'Muž mi se vratio. Četiri mjeseca bila sam potpuno sama'

'Ova me uloga jako oslobodila', govori Jelena Miholjević, zvijezda predstave ‘Stela, poplava’ koja je nedavno premijerno prikazana u njezinoj matičnoj Gavelli. Glumi glumicu, veliku divu koja postupcima i ponašanjem zagorčava, ali i oplemenjuje život bližnjih. Otkriva ima li sličnosti s njom, o čemu nikad nije mislila da će morati razgovarati s kćeri Adom, ali i zašto će se možda u rujnu sakriti u mišju rupu... 

Za mene je to malo čudo. Drago mi je vidjeti da se u našoj i stranoj produkciji pišu prekrasne uloge za žene mojih godina, za žene s iskustvom. Jako sam dirnuta što je Dino Pešut toliko pametno, a istodobno duhovito, napisao predivnu žensku ulogu. Svaka je uloga jako dobra i svaki je odnos vrlo zanimljiv. I u onom što je komično vidi se koliko je iza toga patnje i koliko je ona univerzalna i smiješna.

Story: Nalazite li sličnosti sa Stelom?

Ona se bori tako da je jako duhovita, oštra, bez dlake na jeziku, puno psuje i pritom je sve dosta erotično, senzualno i vrlo zabavno. Potpuno je različita od mene - dosta sam sramežljiva, puna sumnje, stalno se trudim vidjeti je li svima sve u redu, prilagoditi se, izbjegavam sukobe. Ona je sve suprotno od toga. Fantastično je što sam igrajući glumicu uspjela izgovoriti velike frustracije koje imamo kao žene tih godina, ali i što sam se pomoću dramskih riječi uspjela suočiti s nekim demonima na zabavan način. Uvijek su me fascinirali ljudi poput Stele, a tijekom rada na predstavi inspirirala sam se s Ingom Appelt, Marijom Köhn, Božidarkom Frajt, Mirjanom Majurec...

Story: Vjerojatno i vašom majkom, glumicom Lelom Margitić?

Ne, mogla sam se inspirirati za neke druge stvari, ali mama se nikad nije držala kao zvijezda. Kod nje su uvijek bili rad, rad, rad, skromnost i nikada nije imala taj ludički nerv kojim uvijek sebe stavljaš na prvo mjesto i vičeš na sav glas. Nije imala tu ekscentričnost, zato što je jako lijepo odgojena, što Stela nije. Više sam u tati mogla naći poveznice jer je on uvijek bio sklon zezanciji, a Stela je jedan od najduhovitije napisanih likova u dramskoj književnosti. Potrebni su nam dobri tekstovi koji progovaraju o današnjem vremenu, a bave se patetičnim temama. Obitelj je uvijek patetična tema i nešto čime se bavimo cijeli život. Uvijek nešto čistiš, izmišljaš i to je vječita inspiracija. Ovaj tekst senzualno i s razumijevanjem govori o mnogo toga, čak i o samoubojstvu, umjetničkom smislu, gay vezama, odrastanju... Tko god se ponovno prihvati ovog teksta, bit će mu velika poslastica. 

Story: Je li lakše glumiti u predstavi koja je sada prvi put izvedena jer vi postavljate ljestvicu za ostale produkcije?

Praizvedba je frka, ali i velika čast. Nije ti svejedno kad ti pisac dođe na probu. Znojiš se, zlo ti je, jer te može pokolebati jednim pogledom, jednom riječju. Ali Dino je stalno govorio: 'Ona je sada tvoja i samo te mogu zagrliti'. Mislim da je to mudro, jer i da nije bio zadovoljan, što bi postigao time da pokušava intervenirati? To bi značilo da se nismo složili, a radili smo u velikoj ljubavi, što se rijetko događa u kazalištu. Normalno je da je to prostor sukoba jer mi smo na neki način šamani i nečije misli i osjećaje moramo dobro probaviti kako bismo ih prenijeli publici. Bilo je prekrasno i jako volimo igrati Stelu jer što sam starija, to me više zanima ljubav. Mislila sam da ću u ovim godinama smiriti traganje za emocionalnim stvarima, ali jako me nadahnjuje ovaj komad koji govori o ljubavi. Ona kaže: 'Naj­ero­tičnije je kad te netko razumije'. Predivno je što tekst govori o našoj potrebi da nas se razumije, kada te netko pogleda u oči da te vidi bez svih silnih predrasuda i da te možda i voli. 

