'Supruga je sačuvala obitelj uz puno truda i energije'

Takav je bio i u razgovoru s nama. Zlatko Dalić sve je postigao sam, svojim radom i trudom, što se prepoznaje iz svake njegove rečenice. Govorio nam je o svom putu, željama, iskustvima, kao i o supruzi Davorki s kojom ima dva sina, 25-godišnjeg Tonija i pet godina mlađeg Brunu na koje je iznimno ponosan.

Story: Kada dođete u rodno Livno, Varaždin, gdje stanujete, ili Zagreb, prilaze li vam ljudi s pitanjima, sugestijama?

Gdje god dođem, ima onih koji se žele upoznati, neki daju savjet, neki pak kritiziraju, no ne mogu reći da mi to ne godi. To je lijepo, a s druge strane, svakom nastojim uzvratiti paž-njom; od onih koji kritiziraju do onih koji savjetuju. Nije mi problem potrošiti tri minute i s nekim se fotografirati i razgovarati, vidim koliko ljudima to znači. Nakon dvije kvalifikacijske utakmice s Ukrajinom i Grčkom samo se pričalo o nogometu, sve su druge teme bile zaboravljene. Istaknuo bih utakmicu Hrvatske i Grčke u Zagrebu. Na stadionu je bilo trideset tisuća ljudi koji su navijali bez baklji i ružnih povika. U takvoj atmosferi ne možeš igrati loše, moraš dati sve od sebe. Nama malo treba da se otvorimo, da prevladaju pozitivne vibracije. Istina je da ima puno negativnosti, a ljudi imaju svakakvih problema, od materijalnih do psiholoških, i onda im je nogomet ispušni ventil. Mi smo od njega napravili problem. Shvaćam da postoje ljudi koji nisu zadovoljni stanjem u državi, ali sportska tribina nije mjesto za rješavanje tih problema. Vlastite interese moramo staviti po strani. Negativnost ne vodi nikamo. Hrvatski su navijači pokazali kako se navija, od rukometnog prvenstva, kad se dostojanstveno slavi i pjeva, do teniskog turnira u Osijeku. U Rusiji očekujem rezultat te da se naši navijači iskažu u najboljem svjetlu.

Story: Kada su vas nazvali iz HNS-a i ponudili vam mjesto izbornika, jeste li ga prihvatili odmah ili ste morali prespavati?

Mnogo sam toga proživio u trenerskom poslu, imao svakakvih situacija - i pozitivnih i negativnih, pa me teško što može izbaciti iz takta. Naravno da mi je taj telefonski poziv značio mnogo, ali nisam trebao prespavati da bih donio odluku. Rekao sam da sam spreman i da će biti ono što dragi Bog da. Znao sam da je u pitanju bila teška situacija, ali kako je riječ o reprezentaciji ona se ne odbija. Kada sam došao iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, odbio sam deset klubova. Da sam odbio vođenje reprezentacije, nikad si to ne bih oprostio.

Story: Očito ste dobro odlučili.

Da, dobro je ispalo. Kako god ova epizoda završila, nikad mi neće biti žao. To sam osjetio, to je bio moj san. Poslije mogu voditi i Brazil, ali Hrvatska je moj najveći posao i ponos. Kruna moje karijere.

Story: Do te krune prevalili ste dug put. Kakvo vam je bilo odrastanje u Livnu? Kakav ste bili učenik? Zašto baš nogomet?

Bio sam vrlo dobar učenik, čak i odličan, ali kao i sva druga djeca u malome mjestu, igrao sam nogomet. I to po cijele dane, od školskog igrališta do livade. Nije bilo drugih zanimacija, kompjutora ili kazališta, to je bilo sve. Nogomet mi je stalno bio u glavi. Poslije me odveo u puno odličnih klubova, a zapravo je cijela moja karijera bila borba da se nametnem, dokažem. Kada sam odlazio od kuće, imao sam samo jednu misao - da se ostvarim i postignem nešto u životu, da ne osramotim roditelje i obitelj koja me poslala u svijet. Bio sam prepušten sam sebi, borio sam se za golu egzistenciju. Neprestano mi se motalo po glavi da se ne smijem vratim kući jer bi povratak značio da nisam uspio, da nisam vrijedan. Da budem iskren do kraja, nisam baš bio veliki nogometni talent. U mlađim danima bio sam dobar, no poslije u prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi nisam bio ekstra klasa nego prosječan klupski igrač.

