Glazba je otkriće veće od sve mudrosti i filozofije ‒ jedna mi je od najdražih izreka velikog njemačkog skladatelja Ludwiga van Beethovena, a koliko meni znači, mogla bih njegovoj rečenici dodati najmanje još desetak epiteta. Tako sam razmišljala o glazbi još kao djevojčica, kad sam se i zaljubila u taj magični svijet, a tako mislim i danas, a vjerujem da će me ta misao pratiti do kraja karijere, bolje rečeno starosti ‒ s oduševljenjem u glasu priča šesnaestogodišnja violinistica Sara Domjanić kojoj je pripala čast da izvedbom virtuoznih Sarasetovih “Ciganskih napjeva” predstavi Hrvatsku na finalnom natjecanju na Euroviziji mladih glazbenika u Kölnu, manifestaciji pokrenutoj prije 32 godine pod okriljem Europske radiotelevizijske unije, koja je uvelike obilježila karijeru velikanima poput violinista Juliana Rachlina, čelistica Monike Leskovar i Natalie Clein, koja odsada nastupa pod imenom Sara Plank. Sari je ovo natjecanje posebno iz više razloga, među ostalim i po tome jer je namijenjeno instrumentalistima do 19. godine. Čast joj što je sudjelovala na Euroviziji okružena talentima, vršnjacima, gdje glazba govori tisuću jezika. “Svi sudjelujemo na tom natjecanju jer bez glazbe ne možemo zamisliti svakodnevicu, želimo pokazati jedni drugima što smo novo svladali i, naravno, publici priuštiti nezaboravan doživljaj. Nema posebnijeg osjećaja od tog. Definitivno ću ovaj nastup pamtiti još dugo, prije svega jer sam u njegovom prvom dijelu nastupala uz klavirsku pratnju, što mi uvijek predstavlja velik užitak, ali i izazov, dok sam u drugom dijelu stajala ispred katedrale u Kölnu i krajičkom oka promatrala pedeset tisuća ljudi koji su joj nazočili”, nastavlja u istom tonu Sara, koja je jedna od rijetkih sretnica koje nemaju tremu pred nastup. Nekoliko dana prije nastupa Sara zna biti razdražljiva, no klasičnu tremu nikada ne osjeća.
Mnogi je pitaju kako je to moguće, ali orkestar i publika daju joj samopouzdanje, a osim toga, Sara zna da s glazbom nikada ništa ne može poći po zlu. “To si uvijek ponavljam u glavi i na taj način si stvorim sigurnu luku u kojoj nema straha, nervoze i loših misli. Tako je bilo i u ožujku kad sam nastupala u Zagrebu i u konačnici bila izabrana da predstavljam Hrvatsku na
Euroviziji mladih glazbenika, a tada mi je dodatnu snagu i sigurnost dao Simfonijski orkestar HRT- a pod ravnateljstvom maestra Alana Bjelinskog kojeg cijenim. Osim toga, uvijek volim razgovarati s kolegama o njihovom nastupu, ali i čuti mišljenje o mojem. Tako puno učim, a znamo da čovjek uči dok je živ i da dodatno mišljenje nikada ne može naškoditi”, priča violinistica koja, iako je mlada, iza sebe ima impresivno obrazovanje. Glazbeno znanje gradila je u glazbenoj školi u Lihtenštajnu, potom na Sveučilištu za umjetnost u Berlinu, a posljednje tri godine može se pohvaliti i znanjem koje je stekla na međunarodnoj glazbenoj akademiji kneževine Lihtenštajn i brojnim majstorskim tečajevima. “Kada tako nabrajate, čini se puno, no kako sam se za glazbu opredijelila u svojoj četvrtoj godini, nekako je sve išlo svojim tijekom. Prvo jedna škola, potom druga, između toga majstorski tečaj i godine su nekako prošle, a znanje i iskustvo su ostali.
Sve je počelo od mog oca Dražena, pijanista koji je cijeloj obitelji pokazao koliko život može biti
bogatiji i ispunjeniji uz glazbu. Sjećam se da je moj prvi kontakt s glazbom bio s nepune četiri godine kada sam s tatom na televiziji gledala i slušala violinista Andrea Rieua kako svira. Još i danas do najsitnijih detalja mogu opisati kako je tog dana bio odjeven, kako je ponosno i sigurno vladao pozornicom, a o njegovoj izvedbi mogla bih pričati satima. Odmah sam znala da želim takav život, a kada su roditelji uvidjeli da se ne šalim, upisali su me u glazbenu školu i tako je sve zapravo i krenulo”, priča Sara i dodaje da i danas zna razmišljati o tome kako je moguće da tako malo dijete, koje praktički ne zna još pravilno pričati, može glazbu shvatiti tako ozbiljno i u potpunosti joj se posvetiti.
