Što mogu kada sam emotivac. Kada vidim čuda koja je napravila majčica zemlja, stegne mi se grlo. Steglo se kada sam prvi puta ugledao glečere čileanske Patagonije, kada sam ugledao Galapagos, ili svaki puta kada odozgor vidim plažu creskih Lubenica.
Tada mi se stegnulo grlo... ali kada vidim što je čovjek u stanju izgraditi rukama, e tu se redovno rascmoljim, poput zadnje šiparice.
Dogodilo se kada sam ugledao Angkor Wat u Kamboži, Palaču bajki u Udaipuru, Petru u Jordanu i Machu Picchu u Peru-u.
Slicna se stvar dogodila tu, u Kolumbiji, kada sam po prvi puta ugledao zlatne zidine Cartagene.
Moj peti posjet južnoj Americi, posljednji grad koji sam zaista žarko želio vidjeti, i zaista, to je bilo - TO
Kolnijalne građevine opasane zidinama, lagune i blješteće karipsko more, a unutar zidina - energija za šmekere.
Nije to razvikani Rio, ili genijalni Buenos Aires... njima kapa do poda, ali u Cartagenu dolazi malo drugačija publika. Ona je za južnu Ameriku ono što je Antigua u Gvatemali za srednju, ono sto je Udaipur za Indiju,
ili ono sto je Luang Prabang za jugoistočnu Aziju - biser ljepote i mira.
Nesto južnije smjestila se nervozna Bogota, po kojoj sam švrljao prije nekoliko godina, koja nudi tenziju, akciju i nemir. Ovdje vladaju neki sasvim
drugi zakoni fizike... u Cartageni miruješ i ne čekas da se dogodi čudo... tu je svaka minuta čudo.
S desetljećima putovanja čovjek razvije snažne instinkte za neke stvari. Do prije nekoliko godina, nakon što bih se dogodio u nekom gradu, nabavio bih mapu, pa bih se počeo snalaziti po ulicama.
U zadnje vrijeme me goni čista intuicija. Bez ikakvog plana počnem lutati gradom, noge me same odvedu gdje treba, i kada kasnije provjerim gdje sam sve to bio, i kada razgovaram s ljudima o 'must' mjestima, shvatim da sam sve sam pronašao i obišao.
U Cartageni sam se izgubio prvog poslijepodneva. Besciljno sam lutao gradom, završio na zidinama, odgledao zalaz crvene lopte... p
a neko vrijeme sušio obraze... a onda se vratio u hostel.
Sve sam to ponovio i drugog dana.
Ali ovog puta necu nabaviti mapu da provjerim gdje sam to sve bio, kuda su me noge nosile.
Ne zanima me.
Ne želim pamtiti.
Pamtim samo način na koji mi je udaralo srce.
Osamio sam se.
Putovanje je uslo u drugu trećinu, i bilo je tu svega... i afričke magije, i pritvora, i suludog derneka s gvajancima, i plesa sa zvijezdama... sada mirujem.
Gnjave me ulični dileri.
Pa da objavim sada, i riješim se gnjavaže pitanja po povratku kuci. Gram čistokrvnog Kanidže stoji cca 120 kuna, prije cjenkanja (pričaju mi ulični dileri). Ali teško da ćeš kupiti gram.
Stvar se prodaje kao eight ball, 3,5 grama. Roba dolazi ravno iz kartela, pa tko voli, i koga zanimaju te pizdarije, neka izvoli.
Za veće kolicine slijede novi popusti. Čistokrvni pastuh na veliko valjda ide za 10 kuna... dok stigne do Hrvatske prodje 10 ruku, cijena raste, kvaliteta se pretvara u sranje, sto vrlo često vodi do moždanih udara
i sličnih stres terapija uzrokovanih promjenom 10 ruku.
Pa ti vidi.
Ja nisam.
Niti to, niti Valderamu, niti Shakiru.
Šteta,ova zadnja bi mi bas fino sjela.
Osamio sam se, sjeo na autobus i otisao do 50 kilometara udaljenog Vulkana blata. Napravio sam to na Mrtvom moru, zasto ne bih i ovdje... valjao sam se u mulju poput male svinjice, pa se poslije dugo ispirao u mlakom plićaku.
Na povratku sam
stao u ribarskom selu Manzanillo, pa se zavalio u hlad pored neke oronule kolibe. Dignem noge na stol, promatram pučinu, pa onda malo zadrijemam.
Netko me povuče za nožni palac i probudi.
Slatka bucmasta Kolumbijka. Nudi mi
masažu stopala za 1000 pesosa za 20 minuta.... to je oko 3 kune... k vragu!!!! Naravno, uzimam 40 minuta, ostavljam 3 000 pesosa napojnice. Po prvi puta u životu sam darovao veću napojnicu od iznosa usluge. Ali vrijedilo je.
Sutra odlazim na Isla de Rosario, a prekosutra se mislim utrpati u taj famozni party autobus, pa da vidimo čija majka crnu vunu prede...
Da da... osamio sam se...
ali ipak, u Kolumbiji sam... a sto Shale može s mjesta, to vrag ne moze niti sa zaletom....
(Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem) 