Story: Ipak ste igrali za Hajduk, Varteks, Dinamo, Dinamo Vinkovce i Velež Mostar.

U te su me kubove doveli velika upornost i ambicija, želja za dokazivanjem. Kada bi mi se dogodilo nešto loše na terenu, sutra bih bio još uporniji i bolji. Nikad nisam gubio nadu, tonuo i predavao se. Tako da je moja igračka karijera bila solidna, ali borba za uspjehom natjerala me da upišem i višu trenersku školu. Neprestano sam mislio na sutra.

Story: Po čemu ćete pamtiti igračke dane? Koji vam je klub posebno drag?

Profesionalni put počeo sam u Hajduku. Tada je igrala sjajna generacija - Gudelj, Slišković, braća Vujović... Teško je bilo dobiti priliku, a poslije me put vodio u Vinkovce, Velež Mostar, podgoričku Buduć-nost. Moji najbolji nogometni trenuci bili su u Varteksu, gdje sam izgradio ime. U cijeloj karijeri imam pet finala kupa kao igrač, pomoćni trener, sportski direktor, glavni trener, ali nikad ga nismo osvojili. To su stvari koje pamtite, velike utakmice. Ne volim se prisjećati loših trenutaka, odnosa, situacija, neuspjeha... U igračkoj karijeri bio sam lišen trofeja, ali zato u trenerskoj nisam.

Story: Vaša trenerska priča počela je 2000., kada ste bili i pomoćni trener Draženu Ladiću u reprezentaciji do 21 godinu. Godine 2010. otišli ste u Saudijsku Arabiju, potom u Ujedinjene Arapske Emirate. Ondje ste pokazali talent, znanje i osvojili trofeje. Kako je došlo do toga? Zbog čega ste spakirali kovčege i uputili se onamo?

Dakle, prije osamnaest godina prestao sam igrati nogomet, ali odmah sam počeo raditi kao pomoćni trener u Varteksu. Poslije sam tri godine bio sportski direktor Varteksa, a radio sam i s Miroslavom Ćirom Blaževićem do 2005. godine. Nakon toga pet sam godina s Draženom Ladićem vodio mladu reprezentaciju, trenirao Rijeku, osam mjeseci bio u Albaniji te u Slaven Belupu. Godine 2010. dogodila mi se ponuda iz Saudijske Arabije. Razmišljao sam što trebam napraviti. Budući da sam već dosta toga radio u Hrvatskoj, bio mi je potreban neki iskorak kako bih vidio jesam li taj ili nisam. Odnosno, ili ću ostati lokalni trener ili ću nešto napraviti. Spominjali su se Dinamo i Hajduk, ali konkretan poziv nisam dobio. Zapravo, prilika iz Saudijske Arabije prekretnica je u mojoj karijeri. Iako sam vjerovao u sebe, iskreno, boravak ondje prve dvije godine bio mi je prilično težak. Story: Što vam je bilo najteže? Nova kultura i ljudi. Bio sam u gradiću u centru Saudijske Arabije, vodio klub Al-Faisaly iz Harmaha, koji je tek ušao u prvu ligu. Došao sam u novi svijet u kojem je trebalo opstati. Sve sam napravio kako bih se prilagodio, a rijetko je koji trener ondje dugo izdržao. Znao sam da je gotovo s mojim poslom ondje ako me taj klub makne. Tko će me više angažirati?

Story: Opišite nam malo što je specifično u tamošnjem mentalitetu.

 Ljudi u Saudijskoj Arabiji prilično su nonšalantni, vrijeme im ne igra ulogu, sve je polako. Najvažnije su im izreke ‘što Bog da’ ili ‘sutra će biti’. A upravo sam od njih pokupio mnogo toga dobrog - da se ne treba živcirati, trošiti energiju na ono što će se riješiti samo od sebe. Treba uzeti u obzir i da su financijski prilično neovisni. U njihovu ponašanju gledao sam sebe, uspoređivao što bih i kako te shvatio da su u pravu. Puno nervoze i živciranja samo te odvedu u pogrešnom smjeru.

