U rimskoj rezideciji s grofom Lovattellijem, wine consultantom društvene i holivudske elite

Grof Gelasio Gaetani d’Aragona Lovatelli rođen je u jednoj od najstarijih aristokratskih obitelji Italije koja vuče podrijetlo iz 9. stoljeća, a iz koje su potekla čak dvojica papa, grof odrasta u idiličnom okuženju. Nakon što je jedva spriječio oca da u potpunosti rasproda obiteljsko imanje Argiano u Toskani, samo jedno u nizu nepovratno izgubljenih obiteljskih posjeda, vino postaje njegova sudbina. Enološko znanje stječe u SAD-u i Londonu, a posjedom Argiano danas upravljaju njegova bivša supruga, inače nasljednica carstva Cinzano, i njihova djeca. S vremenom grof svoje kontakte i poznanstva u visokom društvu koristi za promociju vlastitog vina, izvrsnog Brunella di Montalcina, a postaje i wine consultant koji prijateljima i ostalim imućnim klijentima oprema podrume; Va­lentino, Giuseppe Cipriani, Ivana Trump, samo su neki od njih. Autor je brojnih knjiga o vinu, ali i strastveni ljubitelj filma i egzotičnih putovanja te čovjek istančanog ukusa u odijevanju. Privlačan i naočit bio je i jest na glasu kao veliki zavodnik pa su mu se pripisivale brojne romanse s najljepšim ženama svijeta i holivudskim glumicama. Na sve te priče grof se zagonetno smiješi i u maniri pravoga gospodina kaže da se ničega ne sjeća. Ipak, uz djecu i njegovanje obiteljske tradicije, vino je njegova velika ljubav. Za njega će reći da najboljeg nema, nego da se kao i svi veliki ljudi mijenja i zrije ne gubeći nikad na svojoj privlačnosti. Osobina koja očito krasi i grofa samog. Book: Prema naslovu vaše autobiografije ‘Il bicchiere mai pieno’ (Nikad puna časa), jeste li pesimist ili optimist? Naslov, inače ideja izdavača, daje naslutiti obje vizije. Zbog nekih melankoličnih trenutaka može se dobiti dojam da sam pesimist, ali za mene taj naslov znači da u životu uvijek ima mjesta za nove stvari. U knjizi govorim o svom životu i kako sam se, kao 17-godišnjak, igrom sudbine našao u svijetu vina. Govorim i o različitim svjetonazorima. Kada je moj otac, stari gospodin s principima 19. stoljeća, smatrajući da sve zna najbolje i da mišljenje djece ne treba slušati, želio prodati obiteljsko imanje, ja sam mu se suprotstavio. Iako je ipak prodao jedan dio zemlje, tvrtka je spašena, nakon čega sam otišao u Kaliforniju, gdje sam bio jako lijepo primljen i gdje sam mnogo naučio. Na početku uistinu nisam mnogo znao, pitao sam se zašto su Francuzi broj 1 u svijetu, a svi ostali, uključujući i Talijane, spadaju u drugu kategoriju. U New Yorku, gdje sam tri godine radio za uvoznike vina, naučio sam kako funkcionira tržište. Book: Kakav je položaj talijanskog vina u svijetu danas? U ‘70-im i ‘80-im francuska su vina imala prevlast na tržištu, i po prisustvu i po cijeni, ali u posljednjih 30 godina došlo je do velikih promjena. Rođena su vina kao Sassicaia, Brunello di Montalcino, ‘80-ih se dogodio boom na Siciliji. Danas talijanska vina stoje uz bok francuskim vinima u svijetu, iako Francuzi imaju pet ili šest legendarnih Châteaua kao Lafite, Pétrus, Romanée-Conti koji će uvijek biti vrh. Ali kada je riječ o kvaliteti, nemamo zbog čega zavidjeti Francuzima, naprotiv, mi samo radimo drukčija vina. Book: Zbog čega u restoranima vlada nesrazmjer između crnih i bijelih talijanskih vina? Zašto crvena imaju primat? Da, počelo se piti više crnog nego bijelog vina, možda