Naravno, ništa ne bi bilo moguće bez podrške njezina oca koji je njezin najiskreniji kritičar, mame Monike koja je, kao i svaka brižna majka, puna ljubavi i snova te brata Andreasa, također glazbenika, koji je nerijetko Sarino rame za plakanje, najčešće kad su u pitanju školski problemi. Ova mlada glazbenica ponosna je i na svoje hrvatske korijene, a u svom domu u
Lihtenštajnu ugostila nas je poput prave domaćice i s nama komunicirala na hrvatskom jeziku. “Moj je tata rođen u
Čakovcu i jednostavno obožavam Hrvatsku. Naučila sam sve o Hrvatskoj, prvo preko njega, a onda sam je i sama doživjela. Često ljetujemo na Pagu, koji obožavam, a Zagreb mi je kao stvoren za opuštena druženja s prijateljima i, naravno, neizostavan šoping. Kad god pričam na hrvatskom, imam malu tremu jer još nisam u potpunosti zadovoljna kako izgovaram pojedine riječi, a gramatiku najbolje vježbam na odmoru. Vjerujem da vam to zvuči čudno, no najjednostavnije radnje poput odlaska u kupnju namirnica ili pranje automobila u autopraonici pokazale su se izrazito učinkovite. Kod kuće u Lihtenštajnu najčešće govorimo njemački, ali kada idem na dulje putovanje s tatom, inzistiram na tome da pričamo na hrvatskom jeziku. A kada se trebamo porječkati, to sve puno brže i jednostavnije obavimo na njemačkom jeziku, a osim toga, tako zvuči puno ozbiljnije”, prepričava dobro raspoložena
Sara koja ne dvoji pri izboru svog savršenog grada. Rođena je u Vaduzu i vezana je uz svoj grad, no
Berlin je definitivno njezin grad iz snova. Imala ga je priliku upoznati dok je ondje studirala i bez zadrške kaže da je to bila
ljubav na prvi pogled. “Fascinira me njegova veličina, multikulturalnost, ljudi koji su susretljivi i društveni, uvijek spremni na šalu i iskren vic, a to često doživim i u Hrvatskoj. Nekada se znam šaliti s prijateljicama kako je Lihtenštajn moj savršen grad, ali kada odem u mirovinu. Tada ću satima šetati prirodom, cijenit ću mir i čiste ulice, no sada slobodno vrijeme ipak radije koristim da bih saznala gdje nastupa moj omiljeni bend i u kojem kazalištu mogu pogledati željenu predstavu”, ističe Sara koja je svjesna krajnosti koje obožava, ali upravo u tome pronalazi ljepotu. Njezina životna maksima je iskustiti što je više moguće i potom se opredijeliti za ono što joj više odgovara.
Često joj nije jasno zašto se pojedinci čude kada mlada djevojka koja svira violinu te na pozornici djeluje plaho i ozbiljno u slobodno vrijeme sluša
rock, i to vrlo glasno. Kada kaže glasno, misli toliko glasno da je nerijetko potrebna i intervencija roditelja. “To su moje dvije krajnosti koje volim i u kojima uživam, što god drugi mislili o tome. Svima nam je potreban ispušni ventil, a ja ni po čemu nisam iznimka”, dodaje samouvjereno glazbenica koja se ne voli uspoređivati s drugim ljudima pa je tako i smeta kada je novinari pitaju koliko se njezin život razlikuje od života njezinih vršnjaka. Nekada joj se čini da uopće ne razumije to pitanje, koje joj često postavljaju. Da ide samo u srednju školu, njezin život bi se razlikovao od života njezine najbolje prijateljice jer ne postoje dvije iste osobe, ni iste rutine. Ako ni po čemu, onda bi se razlikovale po brzini učenja ili pisanja zadaće, a onda opet ne možemo govoriti da je nešto isto. “To što imam više obaveza od svojih vršnjaka i što vrlo mudro moram koristiti svoje slobodno vrijeme, isključivo je
moj odabir i meni je savršen. Da nije tako, davno bih odustala”, govori Sara i priznaje da je nekoliko puta razmišljala o istom, no ipak je presudila ljubav prema glazbi. Kad je imala šest godina, zasitila se vježbanja, nastupa, učenja... Također, bila je svojeglava i inzistirala na tome da svira samo ono što se njoj sviđalo, s čime se, naravno, nije slagao njezin tadašnji profesor. “On mi je u najboljoj namjeri nastojao prenijeti sveobuhvatno znanje, a ja to u tom životnom periodu nisam mogla shvatiti. Drugi put sam
željela odustati kad sam imala trinaest godina, kada me, kako kažu moji prijatelji i obitelj, uhvatio pubertet, no tada sam bila u fazi kad sam kontrirala svima i svemu. Mislim da je određena zasićenost normalna, jedino je važno ne odustati. Prije godinu dana došlo je sve na svoje mjesto i sretna sam jer studiram kod profesora
Rudensa Turkua, a radim i sa velikom profesoricom
Anom Chumachenco koja je pronašla idealan način kako me motivirati, a to je u mom slučaju ključno. Osim što je vrsna glazbenica i odlična učiteljica, predivna je osoba, a to cijenim. S njom mogu pričati o svemu, no određena
doza poštovanja uvijek mora postojati. Kada se profesorici prestanem obraćati s “vi”, znat ću da je nestalo poštovanje i da nešto nije uredu. Tako razmišljam od malih nogu i meni je to jedini ispravan način”, bez zadrške objašnjava talentirana umjetnica, kojoj je uzor violinist David Garrett koji nikada prije nastupa ne jede, baš kao i njegova mlada obožavateljica. No Sara se izdvaja i po sretnom novčiću koji uvijek nosi u svom kovčegu u kojem čuva violinu. Riječ je o
kovanici jednog centa koju je dobila u Berlinu i uvijek je nosi sa sobom. Iako ne vjeruje da joj ona donosi sreću, Sara ne bi dopustila da je netko baci prije važnog natjecanja. “Osim toga, praznovjerje je na neki način i zabavno, samo je važno ne pretjerati, a to vrijedi i za sve ostale segmente u životu. A što se tiče snova, oni su veliki i takvi trebaju i biti. Znam da još nisam ni punoljetna, a već imam popis gradova i koncertnih dvorana u kojima želim nastupati. No kako moj tata kaže, treba marljivo raditi, dan po dan, i tek onda će sve biti moguće. A
ljubav, to ostavljam za kraj, za nju u mom životu ima mjesta, ovisno kolika mi je pomutnja u glavi”, rekla je Sara, koja svoje pobjede posvećuje obitelji i prijateljima te čeka onog pravog.
Napisala:
Jadranka Tomić
Fotografije:
Dražen Kokorić 
