Upoznajte osebujne i posve svoje cirkuske umjetnike

Melanie Munsch, udruga Hram “Cirkus je život i život je cirkus!” započinje svoju priču simpatična Francuskinja Melanie Munsch koju je ljubav dovela do Hrvatske. Nakon diplome na kazališnoj akademiji u Francuskoj, formirala se u gimnastici, akrobacijama, plesu i fizičkom teatru. Sreću je pronašla u životu sa Željkom Hajsokom, s kojim se vjenčala i u Splitu osnovala udrugu Hram, centar novog cirkusa koji djeluje već punih 11 godina. “Zaista mogu reći da radimo ono što volimo najviše na svijetu. Uživamo stvarati predstave i kada vidimo svu tu publiku i osjetimo njeno oduševljenje, onda nam je jasno da to ima smisla i da je to rezultat našeg truda...”, prepričava Melanie, inače majka dviju malih djevojčica. Pa kako uspijeva uskladiti putovanja, posao i brigu o djeci? “Ah, tako, slično valjda kao i sve ostale obitelji, puno ljubavi, poneka svađa... Veseli smo i umorni, ali ipak, što je najvažnije - sretni smo!” Inspiraciju pronalazi u svakodnevnom životu. Posao je zadovoljava i psihički i fizički, a cirkus je za nju art de vivre (umijeće življenja). Sanja o tome da sa suprugom otvori cirkuski centar u prirodi. ”Vlastito cirkusko selo, to je naš cilj.” O budućnosti ne razmišlja, želi da sve ostane kao i do sada. I sa smješkom na kraju odgovara, „Živimo au jour le jour, dan za danom, s veseljem, putovanjima i cirkusom!” Charles Beefcake, gutač vatre Simpatičnog studenta agronomije, 22-godišnjeg Dominika Čingela, privukao je cirkuski svijet nakon jedne odgledane predstave u kojoj je doživio, kako kaže, mali raj u kojem je sve na neki poseban način lijepo, nemoguće je moguće i uvijek popraćeno smijehom i veseljem. Na umjetnost gleda kao na dobar osjećaj koji ima u sebi kada nešto promatra ili sluša. Dominik kaže da nije siguran koju poruku odašilje svojoj publici, ali ga sretnim čini kada gledatelji pozitivno reagiraju na njegove nastupe.   “Djeca su jako dobra publika jer su uvijek spremna sudjelovati i reagiraju točno onako kako se osjećaju.” A što bi promijenio? “Pa, zapravo, ništa... Volio bih da se može normalno nastupati, a ne da trebam imati dozvole s vremenskim i prostornim ograničenjima koja su uvedena ove godine.” Inspiraciju pronalazi svugdje oko sebe, u tramvaju, na ulici, na tuđim nastupima, u glazbi, a ponajviše u crtanim filmovima. “Zanimljivo je kako usputne i nebitne stvari mogu potpuno slučajno stvoriti more novih, originalnih i zanimljivih ideja.” Dominik se posebno ne priprema za nastupe i nema nikakvih rituala. “Ali volim, ako je netko od mojih prijatelja uz mene, počastiti pićem da proslavimo.” Priznaje da privatno nije previše društven, voli učiti nove vještine, čitati, svirati gitaru i kuhati. “Ne volim sam sebe procjenjivati jer znam da ne mogu biti objektivan, pa mi je i za izlazak u javnost s cirkuskim vještinama trebalo prethodno puno poticanja i pozitivnih reakcija na moj rad.” Želja mu je kroz godine naučiti što više zanim­ljivih vještina. “Jednoga bih se dana volio dovesti do toga da imam kapaciteta napraviti svoj vlastiti, veliki, cjelovečernji show na pravoj kazališnoj pozornici.”