Seks je prvo marketinško oružje 21. stoljeća. Prodaje filmove, časopise, parfeme, odjeću i mnogo proizvoda za koje možda niste niti svjesni da vam se nude upakirani u seksi omot koji će vas ponukati da ih kupite i probate. Ta stara mantra “sex sells” nikada nije bila toliko točna i isforsirana kao danas. Kako je u cijeloj toj kulturi seksa biti aseksualan pitanje je koje su tek nedavno počeli načimati stručnjaci diljem svijeta. Aseksualnost je neistraženo područje kojem se rijetko poklanja ista pozornost kao homoseksualnosti ili biseksualnosti. Štoviše, jedna od rijetkih knjiga koja otvoreno govori o aseksualnosti, i to iz prvog lica, ona je autorice Julije Sondre Decker, koja je u rujnu prošle godine predstavila intimnu ispovijest “The Invisible Orientation”, u kojoj je progovorila o tome kako je biti aseksualan i što uopće aseksualnost jest. Decker kaže da je od tinejdžerskih dana, gledajući svoje vršnjake kako odlaze na ‘dejtove’, shvatila da nema potrebu biti u bliskom seksualnom kontaktu sa suprotnim spolom. Emocije su postojale, ali želja za seksom je izostala. Nakon mnogo godina krivih pretpostavki i pitanja kojima su je obasipali svi kojima je otkrila da je aseksualna, odlučila je napisati knjigu koja će razjasniti stvari, ali i pomoći onima koji misle da su u svom stanju usamljeni.
Stručna mišljenja na ovu temu su podijeljena. Dok jedni tvrde da je aseksualnost zapravo seksualna orijentacija, drugi kažu da je riječ o disfunkcionalnom ponašanju koje pripisuju nekim traumama ili hormonalnom disbalansu. Točan opis aseksualne osobe kaže da je riječ o individui koja ne osjeća seksualnu privlačnost. Za razliku od celibata u kojem osoba svjesno odluči da neće prakticirati seks, aseksualnoj osobi je to prirođena osobina. Aseksualne osobe mogu biti homoseksualne ili biseksualne orijentacije te ulaze u normalne emotivne odnose sa suprotnim ili istim spolom, suprotno uvriježenom mišljenju javnosti koja aseksualnost i dalje smatra velikom nepoznanicom. Važno je napomenuti da osoba može postati aseksualna u određenom razdoblju života. Navodno se Karl Lagerfeld deklarirao kao aseksualan, i to nakon smrti njegova životnog partnera Jacquesa De Baschera.
Velika je pogreška i needuciranost ljudi koji smatraju da je aseksualnost lišena bilo kakvog emotivnog kontakta ili veze: “Velik broj aseksualnih ljudi osjeća privlačnost, ali nemamo potrebu tu privlačnost pretočiti u seksualan odnos. Umjesto toga, imamo potrebu upoznati nekoga na drugoj razini i približiti se osobi na način koji je nama najugodniji”, kažu iz najvećeg online communityja Asexual Visibility and Education Network, koji od 2001. godine aktivno djeluju na educiranju javnosti o temi aseksualnosti. Upravo u needuciranosti leži najveći problem. Da upitate bilo koju osobu iz svoje blizine da definira što znači biti aseksualan, sumnjamo da bi vam znali točno odgovoriti. S time se slaže i Maja koja, kako kaže, cijeli život sluša priče o tome kako još nije upoznala pravog dečka s kojim će shvatiti da nije aseksualna, nego da je samo imala problem.
Foto: Story
“Onog trenutka kada sam sebi priznaš da jednostavno nemaš želju za seksom, život postane lakši u glavi, ali ono što najviše smeta su komentari drugih. Jasno je da ljudi iz moje blizine neće najbolje shvatiti što točno aseksualnost jest, ma koliko se trudili. Svi su seksualna bića koja imaju svoje veze ispunjene seksom i onim što se smatra normalnim nagonom. Meni je moj osjećaj normalan, za drugi ne znam. Prije me više znalo iritirati kada bi ljudi postavljali svoje dijagnoze i govorili mi da sam u nekoj ‘fazi’, sada sam to nekako prihvatila na način da znam da će teško shvatiti kako u stvari dišem. Kako je biti aseksualna osoba, pitate? Pa meni isto kao seksualna. Naravno da me privlače muškarci i s njima želim ostvariti emotivnu povezanost i kontakt. Osjećam svaku emociju koju osjećaju drugi ljudi. Nisam neki entitet koji hoda zemljom i ništa ga ne dotiče. Imala sam nekoliko veza u životu i neke su bile više, neke manje uspješne. Najviše su uspjele one kod kojih je partner donekle uspio shvatiti da nisam previše oduševljena seksualnim činom kao takvim te da nemam potrebu konzumirati odnos kao netko tko ima seksualni nagon. Danas odlično funkcioniram sama sa sobom. Kao i sve u životu, kada znate tko ste, što ste i kad ste to usvojili, stvari sjednu na mjesto.
Postoji toliko ljudi na ovom svijetu koji su neriješeni sami sa sobom, ne znaju vole li osobu s kojom jesu, možda žive u ormaru, a imaju obitelj, možda su zbog nečega frustrirani, a ne razgovaraju o tome, i to naposljetku utječe na njihovu osobnost. Kada si čist u glavi i znaš tko si, sve je lakše. To mi je osobno bilo najteže postići, pogotovo kad sam bila mlađa. Svi prođemo tu neku fazu preispitivanja u kojoj ne znamo na koju stranu naginjemo, jesmo li ‘straight’, jesmo li biseksualni ili nas jednostavno ne privlači fizički kontakt. Dosta sam se propitivala i nastojala dokučiti što se sa mnom događa. Problem kod aseksualnosti je taj da nije tako općeprihvaćena i poznata kao biseksualnost i homoseksualnost. O tim seksualnim orijentacijama danas znamo sve i uvijek možete razgovarati s nekim, zatražiti savjet i pronaći se u nekom svom habitatu. Aseksualna zajednica kao takva nije isturena, ako me razumijete. Čak ni u Americi nije toliko prominentna kao ostale seksualne orijentacije. Mislim da je najveća pogreška koju ljudi rade ta da brkaju aseksualnost s celibatom. Moram napomenuti da je celibat odluka koju donesete svjesno. Neke moje prijateljice su nakon loših veza odlučile da će neko vrijeme biti u celibatu. To je više ‘popularni’ celibat kad se razočarate u nekog pa odlučite da neko vrijeme nećete petljati sa suprotnim spolom, ali kakav god bio to je bila njihova odluka. Nisam odlučila da me seks neće privlačiti, to je jednostavno tako. Voljela bih da u budućnosti postoji više svijesti o aseksualnosti te da šira javnost shvati da tu nije riječ o nekoj čudnovatoj pojavi koju se treba gledati ispod oka ili je promatrati kao da nešto nije u redu. Svi smo različiti na ovom svijetu i jedino prihvaćanjem tih različitosti i razumijevanjem istih možemo doći do neke harmonije i zaslužiti poštovanje jedni drugih. Naposljetku, svi smo ljudi, a to bi trebalo biti najvažnije, zar ne?”.
Napisala: Ana Pavić
Ilustracija: Damir Lešić
