravu!
Book: Jeste li i inače tašti kad je u pitanju vaš rad?
Akademija Faber to ne dopušta jer morate izlagati svoj rad doslovno svaki tjedan. Meni je to mnogo pomoglo jer sam dobio samopouzdanje koje mi je bilo potrebno za pisanje. Kroz taj sam proces shvatio: ja sam pisac. To nije samo nešto što sam sanjao, to je stvarnost, to sam ja.
Book: Je li istina da ste “Prije nego što zaspim” pisali u stankama na poslu?
Da, pisao sam u stankama za ručak. Kad sam se odlučio za još jedan, posljednji pokušaj da napišem roman, moj je partner, koji je pun podrške, rekao da smanjim broj radnih dana, da ćemo se nekako snaći. Radio sam tri dana tjedno, a pisao sam utorkom i srijedom... Možda baš zato što je Nicholas preuzeo financije, osjećao sam se dužnim raditi ta dva dana, da ne ljenčarim. Nakon što je knjiga zainteresirala moju urednicu i nakon što sam počeo ozbiljno raditi na uređivanju, uzeo sam neplaćeni dopust.
S.J. Watson s Jelenom Veljačom
Book: Kako i gdje pišete? Koji su vaši rituali?
Svugdje, zapravo. Pišem kod kuće, no u tom slučaju se moram osamiti i zatvoriti vrata da ne vidim i ne čujem Nicholasa. Volim pisati i u kavanama, kad su oko mene ljudi, no nužno je da ih ne poznajem. Ne mogu biti okružen engleskim jezikom kad pišem jer imam naviku prisluškivati tuđe razgovore pa slušam glazbu dok radim u javnosti, no ta glazba mora biti ambijentalna, bez riječi. Ili na jeziku koji ne razumijem. Trenutačno pišem uz jedan islandski bend.
Book: Koji je najnevjerojatniji trenutak vašeg uspjeha?
Morate shvatiti da sam samo želio da mi knjiga bude objavljena. Kad je na završnom tulumu nakon nekoliko čaša vina Clare Conville, jedna od najpoznatijih britanskih književnih agentica, rekla da je zainteresirana, da želi baciti pogled na moju knjigu, mislio sam da je to vrhunac mog života. Rekla je da će mi se javiti za desetak dana, no ja sam već sljedeće jutro primio mail u kojem mi je napisala da je na pola puta i da joj se stvarno sviđa to što radim. Sjećam se i kad sam hodao prema postaji Waterloo i ugledao osobu koja je žurila na vlak isto kao i ja, a u jednoj je ruci držala moju knjigu. I, naravno, u vrijeme stanke u bolnici kada provjeravam svoje mailove i s nepoznate adrese dobivam ovakvu poruku: Dobar dan, ja radim za producentsku kuću Ridleyja Scotta i zainteresirani smo za kupnju prava za vašu knjigu. Ridley je trenutačno u Londonu i još večeras bi volio porazgovarati s vama!!! To je nešto nadrealno, nešto što svako malo vrtim u svojoj glavi.
Book: I? Jeste li večerali s Ridleyjem Scottom?
Nažalost, nisam. Moja me agentica obavijestila da je nekoliko produkcija zainteresirano za projekt i da moramo ostati hladne glave i glumiti kulere i nikoga ne preferirati. Naravno, mislio sam da je to najveća glupost koju sam ikada čuo. (smijeh)
Razgovarala: Jelena Veljača
Fotografije Jonathan Hordle/Rex