i zato što je Kalifornija donekle nametnula stil vina punog tijela. Toskana, sa svojim ‘supertoskancima’ to je podržala, a i kvaliteta crnih talijanskih vina, u usporedbi s bijelima, imala je mnogo veći skok. No danas se to polako uravnotežuje, konzumira se više bijelog vina, ali i rosea. Grof Lovatelli u razgovoru sa suradnikom Storybooka Antom Carićem Book: Postoji li danas u SAD-u enološka kultura u pravom smislu te riječi? Što je s kineskim tržištem? Talijansko je vino postalo svjetski poznato zahvaljujući Amerikancima. Amerikanci vole sve što ima oznaku ‘made in Italy’, uključujući i vino. Ranije su Francuzi bili pojam elegancije i rafiniranosti, no danas Amerikanac preferira stil ‘made in Italy’, iako su Talijani u Ameriku došli kao siromašni imigranti. Amerikanci su postali naši veliki sponzori, na isti način na koji su Englezi povijesno veliki sponzori francuskih vina iz Bordeauxa, iz Burgundije; od 1700. godine ta se vina najviše prodaju upravo u Engleskoj. A kinesko je tržište za nas jako važno zbog svoje veličine. Za razliku od Amerikanaca, ne znaju ništa o talijanskim vinima, ni inače o vinu, realno ga i ne vole, ali ga konzumiraju jer predstavlja stil života, eleganciju. Rado daruju francuska vina, Château Lafite najčešće se krivotvori u Kini. Ondje sam bio da bih razumio tržište i pronašao odgovarajuće distributere za vina koja predstavljam i uvidio sam da nisu lak narod te da ih nije lako razumjeti. Mislim da ne vole ni talijansku kuhinju, trebat će još vremena da se stvari poslože, no iznimno su važni kao tržište. Ponovno idem ondje u listopadu, iako nevoljko. Book: Poznajete li hrvatska vina? Posljednih 20-ak godina postoje proizvođači koji prave dobro vino i oni koji bi mogli i bolje, ali se žele probiti na međunarodno tržište. Mislite li da je to realno? Ne poznajem hrvatska vina. Iz tog dijela Europe danas su najpoznatija slovenska bijela vina, kojih ima uistinu izvrsnih. Hrvatska postaje poznata kao turistička destinacija, ali hrvatsko vino nije poznato ni u Italiji, a vjerujem, ni u svijetu. Možda je to i zbog bivšeg režima, zapostavilo se, no mislim da postoji potencijal. Da bi se vino afirmiralo na svjetskom tržištu na kojem već ima puno odličnih vina, treba mnogo isprepletenih elemenata: jedan ili dva proizvođača trebaju se nametnuti, treba ih zamijetiti neki opinion leader, treba prodati priču. Mi smo imali etiketu ‘made in Italy’, Francuzi su imali sreću što su počeli 300 godina prije nas i imaju nevjerojatnu povijest. Prema mojem mišljenju, problem Hrvatske je to što je dio tog bivšeg komunističkog svijeta, koji je poravnao sve te lijepe tradicije. Čini se da se ponovno rađaju i trebat će vremena, no ako je teritorij dobar, ako su vina dobra, uz enološku znanost koja je silno napredovala u posljednjih 20-ak godina, ona mogu postati superiorna. Što­više, želio bih da postanu poznata vina. Eto, i mađarski je tokaj ponovno uskrsnuo. Gelasio Gaetani d’Aragona Lovatelli u svojoj rimskoj rezidenciji Book: Što je s trendovima u enološkom svijetu? Kako oni nastaju i tko ih postavlja? Iza svakog proizvoda, pa tako i vina, mora postojati priča koja služi kao pokretač. Kad priča postane legenda, proizvod postaje poznat brend. Ta je komunikacija potrebna, ona pomaže potrošačima da odaberu na prepunom tržištu. Kad spojite proizvod, priču i osobe, kreirate trend. Ne znam što Hrvatska radi u smislu