Pročitajte zanimljiv i iskren razgovor dvoje umjetnika, Mare Bratoš i Nikše Kušelja

Mara: Tko će prvi postaviti pitanje? Nikša: Hajde ti, ti si žena. Mara: Kako je surađivati sa mnom? Jesam li zahtjevna? Nikša: Prvi smo put radili za Cosmopolitan, trebala si me fotkati jer sam imao intervju. Sjećam se da je bilo jako rano, bili smo u Dubrovniku i još sunce nije izašlo. Mara: Rano? Nikša: Negdje oko devet sati. Bila si pospana. Jako si nezgodna kada si pospana, to je još uvijek tako. Imali smo snimanje na Stradunu i meni su fotke bile super. Možda je bilo malo previše profesionalno. Mara: Kako će biti nego profesionalno ako je snimanje? Nikša: Došla si i tap, tap, tap i bilo je gotovo. Želio sam da potraje dulje. Mara: To je bilo davno, sigurno ima otprilike 15 godina. Nikša: Da, mislim da je povod bio neki film na festivalu u Puli 2004. ili 2005. godine. Mara: Ma nije... Nikša: Je. Mara: Ok? Nikša: Ajmo se posvađati! (smijeh) Drugi smo put radili na omotu mog albuma, to je snimanje bilo super. Taj put nisam ponovio istu pogrešku pa smo snimali poslijepodne. Napravili smo odlične fotografije i sve je bilo super. Samo, došla si u nekim šlapicama u kojima si bila spora i to mi baš nije bilo drago. Tada sam odlučio da ću te upozoriti na to kada ćemo sljedeći put raditi i reći ti da nosiš tenisice. Onda smo jednom imali dogovor da ćeš nositi tenisice ako s tobom odem na modnu reviju. Nije se dogodilo ni jedno ni drugo. U stvari, jednom si ih obula, toga se sjećam, one zelene tenisice. Mara: Fluorescentne zelene. Nikša: Radili smo cover za “Vrtuljak klub”, pa “Ulicu s imenom grada” i tada je već počelo biti lijepo i zanimljivo. Više nije bilo šlapica ili previše modnih detalja,  bilo je radno, inspirativno, dobro... i tada je krenulo. Mara: Što? Moda je prestala biti dio mog outfita na snimanju? Nikša: Da... Recimo da smo se našli. A ti, bi li nešto željela promijeniti kada surađujemo? Mara: Pa ne, dosta si profesionalan. Sjećam se tog prvog snimanja. Došao si s dvije, tri košulje, potpuno spreman. Sviđa mi se što su ljudi iz kazališta uvijek točni, nema tu kašnjenja. Naučili ste dolaziti na probe i predstave bez kašnjenja, postoji doza profesionalizma i to mi je lijepo. Nema zafrkancije dok se radi. Tako da ne bih mnogo mijenjala. Dobro nam je kad surađujemo, malo si previše profesionalan, isto kao što sam i ja tebi. Nikša: Kad se misliš uhvatiti filmske kamere i kada ćemo napraviti ono na što te već dugo nagovaram. Zbog čega taj mali otpor? Mara: Prema filmskoj kameri? Diplomirani sam filmski snimatelj i to mi je osnovna struka, ali nisam išla u taj posao zbog težine kamere. Nekako ženska građa ne podnosi tako težak teret, a nisam baš bila timski radnik. Od filmske kamere me odbijalo to što ovisiš o drugim ljudima - redatelju, timu, a ja sam više solo igrač. Ne mogu snimati i otići kući, a obično se ta snimanja rastegnu do dugo u noć. Nikša: Ali nisi rekla da nećeš? Mara: Pa bih na nekom dobrom projektu. Da je neki mali, nezavisni, revolucionarni projekt. Nikša: Ovo bi bio kratki film. Sada su i kamere lakše, modificirane, digitalne... Mara: Hoću, samo sam u svemu spora i treba mi puno vremena, ali mislim da će doći i dan za to. Nikša: To je nešto što mi malo smeta. Mara: Što ti smeta? Nikša: U biti mi ne smeta, nego mi se sviđa. Ja se na početku zaletim s previše energije, dođem do pola i onda pomalo posustajem, a ti se tek na pola počneš buditi i završiš projekt. Tako je bilo dosad. To mi je super. Mara: Istina, znam dovesti stvari do kraja. Nisam zanesenjak, nego sam praktična. Ako nešto započnem, to i završim. Nikša: Sviđa mi se to, iako mi na početku nije bilo jasno zašto te trebalo toliko nagovarati, kao za ovu kameru. Nego, reci mi