Story: Rekli ste da Steli niste slični, ali biste li voljeli imati neku njezinu osobinu?

Bih! Imam tu neku životnost, zaljubljivost, potrebu da sam sama sebi zabavna, a što sam starija, taj je osjećaj sve izraženiji jer mi se ne da manevrirati i razmišljati kome se sviđam, a kome ne. Želim da meni i ljudima oko mene bude lijepo, veselo, zabavno i dosta mi je više analiza. No u načelu sam puno zatvorenija, nikad nisam bila tako slavna, u tolikoj žiži i o tome sam mogla samo maštati. Ovdje je stvarno riječ o velikoj filmskoj zvijezdi, a ja sam, nažalost, jako malo snimala. Sramežljiva sam, uvijek razmiš­ljam jesam li previše bučna, jesam li previše utjecala na tuđe mišljenje... Ona je vrlo odlučna, a ja sam plaha. Nisam toliko duhovita, toliko hrabra i prije bih se povukla nego reagirala kao ona. U tramvaju me zaustavila gospođa i ljudi se čude što me tamo vide, ali meni treba tramvaj. Stela nikad ne bi ušla u tramvaj ili možda bi iz zezancije i onda zapalila pljugu. Moja je mama s Perom Kvrgićem 50 godina igrala ‘Stilske vježbe’ i mi smo iz istog kvarta, s Trešnjevke. Ona, Pero i njegova supruga nalazili su na kavi nekoliko puta tjedno, brbljali bi, čitali novine, šutjeli, pušili, gledali u daljinu. Pero je jednom rekao da je njemu inspiracija gledanje ljudi. 

Story: To je i vama inspiracija?

Da, nadahnjuju me tramvaj, običan život, grad u kojem sam rođena i važno mi je gledati ljude. Ne znam što bih napravila da me netko izdvoji iz života grada, što moram primijetiti da je tendencija. Poznajem ljude koji nikad ne ulaze u tramvaj, koji ne idu među ljude. Multipleksi su zamišljeni tako da dođeš, sjediš u mraku, ubiješ se u kokicama, pogledaš film i nestaneš. Zato mi je pitanje kina Europa i pokušaja da se sačuva urbanitet jako važno jer ne želim da se sve pretvori u plastiku. Stva­ramo uloge iz naših asocijacija i emotivnih iskustva i zato toliko očarano gledam svijet oko sebe i grad u kojem živim. Ali uzimaju ti prostor za rad, nezavisna scena je na koljenima, a koliko tu ima ljudi koji rade i stvaraju usprkos svemu. Još kad bismo imali odgovarajuću podršku na svim razinama, pa gdje bi nam bio kraj? Surađujem s nezavisnom scenom i podržavam je, ali lako ju je podržavati kad si u gradskom kazalištu. To znači da ponekad radim dvostruke poslove i nemam kad spavati, ali spremna sam na to. 

Story: Jednom ste rekli da u Gavelli nikad niste odbili ulogu, jeste li ikad to poželjeli? 

Jako sam sretna jer dobivam predivne uloge i nikad nisam bila u takvoj situaciji, a mislim da i nije u redu odbiti ako si zaposlen u gradskom kazalištu. Vjerojatno bih odbila da se ne mogu složiti s redateljem, ili s ulogom, ili ako bih smatrala da netko baš gadno iskorištava moje vrijeme. A ponekad ti je lijepo igrati manje uloge, nisi opterećen, ne moraš se potrgati, dođeš miran na predstavu, malo se družiš i poslije ne iziđeš lud, znojan i u suzama. Nakon ‘Gospođe Bovary’ plačem i treba mi viski, nakon Stele trebaju mi tri dana da dođem sebi i ne mogu spavati. Uvijek sam osjećala veliko poštovanje prema svome kazalištu i oni prema meni. Horoskopi su bez veze, ali ja sam Vaga i trudim se izbjegavati sukobe jer mislim da se sve uvijek može dogovoriti. 