‘Amixila’, umjetnički ulični show “U ljeto 2010. odlučili smo se prvi put okušati u izvođenju uličnog showa i napravili smo turneju po Kvarneru. Tako je nastao naš show Amixila”, započinje njihovu priču Mia i kaže da je poruka koju žele odaslati to da u životu treba provoditi vrijeme radeći ono što te ispunjava, bez obzira na materijalnu sigurnost. “Najljepše u našem poslu je da nikome ne štetimo. Osim, možda, nekim roditeljima čija djeca odluče da žele biti ulični zabavljači kada odrastu”, iskreno nam priznaje dvojac. “Sve što radimo dobro je za duh i tijelo i donosi psihičku ravnotežu. Također, budući da nam je ulica radno mjesto, bilo gdje da dođemo, možemo zaraditi.” Kažu da bi željeli promijeniti stav društva prema cirkusantima. To nisu zgubidani i lijenčine koji su bili loši u školi, pa sad ne znaju kako bi drugačije došli do novca, nego su to pametni ljudi koji se ne boje suočiti s rubom egzistencije da bi imali život na slobodi. Kad bi svatko iskreno zavirio u svoju dušu, mislim da bi većina ljudi željela biti umjetnik neke vrste.” Inspiraciju pronalaze u životu, odnosima, knjigama, razgovoru s prijateljima... “Ah, da, i u Mijinom mozgu koji često previše radi”, dodaje Aleksandar. Mladi par je uvijek u poslu. “Kad jednom uđete u takav život, posao više nije posao, privatno nije privatno, sve se ispreplete i postane samo život.” Njihovo zanimanje služi im i kao psihoterapija. “Na taj način ispravljamo sve što nam se ne sviđa u našoj osobnosti, suočavamo se sa svojim strahovima i manama.” Ciljevi su im kratkoročni. Trenutačno žele naučiti plesati i ukomponirati vještine koje znaju s plesnim pokretima. “A u malo daljoj budućnosti vidimo se u samoodrživoj kućici negdje u prirodi, daleko od gradske vreve, imamo vrt i uzgajamo povrće, vježbamo cirkuske vještine i njima podučavamo druge ljude...” ‘Ljerko i Zvekan’, kabaretsko-klaunska organizacijaDamir i Romano funkcioniraju kao duo kabaretsko-klaunovskog showa ‘Ljerko i Zvekan’. “Davno su moji preci svirali bubnjeve u plemenskim obredima pa mi je to od njih genetski preneseno, a sa Zvekanom se slažem kao grom”, upoznaje nas Damir Mihaljević, umjetničkog imena Ljerko. “Umjetnost je igra iznenađenja i ona motivacija što čovjeka pokreće”, nastavlja Romano, druga polovica zvana Zvekan. Dečki objašnjavaju da je njihov posao društveno koristan rad. “Odbijam to zvati poslom!” ozbiljno će Romano, a Damir dodaje “Koji posao? Ovo je način življenja, a ne posao.” Počeli su nastupati već kao dječaci. “Svirao sam patkama u bari i one su na kraju zagagale! Mi otputujemo, doputujemo, otvorimo kofere, zakočimo kotače i udarimo u sviračku komunikaciju... Mi ne moramo puno pričati. Inače, mislim da ljudi puno pričaju, a Hrvati od svih u svijetu najviše. Pokušavam se odviknuti od toga. Nekad ide, nekad ne ide”, kaže Romano. Najljepše od svega je to što se u njihovoj kreativnoj igri nalazi sve ono što čovjek razumom ne može dokučiti. “Dio kada se darovani osmijeh i vrati.” Želja im je ostvariti umjetnički projekt koji uključuje cijeli planet Zemlju. “Ideja je uvesti još jedan mjesec u kalendar te da svi koji se zovu ‘poduzetnici’ nose muzičarima kablove i namještaju mikrofone po ulicama.” I za kraj, kako se svestrani duo vidi u budućnosti? “Kao čovjek budućnosti. Možda pustim obrve, a možda ošišam rep”, kaže Romano, a Damir dodaje: “Naravno, osvojiti svijet s instrumentima u letećem balonu! Cilj, pa već smo tu, zar ne Zvekane?” Napisala: Ines Paraminski Fotografije: Josip Regović U realizaciji priloga zahvaljujemo Cu'fus Festivalu - cirkuskom uličnom festivalu u Samoboru