Story: Nogomet im jako puno znači?

Tako je, u Saudijskoj Arabiji ima mnogo nogometnih fanatika. Story: A ondje su vam se dogodili uistinu sjajni uspjesi. Mali klub Al-Faisaly imao je cilj ostati u prvoj ligi, a zajedničkim radom došao je na peto mjesto u ligi. Bili smo najveće iznenađenje, a mene su proglasili trenerom godine pokraj svih slavnih imena bivših izbornika. I tu je počeo moj uspon u tom svijetu. Potom sam dobio ponude nekoliko klubova, ali kad mi je istekao jednogodišnji ugovor, odlučio sam još ostati, želio sam zahvaliti čovjeku koji me ondje doveo pa sam ostao još godinu dana. Ukazao mi je povjerenje kad to nitko nije želio napraviti. To sam poštovao, a oni su cijenili moju odluku o ostanku bez obzira na pozive većih klubova. To mi se poslije vratilo.

Story: Kako je dalje tekao vaš put?

Treću godinu otišao sam u Al-Hilal u Aziji, gdje sam proveo godinu dana. S klubom sam osvojio King Cup, 54. trofej u klupskoj povijesti.

Story: U Saudijskoj Arabiji dobili ste priznanje novinara?

Zato što sam imao otvoren pristup, prihvatio njihov način života, kulturu, trudio se naučiti osnove arapskog jezika. Cijenili su to što sam se prilagođavao njima, što je tijekom dvogodišnjeg vođenja kluba sve prošlo u redu, bez incidenta. Uz mene se nije vezivalo ništa negativno i doista su to bile tri lijepe i teške nogometne godine. A u trenerskom smislu, vrhunske. Kad je istekao ugovor s Al-Hilalom, u klub se vratila njihova legenda Sami Al-Jaber, kojeg je doveo princ i potom sam se vratio u Hrvatsku. Bilo je poziva u manje klubove, ali želio sam novu veću priliku. Uslijedio je poziv u klub Al-Ain FC u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje sam proveo tri godine, osvojio prvenstvo, Asian Super Cup, Cup Maroka, igrao polufinale, finale lige prvaka Azije. Ondje sam proveo tri prekrasne godine. Drukčiji je način života nego u Saudijskoj Arabiji, ljudi su otvoreniji, fleksibilniji, liberalniji. Ipak, nakon sedam godina života i rada ondje, malo sam se umorio. Promišljao sam kako život prolazi pokraj mene, djeca rastu, starim, pa sam se vratio kući. Osjetio sam da se moram maknuti, odmoriti, da nije sve u novcu. Bilo je to prije godinu dana.

Story: Kako ste provodili vrijeme do poziva u reprezentaciju?

Rekao sam si da do jeseni neću ništa raditi i da ću ljeto provesti s obitelji. Bilo je poziva iz klubova iz Irana, Egipta, Saudijske Arabije, Emirata, tajlandske reprezentacije. Svima sam se zahvalio. Potkraj rujna vratila mi se želja za radom i pozvali su me iz kluba Al-Shabab iz Rijada. No obitelj je utjecala na mene da ipak odustanem zato što sam već bio ondje. Potom me zvao Al-Jazira iz Abu Dhabija, što me jako zaintrigiralo pogotovo zato što bih bio prvi hrvatski trener koji bi sudjelovao u svjetskom klupskom prvenstvu. Onda je uslijedila hrvatska reprezentacija, i to nisam mogao odbiti. Zanimljivo je da se potkraj rujna pisalo da sam kandidat za reprezentaciju, ali me nitko tada nije to pitao, pogotovo ne iz HNS-a. Mislio da su to novinarski spinovi, jednostavno to nisam očekivao, niti bio u tom svijetu da sam mogao misliti kako ću postati dio reprezentacije. A kad gledam svoj trenerski put, bilo je nekoliko ljudi koji su mi otvorili vrata - Branko Ivanković koji me upisao u trenersku školu i Miroslav Ćiro Blažević s kojim sam radio u Varaždinu.

Story: Kada ste postali izbornik, kako su na to reagirali vaša supruga Davorka te sinovi Toni i Bruno?

