Ples sa zvijezdama u Georgetownu

Pet dana ranije nisam niti mogao zamisliti ovakav razvoj događaja. U Gvajanu nitko ne dolazi zbog Georgetowna, to zna svaki zaljubljenik u južnu Ameriku. Ovdje se dolazi zbog nacionalnih parkova, kampiranja u džungli, posjeta vodopadima ili zbog promatranja ptica (čudno, ali zemlja je poznata baš po tome). Tako sam i ja obišao slapove Keieteur, još tamo u ponedjeljak, pa se propelercem vratio do glavnog garda. S obzirom da je Georgetown zabavan koliko i pregled prostate, odlučio sam zamijeniti avionsku kartu, i odmah idućeg dana odletjeti za Kolumbiju. Ionako to stalno radim na putovanjima, najčešće besplatno, ili uz malenu naknadu mijenjam destinacije, gradove, datume polazaka i odlazaka. Ali ovoga puta neće ići... zamjena karte stoji 5 000 kuna! Nema šanse, ostat ću tu još pet dana, sve do subote, kako je prvotono planirano. Ostat ću, pa makar crk'o! Skoro i da jesam. Georgetown veličinom podsjeća na Kutinu a ugođajem i atmosferom na Kozari bok, bez da se uvrijede stanovnici tog pitomog prigradskog naselja. Postoji tu nekoliko lijepih kolonijalnih zgrada, kao što su vijećnica ili zgrada suda, katedrala im nije loša... i tu priča prestaje... sve ovo okolo, to su prljavi kanali, smeće na ulicama, trulež i blato... potpuni raspad sistema. Sve to obiđeš za pola sata, po temperaturi od +34, uz strašan postotak vlage. Obiđeš sve to, i vratiš se u svoj sobičak na katu iznad karaoke bara. Već drugog dana osjećao sam se kao Spidermen u onom vicu kada dođe u Zagreb, skoči sa Zagrepčanke na Cibonin toranj, pa kaže - kuda sada, u milu materinu?! Kuda sada, Šale, kućo stara, što da radiš sam sa sobom punih pet dana? Možeš napraviti đir po rijeci Mazaruni, možda otići do Sloth Islanda... ali ne da ti se... plus 34, sparina, umireš... Zavlačiti se još južnije, dublje u džunglu... nema smisla... ma izdržat ćeš ti u Georgetownu, kućo stara, pa što je to za tebe? Uostalom, bolje pet loših dana na putu, nego čitava jedna dobra godina u uredu. U svakom novom gradu u koji dođem pronađem nekoliko novih prijatelja. Ovdje ne razgovaram s nikime. Pokušavam, ali ne ide, jednostavno, grad me ne želi, žvače me i jedva čeka da me ispljune. Pričati sa stanovnicima karipskih područja sjajno je iskustvo, naučio sam to još krajem prošlog stoljeća, na jednom londonskom marketu prepunom Jamajčana. Moj cimer Turčin i ja smo tamo prodavali ukrad... rabljene telefone i stereo uređaje, pa svakog dana imali priliku vježbati karipski engleski: Ja ma, mi vona ba dat stereo ma Vu it vark in Đamajka ma? u prijevodu Man, I wanna buy that stereo, man Would it work on Jamaica? I ovdje pokušavam vježbati osnove kreolskog, ali neće me, pa me neće. Čitave dane visim na facebooku. Lajkao sam sve statuse svih prijatelja unazad zadnjih nekoliko godina. Ono što je dobro, s obzirom na situaciju, odlučio sam maksimalno štedjeti. Novac će mi trebati za Kolumbiju, tamo je prava akcija, a tu u Gvajani, tu ću samo preživljavati. Trošim manje od sto kuna na dan. Trideset kuna za ručak, deset kuna za vodu, a onda čekam večer, da u karaoke baru proglase happy hour, pa onda mlatim pivo za pet kuna po komadu. Pokušavam se sunčati, uhvatiti boju. Svakog podneva izađem na ulicu preko puta karaoke bara, skinem se gol do pasa i okrenem prema suncu. To je funkcioniralo u nekoliko navrata, a onda se, trećeg dana pojavio neki luđak s letvom u ruci. - Oblači majicu white boy, jesi me čuo, oblači majicu!!!!! Gledam njega, gledam mu pjenu oko usta, gledam letvu u luci, pa se odjenem i vratim u karaoke bar. Valjda moje sunčanje njega vrijeđa na rasnoj osnovi, otkud da znam. Dani prolaze, ja se davim u rutini. Minute se vuku kao vječnost. Ne događa se ništa. Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak.... ništa, baš ništa, niti kučeta niti mačeta. U petak shvatim da moram nekuda otići, makar hodati do nekuda, jer inače ću potpuno sići s uma. Gledam kartu grada i okolice i shvatim da se nedaleko marketa, nešto južnije nalazi Demerara Harbour Bridge, za kojeg se Gvajanci hvale kako je najduži plutajući most na svijetu (pontonac). Dođem do ruba grada, tamo u daljini, u žućkastoj izmaglici nazire se most. Opizdio zvizdan, sunce ždere sve što se nije sakrilo u hladu. Zrak je ljepljiv, nebo puno neke žuto-crne tvari. Koračam prema jugu, probijam se kroz ludilo sparine. Nebo postaje sve crnije. Nakon desetak minuta počne padati kiša. Sakrijem se pod neku krošnju uz cestu, auti prolaze i zalijevaju me vodom