Kralj improvizacije, obožavatelj Slovenaca, ‘direktor svemira’, komentator hrvatske svakodnevice i mnogima antidepresiv. Možda je ovo najbolji opis jednog od najpopularnijih i najboljih ne samo hrvatskih nego i regionalnih televizijskih i stand-up komičara Željka Pervana. Čovjek poznat kao Profesor iz popularne ‘Večernje škole’ već desetljećima uveseljava generacije britkim domišljatim humorom, a obožavatelje će ponovno nasmijati do suza 10. veljače u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog stand‑upom ‘Predzadnji put’. Nakon što je rasprodao taj termin, zbog velikog interesa dodan je novi datum 2. ožujka, kada će 56-godišnji Pervan još jednom publici donijeti dašak njemu svojstvenog humora u komediji pod nazivom ‘Zadnji put’.
Iako kaže da duhovitost ne rabi kao alat kako bi se nekome svidio, u intervjuu za Story otkrio je kako nikad nije bio čovjek od upucavanja pa mu ni šarmiranje supruge Darije, koju je upoznao kad je imao 23 godine, baš i nije išlo od ruke. Davio ju je pjesmama Dobriše Cesarića, iskoristio je priliku da joj sprži prvi CD koji je došao u tadašnju Jugoslaviju i odvezao ju je kući razbijenim Peugeotom karavanom. Kako mu je putem otpadao mjenjač, vožnja je trajala dovoljno dugo da dogovore sljedeći susret. Danas su u sretnom braku koji su upotpunile kćeri Ines, Dorija, Mija i Pavla. Upravo su mu njegove cure najveće postignuće i sreća u životu, a za ljubav kaže da je najvažnija na svijetu, dok su sve ostalo samo birokratske gluposti.
Story: Publika će vas uskoro moći gledati u KD Vatroslava Lisinskog, gdje ćete izvesti nove stand-up predstave ‘Predzadnji put’ i ‘Zadnji put’. Koliko ste radili na tom materijalu ili se ne pripremate u tom smislu za nastupe?
Cijeli je život priprema. Često sam imao jak osjećaj da se za nešto pripremam. Teško je točno opisati kako, gdje i zašto. Ljudi kojima sam bio okružen pitali bi me zašto satima gledam u Jupiter, pripremam li se za nešto? Rijetko kada sam imao zajednički fokus s društvom. Upijao sam meni čudne procese, ponašanja, čupkao iz banalnosti razne stvari, skupljao ih kao značke, salvete i sličice nogometaša. Osim toga, progovorio sam sa šest mjeseci pa 10. veljače slavim 56 godina verbalnog slikanja.
Story: Koliko se vaš humor promijenio tijekom godina? Koliko je danas teže biti duhovit u odnosu na prije 35 godina?
Moj humor prati zbivanja oko mene, kao reakcija, kao odgovor na provokaciju. Zamor materijala primjetan je kao i lijenost, nedostatak potrebe za analitikom distanciranog cinika. Potrebna je sve jača sila da bi me pokrenula, ne samo zbog nakupljenih kilograma nego ponajviše zbog mirenja sa svijetom onakvim kakav jest. U mladim danima sve sam oko sebe gledao ljubopitljivim okicama, žudio za materijalom. Sada besciljno lutam TV programima očekujući san na očima kao spas. Otud i možebitna razlika u humoru.
Story: Što vas inspirira da pronađete toliko humora?
Urođen mi je takav misaoni sklop. Kao bubrezi, slezena, hipofiza... Tako razmišljam, mislim da danas nasmijati ljude nije nimalo teže ili lakše nego prije, poslije, za vrijeme...
Story: Gledatelji bi zasigurno bili sretni kada biste se ponovno okupili u ‘Večernjoj školi’. Postoji li uopće takva mogućnost?
Istina, pitaju mnogi i mene, ali... Ne postoji interes ovdašnjih urednika jer, kažu, to je već išlo pa... Možda je bolje tako jer pojavile su se jako duhovite emisije, a ja sam prestao biti duhovit 21. studenoga 2017. oko 13.30 sati pa nema potrebe jahati mrtvog konja.
Story: Što se dogodilo tog datuma?
Rekao sam to potaknut komentarima nekih bića koji odlučuju u ime televizijskih kuća. Redovito se iznenađuju, ciklički, mojim uspjesima, a u međuvremenu tvrde da više nisam duhovit. Tako sam odabrao datum i sat koji će im pomoći u vrednovanju moga rada. Ima dobrih stvari koje sam napravio, ima i manje dobrih, ima i loših, ali da čovjek može prestati ili postati biti duhovit, to nisam znao. Tako sam ja, onako odoka, odredio datum i vrijeme da olakšam zlonamjernim kritičarima jer im je tako lakše gurati svoje favorite. Njima je životno važna nečija propast, pa hajde da pomognem.
Story: Da niste komičar, čime biste se bavili?
Bio bih ribar ili odvjetnik, kovinoglodač, rentijer, novinar, vlasnik nekoga ili nečega, ili bih bio nitko i ništa. Ne mogu točno proreći što bih radio, ne znam.
Story: Brojne ste generacije nasmijali i priuštili im da barem na trenutak zaborave probleme. Smatrate li to najvećim postignućem?
Kad tako postavite stvari, onda je istina, postigao sam jako puno. Nekoga usrećiti barem na trenutak veliko je postignuće. Koliko sam uistinu bio dobar, pljeskanjem lopatom po humku pokazat će grobar.
