Dvadeset godina glazbene karijere nerijetko ostavi trag na pjevaču i autoru pjesama, ali u slučaju Ivana Dečaka, 38-godišnjeg frontmena grupe Vatra, to se ne može reći. Jednostavan, pomalo dječački zaigran, nasmijan, zahvalan i pun želje za novim izazovima, Dečak ostavlja dojam kao da je tek na početku. Tako smo i vodili ovaj intervju u njegovu omiljenom kvartovskom kafiću u koji zalazi otkako živi u Zagrebu, a ondje smo se i mi osjećali domaće. Rođeni Virovitičanin itekako ima razloga za veselje jer će uskoro koncertom proslaviti 20 godina postojanja benda. Osim o glazbi, razgovarali smo i o privatnom životu pa nam je tako otkrio male tajne skladnog obiteljskog života.
Story: Uskoro, točnije 5. travnja, u Domu sportova Vatra slavi veliki jubilej, dvadeseti rođendan. Obilježit ćete ga slavljeničkim koncertom. Čemu se publika može nadati?
Ne dijelim koncerte na velike i male, svi su jednaki, ali ovaj slavljenički je posebniji od drugih samo zbog velike produkcije - ozvučenje, rasvjeta, videozid, pozornica, sve će biti na visokoj razini. Uz to, slavimo rođendan koji nećemo obilježiti samo ovom svirkom, prije toga nastupit ćemo u Ljubljani, a imamo zakazane nastupe diljem Lijepe Naše, kao i one u regiji, što nas silno veseli.
Story: Možete li nam približiti atmosferu, tko će od gostiju biti u Domu sportova?
Važno je napomenuti da ćemo na dan koncerta objaviti i novi studijski album koji smo najavili s četiri pjesme - ‘Sekvoje’, duetom s Massimom ‘Nama se nikud ne žuri’, ‘Ukleti Holandez’ i aktualnom ‘Sve je tišna’. Imat ćemo mnogo gostiju, ljude s kojima smo surađivali ovih dvadeset godina - Massima, Urbana, Aljošu Šerića, Jurja Ferina i Pavla Miholjevića. S njima se i privatno družimo, pa ćemo ih sve rado ugostiti na pozornici. Izvest ćemo pjesme koje smo stvarali posljednja dva desetljeća, iz naftalina ćemo izvući neke stare, tu su i nove, bit će to zapravo presjek naše karijere.
Story: Zanimljivo je da ste u rujnu prošle godine u zagrebačkom klubu Vintage organizirali svirku i druženje s funovima kako biste i najavili Dom sportova. Čini mi se da iznimno držite do publike i ne ustručavate se to pokazati?
Da, baš kad smo se vratili s mora na divnoj terasi kluba odlučili smo počastiti prvih dvjesto kupaca ulaznica za Dom sportova. To je bila zatvorena, akustična svirka nakon koje smo gostima pripremili poklon-pakete, plakate, potpisivali se na njih. Ti nam ljudi omogućuju da živimo od posla kojim se bavimo i najmanje što možemo učiniti jest da se družimo s njima, popričamo, darujemo im nešto. I nakon koncerta u Domu sportova plan je družiti se s publikom, a bit će postavljen i naš štand na kojem će se moći kupiti novi album.
Story: Kako kaže legendarni Mate Mišo Kovač: ‘Ili imaš ili nemaš publiku’.
Upravo tako, što je bend bez publike?!
Story: Kad ste osvijestili da publiku nikad ne smijete uzimati zdravo za gotovo?
Od početka, od prvog izlaska na pozornicu. Mi smo bend koji je odrastao pred njihovim očima. Borili smo se za svakog fana. Rano smo shvatili da su jednako važni koncerti na kojima te sluša pet ljudi ili oni s tisuću ljudi, jer nikad ne znaš tko su ti ljudi u publici. Tako nam se na počecima karijere dogodio nastup u Ksetu gdje smo svirali za pedesetak ljudi, a jedan od njih bio je i menadžer Zabranjenog pušenja koji nas je nakon svirke pozvao i predložio nam turneju po bivšoj državi. Tako smo kao golobradi klinci, bila je to 1999., svirali po gotovo svim gradovima u regiji, a da smo se obeshrabrili zbog malog broja ljudi tu noć u Ksetu, i da unatoč tomu nismo dali sve od sebe, priča bi išla u drugom smjeru. Zato jako cijenimo publiku, ona dopušta da naša pjesma uđe u njihov život i time naš rad ima smisla. Katkad manja publika može napraviti bolju atmosferu i buku od punog trga polunezainteresiranih ljudi. Važno je da te razumiju ljudi kojima se obraćaš i da ti uzvraćaju energijom. A energetska snaga publike daje ti toliku čaroliju da se osjećaš kao da lebdiš.