iz lokvi. Čučnem pored stabla i čekam da kiša stane. I stala je, nakon jedno dva sata. Pošaljem pontonac u tri mile materine, vratim se do karaoke bara i zavučem u svoj sobičak. Petak je navečer, hvala milom i dragom bogu, sutra ujutro hvatam avion za Kolumbiju. Naručim taksi, i čovjek mi obeća da će u sedam sati ujutro kucati na vrata moje sobe. Večer je, moja posljednja večer u ovom gradu. Čujem žamor na terasi karaoke bara. Pa da, ipak je petak, navodno se gvajanci vikendom potpuno raspamete. Spustim se dolje, sjdnem na stol u uglu, počnem cugati i promatrati razvoj situacije. Skupilo se kakvih stotinjak ljudi. Dominiraju neke cure iz Ministarstva zdravlja, sve su odjevene jednako, sve su pod gasom, i sve se razbacuju po plesnom podiju. Jedna od njih je najvatrenija, luđačkom brzinom maše bokovima, kako to već crnkinje znaju raditi, izvija se po podu, vješa se o stup terase simulirajući seks. U jednom trenu priđe mom stolu i počne mahati guzom ravno pred mojim licem. Sjeda mi u krilo, diže noge preko mojih ramena. Čitav bar urla i navija. U jednom me trenu uzima za ruku i odvlači nasred podija. U zadnji tren bacim mobitel prema jednoj od djevojaka sa strane i viknem joj - slikaj!! Stojimo nasred podija, u krugu između stotinjak crnaca koji plješću, ciče i viču, cura stavlja ruke na pod, pa mi se guzom zabija među prepone. Oh ne... ne... pa neće valjda?! Hoće, ne mogu kontrolirati veseljka. Bubri u hlačama, ali valjda se to ne vidi... Vraga se ne vidi, ljudi vrište od smijeha. Zemljo otvori se, ovo je gore poniženje od onog plesa sa zvijezdama. Pokušavam kamuflirati problem, privijam curu bliže uza sebe, samo da me sakrije od pogleda, ali onda stvari postaju još gore. Nema mi spasa. Konačno, pjesma završi i ja se vratim za svoj stol. U sljedećih sat vremena, kuda god da sam se maknuo, svi su mi nazdravljali i smijali mi se u prolazu. U jednom trenu odem do šanka po novu rundu priča, i tamo spazim dva zgodna curetka. - Vidimo da te jako uzbudio ples - smiju se one. Započnemo priču, naručim nam turu pića. Pa još jednu, i još jednu, a onda krenemo s tekilama. Nakon nekog vremena priključio nam se neki njihov prijatelj. Popijemo još jednu rundu, a onda prva djevojka nestane. Za njom i druga. Ostanem na šanku pričati s novim prijateljem gvajancem, i bilo mi je skroz zabavno, ali gdje su, k vragu, cure?! Provirim u ženski wc. Evo ih na podu, leže mrve pijane i povraćaju. Vratim se do šanka, i gvajanac i ja održimo hitni sastanak kriznog štaba - što da se radi? - Hajmo ih staviti na taxi i poslati ih kući - predložim. - Ma kakvi, pa ubit će ih netko putem. - Hajmo ih staviti u moju sobu, tu na katu iznad, neka spavaju, mi ionako idemo dalje u akciju. - Važi. Stavim jednu curu preko ramena, otvorim vrata wc-a i krenem prema stubištu, ravno kroz masu ljudi koja je tu cugala. Svi su me gledali u šoku i nevjerici. Nosio sam je kao pračovjek koji nosi ženku u pećinu. Mora da su burazi mislili - što to ovaj bjelanjak ide raditi sestri?! I kako da im ja sada objasnim pravu prirodu stvari? Druga je djevojka doteturala za nama, uz obilatu pomoć mog gvajanca. Strpali smo ih u krevet, na brzinu sam se presvukao, strpao nešto love u džep, pa smo se sjurili u noć. Palm Court, Edge, barovi, klubovi, muzika, ples, lijepe žene... nije ovaj Georgetown zapravo niti tako loš. U jednom sam se trenu pogubio. Sjećam se nekih Gvatemalaca, i sjećam se da odlazimo iz kluba u klub... a onda je dalje magla... u magli neki taxi koji me vozi kući... i onda dalje ništa.... Rano jutro, Georgetown, Gvajana. Budi me tupi udarac prstiju u drvo. Netko kuca na vrata. Otvaram oči. U krevetu sam, ovo je moja soba... čekaj... pored mene leže dvije polugole crnkinje... mili Isuse, što se događa?! Mora da sam sinoć zaboravio da cure spavaju tu, u mom krevetu, pa sam se vratio iz derneka i jednostavno izvalio preko njih. Ovo kucanje na vratima, to je taksist koji je obećao doći po mene u sedam sati ujutro i odvesti me prema aerodromu. Budim najprije jednu curu. Ona upće ne zna gdje je, niti tko sam ja. Budim i drugu. Ona otvori oči i momentalno se ispovraća po krevetu. Mila majčice. Potrpam stvari u torbu, ostavim njih dvije tamo u sobi, pa se sjurim niz stubište i uvalim u taksi. Evo me sada, nekoliko sati kasnije, na aerodromu u Trinidadu čekam avion za Kolumbiju i kucam ove retke. Uopće ne sumnjam da će nastavak ovog putovanja proteći u ovakvom pitomom i mirnom tonu kao i do sada... pa kvragu, ipak je to Kolumbija...