Svima nam je to bio san. Bili smo malo uplašeni i puni pitanja - što i kako dalje jer mnogo je toga oko HNS-a, loša atmosfera i vrijeđanje navijača. No nisam se dao, sve sam okrenuo na pozitivno. Mislim da je najjači potez bio moj prvi istup pred novinarima koji su me pitali što očekujem. Rekao sam da vjerujem u reprezentaciju i da se možemo plasirati na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Tada je počeo rasti optimizam. Mnogo mi je ljudi reklo da su dignuli ruke od svega, ali kad su čuli moj stav, počeli su vjerovati da bi se nešto dobro moglo dogoditi.

Story: Rekli ste mi da vam je obitelji najvažnija. Kako ste upoznali suprugu?

Poznajemo se još iz Livna, iz djetinjstva. Vezu smo počeli mladi, jedno smo je vrijeme održavali na daljinu zbog moje igračke karijere. Tada nismo mogli drukčije, morali smo pristati na te uvjete. Vjenčali smo se 1992., a godinu poslije rodio nam se stariji sin Toni. Smjestili smo se u Varaždinu, gdje živimo već 25 godina. Varaždin mi je oduvijek dragi grad koji pruža sve, bez gužve i nervoze.

Story: Jesu li vaši sinovi Toni i Bruno zaljubljenici u nogomet?

Vole ga igrati, ali odgovorio sam ih od profesionalnog bavljenja njime jer znam koliko je to težak kruh. Ovisiš o nekim milimetrima, sekundama, ljudima. Nogomet često razočara i može ljude baciti u očaj. Ako nisi jak, izgubit ćeš se. Nisam želio da proživljavaju ono što se meni dogodilo, ali i prepoznao sam da nisu naročito talentirani. Kad me roditelji zovu i pitaju što mislim o nogometnim vještinama njihova sina, sugeriram im neka im dijete ide u školu. Prvo školovanje, a nogomet ako se dogodi. Dečki studiraju. Toni je završio informatiku, uskoro će diplomirati, a hobi mu je glazba. Pušta glazbu u klubovima. Bruno studira menadžment na američkom fakultetu u Zagrebu. Supruga i ja potičemo ih da se školuju, da budu svoji ljudi.

Story: Kakvi su karakteri?

Toni je na mamu, a Bruno na mene. Toni je impulzivan borac za pravdu, dok je Bruno mirniji i staloženiji. Najvažnije je da su odgojeni da budu pošteni i cijene druge.

Story: Kad je Toni DJ u nekom klubu, odete li ga Davorka i vi ponekad poslušati?

Cijelo prošlo ljeto puštao je glazbu u Papayi na Zrću. Tek smo ga potkraj ljeta slušali. Bili smo cijelu noć.

Story: Jeste li zaplesali?

To nije naš stil glazbe, a i nisam neki plesač, bolje da ne plešem.

Story: Što kod Davorke najviše cijenite?

To što vodi brigu o svima nama. Iako je završila ekonomiju, napustila je posao kako bi nam se posvetila. Nije lako s tri muškarca u kući. Pazila je da iziđemo na pravi put. Sačuvala je obitelj uz puno truda i energije.

Story: Je li naučila nešto o nogometu uz vas?

Prati, savjetuje, gleda utakmice.

Story: Poslušate li koji njezin savjet?

Poslušam svaki, no naposljetku ipak ja odlučujem.

Story: Zbog čega nogomet stvara takvu hipnozu?

Fascinantno je koliko ljudi privlači i koliko ga prate. Gdje god sam radio i bio, užitak je gledati pune stadione. U Europi su ljudi od toga napravili veselje. Obitelji se druže, pije se, jede, fešta. Nogomet im je ispušni ventil. S druge strane, svote koje se vrte u nogometu nisu realne. Ali nitko ne može okupiti toliko ljudi na jednome mjestu, toliko strasti i emocija. To je druga krajnost. Samo je kod nas, nažalost, tako kako je.

Story: Spomenuli smo vašu kućicu za odmor. Što ondje pronalazite?

Utočište, samo što, nažalost, sve manje vremena provodim ondje. Ali kad sam ondje, uživam u miru, opuštanju, roštilju s prijateljima. Oduvijek me oduševljavala ta priroda i obećao sam si da ću jednog dana kupiti malu drvenu kuću, što sam i napravio.