Story: Treba li se ipak ponekad ‘potući’, boriti se?

Voljela bih da se više mogu snažno i beskompromisno boriti za sebe. Mislim da je u ‘zreljenju’, a to je ljepša riječ za starenje, dobro da to shvatiš. Voljela bih to razviti u sebi jer ove fine metode ne funkcioniraju. To vidimo kad govorimo o situaciji u gradu. Mi smo fini i zato gubimo. Razgovaramo, slušamo argumente i vidimo rezultate. Nema magnolija, nema pasa, nema ljudi, nema trgova, ali ima antipatičnih kafića i puno para koje nisu naše, odnosno naše su, ali su prenamijenjene za nešto što mi ne bismo htjeli. Moramo napredovati i mijenjati se, ali fini ljudi u ovoj zemlji ne postižu velike rezultate. No ne možeš drukčije, tako su te odgojili. 

Story: Kako vi odgajate djecu?

Teško mi je. Pokušavam im pružiti toplinu i s Adom mi je super. Nekidan mi je rekla: 'Mama, jako mi nedostaješ kada te nema sat vremena', ali Bartol je već svoj čovjek i oni drukčije odrastaju. Pokušavam mu reći da nastoji sebe poštovati u odnosu na ono što voli jer čovjek ne zna koliko je život dug i grozno je ako radiš nešto što ne voliš. Ali kako ću mu išta govoriti kad su to mladi ljudi koji lako mijenjaju poslove, oni se snalaze drukčije od nas, vizualni su, toliko brzi i imaju drukčiju vrstu inteligencije. Mi smo njima stvarno dinosauri. Jako se trudim u majčinstvu, mislim da ponekad i pretjeram. A kad se čovjek previše trudi, to bude malo patetično. Možda bih se tu mogla malo ugledati na Stelu koja uvijek odsiječe. 

Story: Ona je opsesivna, naročito prema sinu.

Prema sinu doista jest, a s kćeri ima odnos kao iz serije ‘Pa to je fantastično’. Svi mi, čak i ljudi koji su živjeli u najmirnijim obiteljima, izišli smo ranjeni. Da boli, boli - i kad su ti divni mama i tata pa ti je teško od njih otići, ili kad su opsesivni ili manijaci. Stela je narcisoi­dna, a život s takvima je gadan. Gledam narci­se, među glumcima ih je puno, a to te nauči snazi. 

Story: Stelin sin je redatelj, ima li Bartol takvih ambicija, ipak dolazi iz glumačko-redateljskih obitelji.

On se još traži i ispituje. Upisao je politologiju i neka radi što voli jer je to veliki dar. Meni je trebalo deset godina da stanem na noge jer sam dijete glumaca. U početku su me gledali kroz prizmu roditelja, i to nije lako. Neka Bartol sam gradi život. Možda je odrastao u zanimljivim okolnostima, ali to za glumu ništa ne znači. 

Story: A Ada?

Voli violončelo, romobil, voli se igrati. Baš je curica i uživam u tome dok još mogu. 

Story: Nedavno je proslavila deveti rođendan.

Da, luda je za Egiptom i vidjela sam da u Arheološkom muzeju imaju proslave rođendana organizirane kao radionice. Izrađivali su piramide, pisali hijeroglife, učili o Egiptu, gledali mumiju i proslava je bila odlična. 

Story: Nedavno ste rekli da niste imali razloga strepiti za njezinu budućnost kada ste je rađali, no danas imate razloga. Zašto?

Jer nam je društvo na vagi između navale iznimno mizoginih ideja te onih progresivnih i normalnih. Pitanja koja se tiču žena uvijek su ona koja se tiču našeg tijela i naše egzistencije. Nitko normalan nije za pobačaj, samo je riječ o tome zašto se netko stavlja iznad žena i govori im što moraju misliti. Nevje­ro­jatna je činjenica da i dalje zarađujemo manje od muškaraca. Ada me pita zašto. Zato što je svijet licemjeran. Što da joj kažem? Nisam mislila da ću se na pragu pedesetih morati boriti za osnovna ženska prava - jednaku plaću, jednaka mjerila, jednaku mogućnost za uspjeh, podršku, da ne govorim o reproduktivnim pravima, pravu na izbor, odgovoru na nasilje... Posta­jemo zastrašujuće društvo i nisam mislila da ću o tim temama razgovarati s kćeri. Mislila sam da su one jednom za svagda riješene u našem društvu. Ali nisu i očito ćemo sve morati postati feministkinje pa će nam bili malo zabavnije. Ne može nam nitko ništa!