o čemu si maštala dok si bila mala? Mara: Ovisi na koje se razdoblje to odnosi? Nikša: Većinu stvari znam... za flautu, tenis, ali recimo kada si imala 15 godina? Mara: Pa to nije više “mala”. Maštala sam o putovanjima koja su se tada i ostvarivala. Čini se da mi se dosta toga ostvarilo. Nikša: Zato i maštamo kao djeca. Mara: Kada sam bila jako mala, maštala sam da ću biti stjuardesa, glumica na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali samo na Igra­ma. Kada usmjereno živiš i ne trošiš energiju nepotrebno i imaš nešto što bi želio, čini mi se da tada to i ostvariš. Uvijek me zanimala likovnost, vizualnost i htjela sam biti okružena nečim takvim, a ispada da i jesam. Taj vizualni svijet moja je svakodnevica. Nikša: Čemu tolika oduševljenost svim fazama Davida Bowieja? Mara: Ne vjerujem u horoskop, ti vjeruješ, a on je Jarac i to je možda prva poveznica, ako to ima ikakve veze. Mislim da je on u sebi okupio sve ono što mi imponira, a to je vizualno, emotivno i talent. S druge strane, imam dojam da je privatno stabilan čovjek koji je znao tijekom svih tih godina razvoja zrelo izvesti svoj život do kraja i biti gospodin u New Yorku. Naravno, početno je bilo oduševljenje samom glazbom. Nikša: Jovanotti je Vaga pa i njega voliš... Mara: Prekrasan mi je talijanski, divno zvuči, pjevan i govoren. Sviđa mi se i njegov vizualni identitet koji je lijep, a pjesme su pametne i dovoljno slušljive i tečne. Pa i ti si Vaga! (smijeh) Nikša: Da. Mara: Kako se s godinama posao odražavao na tebe? Nikša: To je više neko stanje nego zanimanje. Sviđa mi se što se cijelo vrijeme događaju novi izazovi i što u mnogočemu možeš napredovati. Je li to glazba, pisanje ili gluma, to nije toliko važno koliko je važno da stalno ideš dalje, otkrivaš nove stvari i sazrijevaš. Sviđa mi se jer se stalno možeš poboljšati, istraživati, spoznati neke stvari koje su važne, lijepe i koje te čine jačim i boljim te na najbolji način možeš ići kroz život. Mara: Misliš li da su umjetnici specifični ljudi kao što se priča? Znaš, umjetnici su kao otkačeni... Nikša: To je previše općenito pitanje. Ali specifični su po nekim stvarima, kao i sportaši... Mara: Struka ih formira. Nikša: Da, ali što smatramo umjetnošću? Mara: Sve je umjetnost, život je umjetnost! Nikša: Ti imaš privilegij vidjeti čovjeka na drukčiji način, preko fotografija i kroz svoj posao. Znam da glumce treba “pogoditi” jer se često skrivaju iza uloge, naravno ne svi. Mara: Kad si spomenuo glumce, iznenadila sam se koliko se neki, u mojih 15 godina profesionalnog bavljenja fotografijom, uistinu boje fotoaparata. Otvoreni su, izloženi na sceni i očekuješ da mogu podnijeti tu kameru i objektiv. Ili je iznimno vole ili se jako prepadnu, nema tu sredine. Shvatila sam da se prepadnu kada se razgolite i kada se više ne kriju iza uloge. “Hajde, požuri, ne volim se fotkati”, to ne očekuješ da će reći glumac. A kad je o drugim profesijama riječ, moram reći da mi je sve to vrlo zanim­ljivo. Svaki se dan susrećeš s nekom vrstom psihoanalize likova, od prve reakcije kada nekog nazovem i kažem “Ja bih te fotkala”. Neki su prepotentni i fotografiju doživljava kao neku nebitnu struku, neki su jako ljubazni i žele surađivati, a tu je i trenutak kada te ne želi pogledati u oči jer se boje objektiva. Što su ljudi uspješniji i na odgovornijim pozicijama, to su spremniji surađivati. Kako radim za jedan časopis, snimala sam ljude na najvišim pozicijama od politike, ekonomije do bankarstva i što je njihova uloga odgovornija, to su pristojniji i poštuju tuđu struku. Zanim­ljivo je kada iz ljudi koji nisu naviknuti na fotografiranje izvlačiš najljepše. Netko je fotogeničan pa se iznenadiš, a netko tko je jako lijep nije fotogeničan