Story: Vatra je odavno prestala biti mali bend, 2015. pamtimo vaš veliki koncert u Domu sportova, potkraj 2016. svirku u Lisinkom, a sad slijede nastupi koje ste najavili.
Vratio bih se na svirku u Lisinskom jer smo tada zakoračili u nepoznato. Nismo znali kako će naše pjesme zvučati u koncertnoj dvorani, nismo prije svirali pred publikom koja sjedi, stoga smo sve zabilježili na albumu ‘Uživo u Lisinskom’ i to je ispalo spektakularno. Tada smo svirali sa 23 ljudi na pozornici. Prvi Dom sportova bio je nestvaran. Imao sam takvu tremu da je ne mogu opisati. Pogotovo zato što sam ondje slušao mnogo bendova koji su mi bili uzor. Rekao sam si: “Bilo bi divno da s bendom jednoga dana zasviram ovdje”. Eto, morate paziti što želite. Stoga ne čudi koliko mi znači Dom sportova, gdje ćemo i proslaviti dvadeset godina Vatre.
Story: Dakle, svirka u kultnoj dvorani jednaka vam je rečenici: ‘Uspio sam u životu’.
Apsolutno. Pogotovo kad se sjetim kad sam kao klinac iz Virovitice hodočastio na koncerte bendova u Dom sportova. Sjeo bih s ekipom na vlak, a kad bismo se vraćali kući, nemali broj puta spavao sam na zagrebačkom željezničkom kolodvoru dok bi došao vlak. Tako da mi je i danas sve ovo nestvarno.
Story: Nije nestvaran uspjeh pjesme ‘Nama se nikud ne žuri’ koju ste snimili s Massimom, a nominirana je za Porin u kategoriji pjesme godine i najbolje vokalne suradnje. Jeste li se nadali tome?
Teško je znati koliko neka pjesma može uspjeti. Kad sam je napisao, to se dogodilo i s ‘Tremolom’, nedostajao mi je ‘začin’, Massimov glas. Kad sam mu poslao pjesmu, oduševljeno mi se javio u manje od 24 sata. Ostalo je povijest. Držiš palčeve pjesmi, ona te predstavlja, ali ne možeš znati hoće li ljudi u konačnici otvoriti srce i pustiti je unutra. To je ozbiljna pjesma, veliča život, a istodobno govori o njegovoj prolaznosti. Nisam vjerovao da će biti tako dobro prihvaćena.
Story: Niste podcijenili publiku?
Nikad to ne radim. Od publike možeš naučiti mnogo, kritike koje nam šalju u inbox mogu biti jako konstruktivne i dati dodatnu inspiraciju. I noga u guzicu ponekad je korak naprijed. Kad smo napravili ‘Tango’, ‘Tremolo’, pitali su nas što dalje. Uvijek ima dalje, naš rad se nadograđuje. Nismo preskakali stepenice, idemo korak po korak, nikamo nam se ne žuri.
Story: Neki dan je objavljeno da ćete nastupati i na ovoljetnoj splitskoj Ultri, kao prvi hrvatski bend. Kako je došlo do te suradnje i je li to korak naprijed prema većem tržištu?
Oduševio nas je poziv organizatora Ultra Europe koji su odlučili da Vatra bude prvi bend s ovih prostora koji će nastupiti na tom fenomenalnom festivalu. Mi smo žanrovski neopterećen bend, a na posljednjih nekoliko albuma, s velikim zadovoljstvom, koketiramo, među ostalim, i s elektronikom. Drago mi je što su to primijetili ljudi iz Ultre te nam, u godini kad slavimo 20. rođendan, priuštili to izvanredno iskustvo. Neizmjerno smo zahvalni na tome.
Story: Spomenuli ste početke. Koliko ste se promijenili kao osoba ovih dvadeset godina?
Kosa mi je puno kraća, a brada puno duža...
Story: A pamet?
U međuvremenu sam pročitao nekoliko knjiga, dosta proputovao, upoznao divne ljude... Usudim se reći da sam naučio mnogo, ali nikad dovoljno, moram još puno toga kušati. Najvažnije je što sam u međuvremenu stvorio divnu obitelj, imam dvoje krasne djece i moju Ninu. Oni su moje sidro. Bez njih tko zna gdje bih bio i bih li bio. Mislim da je u mom poslu dobro imati gnijezdo u koje se uvijek možeš vratiti, osobe koje će te zagrliti neovisno o tome jesi li u novinama. Oni te jednostavno vole. Ti si njihov i oni su tvoji. To je zapravo moje najveće životno ostvarenje.
