Kako izgleda pogled s prozora fotografkinje Mare Milin

MARE MILINNakon 11 i pol kratkih godina, selim se. Stan u kojem još uvijek živim, biser je hrvatske arhitekture, a moj prozor, koji gleda na sjeverozapad, najsretniji je prozor. Cijeli pogled ispunjavaju slojevi stabala, najprije jedna divna, velika breza, čije lišće mogu dotaknuti s prozora, a iza nje su kesteni, nekoliko tužnih vrba, kraj njih hrast. To su Dugave, kvart po mjeri čovjeka. Ni za čim neću žaliti jer se selim u svoj krov nad glavom, tik do parka Maksimir, ali ovaj pogled će mi nedostajati. Romantičan je, hladovit, strasno ga volim. Iznad prozora, na kutiji za rolete, nažvrljala sam stihove svoje najdraže pjesme. Nerudinu “Ove noći”. Na deblu moje breze urezane su oči, jedno ispod drugoga. Breze tako često izgledaju. Imaju oči, snažan crni outline na bjelini vitkoga debla. Toliko puta sam ih gledala za žestoke južine. Povije ih do tla, a one se vrate, uspravne, bez traume. Koliko snage u krhkome stablu. Drago mi je zbog nenadanog poziva urednice s ovom temom. Ovo je moj hommage mom prozoru i mom stablu, ispričavam se na svojatanju. IVANA OSTOJČIĆSvaki pogled na ovaj pogled dovoljan je da u glavi čujem Vivaldija. Za mene je velika sreća i privilegij što sa svog balkona mogu promatrati kako se mijenjaju godišnja doba - što mogu bez problema sanjariti da sam u mediteranskoj šumi ili nordijskoj kolibi, što ne moram bježati iz grada da odagnam urbano sivilo. S ovim pogledom zavoljela sam jesen i naučila ne mrziti vremenske prilike i neprilike - sve je lijepo! (Sve dok ne pogledam dolje, u stvarnost parkiranih automobila i kontejnera koji me podsjete da je ovo, ipak, gradska ulica).Ostale poglede potražite u jesenskom izdanju Storybooka koji je na svim kioscima.