pa te to razočara. Zanimljivo je i volim svoj posao. A kako bi me ti opisao u nekoliko riječi? Nikša:  Ne mogu u samo nekoliko. Mara: Onda nemoj. Nikša: Sviđa li ti se kako kuham? Mara: Da, sviđa mi se što si ovo mediteranski, klasično, na što smo svi naviknuli u našem podneblju, nadogradio pa to nije ostalo na kuhinji naših mama i baka. Proučavao si druga podneblja i sve to iskombinirao i nadogradio svojim idejama. Nikša: Kad ti kuhaš, sviđa mi se što me iznenadiš. Mara: Iznenadim? Misliš da ne znam kuhati? Nikša: Ne! Dogodi se da ispadne mnogo bolje od onoga što sam očekivao. To ne znači da ne znaš kuhati, nego mislim da ja... Mara: ...to radiš bolje? Nikša: Volim tu vrstu iznenađenja. Sviđa mi se. Mara: Kada netko tko je na glasu kao dobar kuhar kaže da ga je moja kuhinja iznenadila, to mi je kompliment. Hvala! Nikša: I to je vrsta umjetnosti pa se kreativni ljudi često dobro snalaze i u kuhinji. Mara: Da, i ja sam sebe iznenadila. Dok kuham, koncentriram se na to i predam se tome emotivno pa onda i spada u neku vrstu umjetnosti. Vjerojatno tada ni rezultat ne može izostati. Mislim da je tajna u tom nekom predavanju i koncentraciji. Ali nećemo o tome, nije nam to struka. Kakv si prije imao stav prema ljudima koji su povezani poslovno i privatno? Nikša: Mislim da je to dosta dobra stvar. U našem slučaju to je lijepo i poticajno i mislim da ću još puno toga otkriti i vidjeti... puno dobroga. Mara: Ipak, uvijek treba ostati doza privatnosti koja je zaštićena bez obzira na to surađuju li ljudi i poslovno. Uvijek jedan dio mora biti izvan svega. Nikša: Prošlog si ljeta meni prepustila sve od svog dijela posla. Mara: Pa bila sam na godišnjem. Ovo ljeto stvarno nisam mogla nositi fotoaparat jer cijelu godinu, po dva, tri puta dnevno, vučem golemu fototorbu. Došla sam u Dubrovnik na godišnji i nisam je htjela nositi po onom kamenu i vrućini. Ti si silno želio fotografirati pa sam ti sve prepustila. Nikša: To su mi bili vrlo važni projekti. Mara: Jesu li ispali dobro? Nikša: Da! Mara: Da je nešto zakazalo, a nije, pomogla bih ti savjetom. Stvarno sam se htjela odmoriti. Nisam tip fotografa koji vječno vuče za sobom fotoaparat. Kada radim, potpuno sam koncentrirana na to, a kada se odmaram, fotoaparat želim držati u ormaru. Nikša: Koji je tvoj idući projekt? Znam ih tri. Mara: Jedna knjiga. Htjela bih izdati “Dnevnik Pava Urbana” kao knjigu. Na 20. obljetnicu granatiranja Dubrovnika u ZKM-u je bilo priređeno čitanje dnevnika. Reakcije su bile pozitivne i imam osjećaj da su ljudi gladni takve jedne istinite priče. Mislim da sam dužna to objaviti i napraviti za njega. A kako si ti zadovoljan koncertima u Zagrebu i Dubrovniku, knjiga je izdana. Kako se nosiš s tim? Nikša: Većina se tih stvari dogodila jer si ih ti na neki način dovela do kraja. Mara: Nije, ja sam te samo podržala, a ti si pjevao i svirao. Je li ti drago da se, nakon zagrebačkog, dogodio dubrovački koncert? Nikša: On ima specifičnu vrijednost. Knežev dvor je fenomenalno mjesto i bilo je više nego lijepo. Dosta je ljudi došlo i moj bend Visconti bio je inspirativan, dobar i sve se nekako poklopilo na najbolji mogući način. Sretan sam. Mara: Rujan je, počinje nova radna sezona. Imaš li snage za sve to? Nikša: Kako smo imali dosta kaotično ljeto, bio bih sretan da imam još deset dana da možemo malo ploviti. Bilo bi lijepo, ali imam volje i energije. Sviđa mi se jesen u Zagrebu, ima nešto zrelo, dobro i poticajno. Proljeće i jesen u Zagrebu su mi puno bolji od zime, a ljeto pripada Dubrovniku, odnosno moru. Mara: Shvatila sam da mi je zima u Zagrebu draža od zime na moru. Ovdje je sve organizirano i podređeno tome da ti bude toplo, a dolje nije ništa. Fotografije: Dražen Kokorić