Story: Stela kaže da je prije svega glumica, jeste li vi?

Nisam, ali jako bi me pogodilo da više ne mogu glumiti. Sretna sam što radim posao koji volim i svakim danom sve više uživam, a to je moja velika sreća i privilegij. Ljubavi ne trebamo nizati po brojevima i prioritetima, one se trebaju dopunjavati. Kad si dobra glumica, dobra si mama. Kad si dobra mama, dobar si prijatelj. Kad si dobar prijatelj, dobra si ljubavnica... Stvari se lijepo isprepliću. 

Story: Planirate li ponovno surađivati sa suprugom, redateljem Darijem Harjačekom?

Na ljeto ćemo igrati našu predstavu ‘Pod balkonima’. Nemamo konkretne planove, ali uvijek maštamo i to se razvije u nešto dobro. Sad ćemo raditi na tome da ponovno počnemo zajedno živjeti jer jedno vrijeme nismo. Dario je dva mjeseca u Splitu radio ‘Umišljenog bolesnika’, a prije toga ‘Komšiluk naglavačke’ u Virovitici pa sam već četiri mjeseca sama ženska. Prvo moramo raditi na osobnom životu, a onda ćemo vidjeti za profesionalni. 

Story: Kako funkcionira brak na daljinu? 

Nije nam se to često događalo i nikad nije bilo ovako dugo. Dario je znao otići na dva mjeseca pa bismo mu mi putovali ili bi se on vraćao vikendima. Kad je kratko, bude ti i zanimljivo. Rasplamsa se želja za razgovorom, zajedničkim vremenom. Nije u braku baš dobro stalno visjeti jedno pokraj drugoga. Zgodno je vidjeti i tko si ti bez partnera. Dobro je putovati, jednostavno se poželiš, pa si pišeš, kao da si ponovno u vezi. 

Story: Pišete mu pisma?

Ma ne, poruke. Iako volim pisati pisma, ali njemu ne. Još nije zaslužio. Samo se zezam. Djeci pišem jer su tako meni pisali roditelji. Dok sam bila u Dubrovniku, imala sam sandučić i slali su mi pisma pa sam ja to nastavila. Kada Ada nije znala čitati, nacrtala bih joj neki strip, a sada pišem i pazim na rukopis. 

Story: Ove godine ulazite u novo desetljeće.

Mislim da će to biti prvi rođendan koji ću zatajiti. Uvijek sam ih slavila, ali ne mogu, strašni su mi ti brojevi. Sakrit ću se u mišju rupu, a možda napravim veliki tulum na koji ću pozvati cijeli grad. Udara me to, moram priznati. Osjećam nalet novih ideja i vidim po kolegicama da su one dobro pregrmjele tu pedesetu. Godine jesu samo broj, ali pitaš se: “Kako već? Ne osjećam se tako”. Kla­sika. Uvijek si uplašen kad ulaziš u novu dekadu. 

Story: Tako je bilo i prije?

Da, ali u četrdesetoj sam rodila Adu i toliko sam bila sretna da je to palo u drugi plan. Tad mi je najdraži prijatelj Lukas Nola poslao čestitku: 'Sretna ti menopauza, debela', a ja sam bila trudna i slavila 40. rođendan pa se zapravo oko svega toga šalimo. 

Story: Volite li slaviti obljetnice, rođendane?

Jako, slavimo i pseće rođendane. Volimo slaviti, kuhati, zvati frendove. Dario i ja zajedno smo 15 godina i na obljetnicu braka volimo pogledati film, odemo do Dubravkinog puta ili na Tuškanac pa šutimo, sjednemo na klupu i cerekamo se. Trudimo se ne posvađati taj dan pa odemo na pivo, iako sam prešla na viski. Božidarka Frajt jednom je rekla Bojani i meni: 'Cure, zašto pijete vino? Brzo bu’te ostarile, pijte viski'.