Story: Improvizacija je dio vašeg posla ili, bolje rečeno, poziva. Je li vam se ikad dogodilo da publika nije dobro reagirala na šalu?
Srećom, nije, a kada taj čas dođe, pokušat ću pojašnjavanjem šale pridobiti publiku. I to uporno, dok ne shvate ili dok ja ne shvatim da šala nije dobra.
Story: Pratite li satirične projekte i mlađe stand-up komičare. Možete li izdvojiti nekoga?
Da, pratim neke satirične projekte, ali ne bih nekoga posebno izdvajao. Mnogi, ali zaista mnogi obećavaju.
Story: Jeste li ikad osjetili pritisak i očekivanja društva da budete zabavni i privatno?
Pazim u kakvom društvu obitavam. Ne zalazim u društva, ali znam se ponašati u skladu s duhom trenutka. Plačem kad je tužno, spavam kad je dosadno, pjevam kad se pjeva, a najčešće me uopće nema. Ne nastojim se svidjeti i ne rabim svoju duhovitost kao alat da nekoga davim, ali ne volim ni kada mene dave. Prilično sam mučaljiv tip.
Story: Kakvi ste uopće kada se naljutite? Što vas izbacuje iz takta?
U takvim situacijama reagiram kao i Mario Mandžukić, Milo Hrnić, Vladimir Šeks, Igor Vori, Halid Bešlić te slični ljudi.
Story: Izjavili ste da ste bili jako sramežljivi kada ste upoznali suprugu ta da ste doživjeli debakl dok ste je pokušavali šarmirati. Čime ste je na kraju osvojili?
Gdje ste to pročitali? Oduvijek sam bio veliki šarmer, zavoditelj, lomitelj srdaca, izvanserijski ljubavnik, ako sam to zacrtao kao prioritet. Evo, sada mi je malo neugodno i primoran sam hvaliti se, ali to je živa istina i spreman sam prisegnuti da zaista mislim da sam takav bio.
Story: Teško je uopće povjerovati da je netko poput vas bio sramežljiv. Jeste li poslije u životu u nekim situacijama bili sramežljivi?
Često, ali to su trenuci svojstveni većini pa ne bih u detalje, bit će mi neugodno.
Story: U sretnom braku sa suprugom Darijom dobili ste četiri kćeri - Ines, Doriju, Miju i Pavlu. Kako je biti blažen među ženama?
Premda se godinama trudim domisliti se što znači biti blažen među ženama, mogu samo reći da uživam u njihovu društvu, u razlikama među nama, u trenucima kada u razgovoru ukrštamo svjetove. Predivne su.
Story: Tko ima glavnu riječ u kući?
Nitko nema glavnu riječ. Takva obiteljska navada služi budaletinama da se nametnu, da budu autoriteti bez pokrića. Kao domaćin ima glavnu riječ? A mozak kao lješnjak... zapravo, moja žena ima glavnu riječ, ali ne voli da to govorim, da se žalim.
Story: Kako najradije provodite vrijeme sa svojim curama?
Volimo 1. maja zapaliti vatru. Onda netko uzme gitaru, onda pečemo kolačiće od sljeza, pričamo, najviše i najradije samo pričamo.
Story: Koja kći karakterom najviše nalikuje vama?
Mia je moja preslika. Ona je koncentrat mene, naravno s tom razlikom što je ona lijepa, a ja sam ružan.
Story: Kakav ste djed trogodišnjoj Sari?
Polako je osvajam pričama, o vuku koji živi u obližnjoj šumi, o svakojakim bićima koja obitavaju oko zgrade i kradu igračke pa se cijelu noć igraju, a zorom sve uredno vrate pa Sara jedva primjećuje da neke nisu na svome mjestu. Sada označava papirićima gdje je što. Djeca su čista i sveta. Mene njezina blizina ozdravlja, a moje priče nju zabavljaju i čude. Golemim plavim očima gleda u mene proživljavajući sve zgode i nezgode navedenih bića. Naravno, kraj svake priče je sretan pa joj dušica u miru usne.
Story: Koliko je teško danas odgajati djecu? Koje im vrijednosti nastojite prenijeti?
Nema formule. Vjerojatno puno, puno razgovora i bezuvjetne ljubavi. Vrijednosti su, naravno, europske, napredne, liberalne. To sam sve silom ugradio u djecu. Ako nećeš razgovorom, e onda...
Story: Mladež je poprilično otuđena i sve više su na društvenim mrežama. Je li uopće moguće vratiti neke stare vrijednosti ili smatrate da će biti sve gore?
Ma nisu mladi otuđeni zbog želje za otuđenjem. Bolje je gledati u sučelje nego u oca koji loče žuju. Ne krivite mlade nego očeve im i majke. Gdje su kada su im potrebni, gdje je ‘ne’ uz objašnjenje, gdje je granica postavljena ljubavlju i razgovorom? Neće biti gore, a mladi su, dok rastu i gledaju u nas, odlični, obećavaju bolju budućnost.
Story: Jeste li ikad došli u napast da se aktivirate na društvenim mrežama? Ima dosta vaših lažnih profila...
Joj, ne hvala. Svijetu baš nedostaje moja aktivacija na mrežama. Imam 32 lažna profila. Nemam Facebook.
Story: Brada vam je postala zaštitni znak. Bi li vas ikad išta natjeralo da je obrijete?
Bradu imam jer mi točno na tom mjestu najjače raste pa sam radije popustio nego da se stalno gulim. Peče i boli. Obrijao bih je zbog bilo kojeg valjanog razloga, ali taj se nije još pojavio.