promocije vina, ali potrebna je strategija. Poznat i lijep teritorij može pomoći, ali to nije dovoljno. Vidim da je vino koje ste mi donijeli barikirana malvazija, zanimljivo, želim ga probati. I nagrađeno je... eto, može se. Book: Koliko su se promijenili kriteriji pri opisu okusa vina? Danas je termin ‘oaky’ gotovo uvreda. Upravo radim na tome, na interpretaciji okusa kod kušanja vina. Prije 30-ak godina imali ste vina visoke kiselosti, trpkog okusa, to su vina naših očeva. Danas se tehnikom fermentacije na niskim temperaturama uspije dobiti predivan miris voća. Fran­cuska služi kao model, pa se svugdje proizvode cabernet, merlot, chardonnay, sauvignon i ukus mlađih potrošača je drukčiji, njima se vina naših očeva čine lošijima. Ne mislim da su neka bolja od drugih, nego postoje okusi koji nam odgovaraju više od drugih. Svatko ima svoj background nepca, to je individualno. Vino je i kultura, pa uz elemente tipične za teritorij, treba slušati i interpretirati što kažu proizvođači, distributeri, ugostitelji. Naravno, treba i prakse, i tada se može stvoriti mišljenje o vinu. Za mene je vino i sjećanje, kada ga kušam, zatvorim oči i pokušam se sjetiti gdje sam prvi put doživio određene okuse. Svatko ima svoj pristup, no sposobnost uživanja u vinu svakako je i stvar kulture. Grof Lovatelli bio je oduševljen Storybookom Book: Proizvodite Brunello di Montalcino koji je izvrsne kvalitete. Do­godine na tržište lansirate posebnu ediciju vašeg vina u posebno oslikanim buteljama. O čemu se radi? To je vino koje ću posvetiti svojoj preminuloj braći, nazvao sam ga Quattro Fratelli (Četiri brata). Od nas četvero, samo sam ja ostao. Svi su nastradali mladi, u tragičnim okolnostima. Bili su i moji najbolji prijatelji, jako vezani za naš posjed Argiano di Montalcino. I djeca su me potaknula da im napravim takvu posvetu. Radim na dizajnu butelja s jednim umjetnikom, prijateljem moje kćeri koja je također umjetnica. To će biti lijepa, limitirana selekcija i sjećanje na braću tijekom povijesti posjeda Argiano. Book: Koliko ste vezani za djedovinu? Ponude za prodaju mogu biti jako primamljive, što vaša djeca misle o tome? Imali smo mnogo ponuda, čak i od Kineza... Cijeli je moj život bio uvjetovan traženjem načina da posjed ne bude prodan ili izgub­ljen, tako da mi se ideja o prodaji ne sviđa. Moja djeca razmišljaju jednako, nisu zainteresirani za veliki novac koji bi tako mogli dobiti. Ako ne znate investirati, novac se potroši, to ne završi dobro. Kada ostare, odlučit će sami. Tada će posjed vrijediti još više. Zasad nemaju namjeru prodati ga. Book: Poznate mnogo slavnih osoba za koje ste opremali podrume, za Valentina, za baruna Rothschilda... Znaju sve o vinu ili prepuštaju sve vama? Prate li trendove? Ne znaju sve, ali prate trendove. Prije su glumci, zvijezde Holly­wooda, preferirali francuska vina, danas, srećom, preferiraju talijanska kao, primjerice, George Clooney ili moja prijateljica Sharon Sto­ne. Američke zvijezde nisu eksperti, a ne moraju ni biti. Book: Dakle, slušaju vas. Ima li teških klijenata? Moji su klijenti i osobe koje nisu poznate u javnosti, imam ih mnogo koji su strastveni zaljubljenici u vino i imaju svoje preferencije. Jednom mi se obratio Carlo De Benedetti, koji je točno znao što želi i za njega sam išao u potragu za vinima po malim châteauima Burgundije. Book: Jedna zanimljiva i lijepa žena rekla