Ovo je priča o najpoznatijem stablu na svijetu. Ono ima mnogo lica, vidi mnogo kuća, grli i čuva darove, oko njega se pjeva, ljubi, na njega stavljate ukrase koji vas vesele i ono najvažnije, to je drvce koje svaki put izmami osmijeh na vašem licu.

Baš poput vas i ja sam u djetinjstvu zajedno sa svojim bratom jedva čekao da ušeće u kuću. Naravno, maltretirao sam mamu da mora biti baš najveće, do stropa, do susjeda iznad. Danas, kao odrastao, to svjetleće drvo i dalje za mene znači dom, ljubav, vjeru i naravno Božić. I još uvijek, kada ga kupujemo, kupujemo naravno preveliko, i šišamo vrh budući da mama dobije slom one sekunde kad otvori vrata od svog stana i ugleda mene i još troje ljudi kako vučemo deblo koje je jedva ušlo u haustor. I naravno, šišamo vrh ispred vrata.
Danas ću vam pisati o njegovih bezbroj lica, danas ću vam pisati o njemu jer je on ljubav. Nebitno izgleda li kao luda Mara ili je chic kao Chanel couture haljina. Tih nekoliko dana u godini važna je samo obitelj i prijatelji, tih nekoliko dana imate pravo opet biti dijete. Kuća tada zamiriše po njemu i medenjacima. Tijekom povijesti, tradicija božićnog drvca javlja se u Njemačkoj, krajem 15. i početkom 16. st, gdje su kršćani u svoje kuće počeli unositi rezana stabalca te ih dekorirati. Taj se običaj globalno popularizirao tek u drugoj polovici 19. st kad zimzelena ljepotica postaje superstar te do danas ostaje neizostavni dio božićne dekoracije u svakom kršćanskom domu. Tada, u početku, ukrašava se uglavom voćem, jabukama, raznim bobicama, a osvijetljena je voštanicama koje je prvi upalio protestantski kršćanski reformator Martin Luther, da bi kasnije bile zamijenjene lampicama na struju. Danas, u dekoraciji nama svima voljenog božićnog drvca, samo nebo je granica. No ono što je uglavnom svima zajedničko jest arkanđel Gabrijel ili betlehemska zvijezda na njegovu vrhu.
Toliko je priča koje svojataju naše omiljeno stabalce, sve redom trvdeći da su upravo oni ti koji su zaslužni što se božićna jela nalazi u našim domovima. Zanimljivo je što se zapravo puno prije renesanse u nekim spisima spominje sveto stablo, tj. Donar’s Oak. Poznata je i priča o životu Sv. Bonifacija u kojoj on reže drvo hrasta koje su njemački pogani slavili i zamijenjuje ga zimzelenim stablom, uz obrazloženje da njegova trokutasta forma podsjeća ljude na Sveto trojstvo i usmjerava vrh prema Kraljevstvu nebeskom. Puno prije toga, u doba drevne egipatske civilizacije zimzelena stabla i girlande simbolizirale su vječni život, a upravo je vjera u njega temelj egipatske kulture. Znamo ljubavnu priču kraljice Victorije i princa Alberta. U svoj je dnevnik 1841. na Badnjak, tad 13-godišnjakinja, napisala: A nakon što se udala za Alberta, božićna jela je postala apsolutni must-have u Velikoj Britaniji, te se raširila u srednjim i nižim slojevima, jer je prije toga bila uglavnom stanovnik višeg staleža i royal family salona.
Zanimljiva je i činjenica da je tadašnji pomoćnik direktora Edison Electric light kompanije, prethodnik Con Edisona, bio prvi koji je u svom domu u New Yorku 1882. godine osvijetlio božićno drvce žaruljicama na električnu energiju. Johnsona danas zovu ocem rasvjete božićnh stabala. I zato danas, gdje god bili i koliko god godina imali, neka nas upravo to svjetleće drvce podsjeti na one prave vrijednosti. Na ljubav, obitelj, topli dom. I hvala mu na tome. A ove, kao i svake godine, vratit ću se kući ma gdje god bio. Ljudima koje volim stavit ću poklone ispod tog svjetlećeg stabla i bit ću na nekoliko dana opet dijete koje bez ikakvih briga slavi ljubav i obitelj i kao katolik, rođenje Isusa. Neka vam svima bude predivan Božić. I nabacite mu jedan skriveni osmijeh, stavite mu neku novu kuglicu, jer danas kada vrijednosti rapidno nestaju, naše svjetleće božićno drvce uvijek nas ponovno podsjeti na najveće vrijednosti. I zauvijek mu hvala na tome.