mi je da bi rado s vama na pusti otok. Postoji li za vas vino koje biste ponijeli na pusti otok? Ili možda nešto drugo? Ako budem išao s njom (smijeh), naravno ako me upoznate, onda ću svakako ponijeti jedno lijepo slatko vino, Château d’Yquem... Nisam nikad o tome razmišljao, ne bih mogao reći ni koju bih knjigu ponio, iako volim čitati... Gelasio Gaetani d’Aragona Lovatelli Book: Vinar ste, ali film je vaša velika ljubav. Preferirate li neki žanr? Surađivao sam na dokumentarcima, a nedavno sam otkupio autorska prava za jedan talijanski roman o vinu, želio bih napraviti priču o talijanskim krajolicima kroz prizmu vina, nešto što još nije napravljeno. Jako je uspješan bio ‘Sideways’, onda ‘A Good Year’ koji je kao i ‘Bottle Shock’ sniman u Francuskoj; ovo bi bilo drukčije. Book: Imate uistinu poseban stil. I vaš ujak, barun Raimondo Franchetti, bio je svojevrsna modna ikona. Što je za vas elegancija? Elegancija bi trebala biti povezana s originalnošću, biti ono što jesi. Za mene su seljaci, kojih u pravom smislu te riječi ima sve manje, elegantni jer imaju vlastiti stil. Pratiti modu ne znači nužno imati stila i biti elegantan. Danas ima izrazito mnogo ‘prerušavanja’; i u svijetu vina srećem ljude koji se oblače kao seoski vlastelini ili engleski lordovi, ali vidi se da to nije to. Book: Poznata je legenda da su vam prijatelji povjeravali svoje zaručnice da bi testirali njihovu vjernost poslavši ih na kratki put s vama. Koliko u tome ima istine? Uspjeli ste doznati tu informaciju... (smijeh) To je priča mojih prijatelja iz mladosti. Povjerili bi mi zaručnice i ako na putu od Rima do Firence ne bi bile zavedene, bile bi savršene za udaju. (smijeh) Ali ja se ne sjećam tih putovanja, ni što se događalo (smijeh). Book: Bez žena se ne može, barem tako kažu. Vaša idealna žena? Teško pitanje jer su žene doista prekrasne, ali nisu konstanta: mogu vas naljutiti, možete patiti zbog njih. Sjećam se svoje patnje kada me ostavila žena u koju sam bio ludo zaljubljen. (smijeh) Raz­dvajanja su jako emotivna, povrijede vas, ali i sazrijevate. Bez žena, život baš i ne bi imao smisla. (smijeh) Book: Kakav je vaš tipični dan u Rimu? Gdje biste živjeli da ne živite ovdje? U Rimu mi je svaki dan drukčiji. Jutros sam popio kavu u Baru della Pace u centru, pročitao novine. U Rimu imam i mali ured, no najbolje radim u avionu, kada sam satima izoliran od svega. Na mnogim se mjestima osjećam kao kod kuće: u Americi, u Engleskoj... Da nisam u Rimu, živio bih u Londonu, volim New York, ali privlači me i Južna Amerika. Projekti s vinom vežu me za Argentinu, a Buenos Aires je čudesan grad koji podsjeća i na London, i na Pariz, i na New York. Dok sam bio mlađi, privlačila su me mistična mjesta, Indija, sada manje... Gelasio Gaetani d’Aragona Lovatelli s Antom Carićem Book: Koje vas se mjesto posebno dojmilo i gdje biste se željeli vratiti? Afrika, i to Istočna, moj je djed bio istraživač u Etiopiji, ondje se rado vraćam. Danakilska je pustinja surovo mjesto, ali osobite ljepote. Poslom sam išao u Patagoniju, prekrasna je. Book: Što vas još veseli? Jednostavne stvari, volim biti s prijateljima, ljeti volim more. Uskoro ću posjetiti prijatelje koji imaju podrume u Pugli, ništa posebno. Book: Kojeg se užitka baš nikad ne biste odrekli? Dobre boce vina u predvečerje. (smijeh) Razgovarao: Ante Carić Fotografije: Argiano S.R.L. Societa Argicola