Story: A što je s onom kultnom krilaticom - seks, droga i rock and roll?
Mislim da je to s drogom, seksom i rock and rollom zabluda, kao što je zabluda da Dalmatinci jedu samo ribu, a Slavonci meso. Tako je i s rokerima. Nakon nekoliko uzastopnih dana koncerata zaželim se obitelji i ne bih je uništio zbog avanture od 25 minuta. Budimo realni, rekao sam 23 minute previše.
Story: Unatoč svemu, ostali ste jako skromni. Ne osjećate se zvijezdom?
U bendu smo dugo zajedno i sve smo stvarali sami. Na tom putu pomagali su nam naše obitelji, ljubavi, producenti, prijatelji, izdavači. Nitko od nas nije glumio zvijezde i kada nije bilo koncerata, radili bismo na novim pjesmama. Kada su počele svirke, razmišljali smo kako kupiti kombi, imati svog tonca, uložiti u opremu. To radimo i danas. Izigravati zvijezdu na prostoru veličine četvrti u New Yorku je bedastoća. Divno je što mogu živjeti od glazbe, ali zbog toga se ne smatram zvijezdom nego radnikom.
Story: Držite do tekstova, ali neki nisu komercijalni. Mislite li da ste izgubili nešto zbog toga?
Kako da kažem nešto a da ne umanjim vrijednost drugih tekstopisaca? Mislim da moji tekstovi nisu na prvu, da ih se mora više puta poslušati, možda ih nikad ne shvatiš, ili ih shvatiš na svoj način, što mi je zapravo i želja. Da svaki slušatelj tijekom te tri, četiri minute koliko traje pjesma stvori filmić i putovanje u svojoj glavi. Zato i ne volim kad me pitaju što sam pjesmom želio reći. Inače su teme pjesama unutarnji strahovi, borbe sa samim sobom, međuljudski odnosi, situacije iz života bliskih prijatelja... Ne inspirira me socijalna tematika.
Story: Rekli ste mi da čitate biografije velikih glazbenika, fascinirao vas je životni put Freddieja Mercuryja, i da su više-manje svi bendovi u početku imali slične probleme.
Nikad neću zaboraviti kad smo nekoliko mjeseci snimali album na Krku. Kad smo ga gotovo završili, naš je producent nešto pogrešno stisnuo i cijeli se materijal izbrisao. Psihički smo bili satrani. U tom trenutku imali smo 20 godina i mislili smo da je to kraj. Tugu smo ubijali u slavonskoj rakiji u rodnoj Virovitici, ali nakon desetak dana shvatili smo da trebamo nastaviti raditi. Zanimljivo je da je taj album objavila tada najjača izdavačka kuća Dallas Records s kojom i danas surađujemo, a naposljetku smo dobili i nagradu Crni mačak za produkciju tog albuma.
Story: Što dalje nakon slavljeničkog koncerta?
Prije svega veselimo se punom Domu sportova, a kako nam nikad nije dosta svirki, do kraja godine na slavljeničkoj turneji čeka nas još puno koncerata u Hrvatskoj, ali i u Sloveniji i Srbiji. Drago nam je što nas je publika i ondje napokon počela prihvaćati pa sve više znaju naše pjesme i dolaze na naše koncerte.
Story: Vaša životna partnerica Nina Celio-Cega vam je menadžerica, imate dvoje djece, dugo ste zajedno. Što vas kod nje iznova oduševljava?
Super je to što mi ne može prigovoriti da me nema kod kuće jer me ona šalje na koncerte. S druge strane, preko tjedna sam kući, a vikendom se može odmoriti od mene. Ako poželite životnog partnera, nema boljeg od muzičara. Zanimljivo je da smo Nina i ja zajedno petnaestak godina, a naša prva zajednička fotografija nastala je u vrtiću.
Story: Mislite li da je to sudbina?
Ne da mislim nego jest. Napisao sam pjesmu koja će izići na novom albumu, zove se ‘Neki drugi ljudi’. Govori o tome što bi bilo da se oboje nismo rodili u našem malom gradu.
Story: Jeste li Nini posvetili koju pjesmu?
Naravno, i ona zna koje su, ali kad ih objavim, one postaju svačije. Ima tu sreću ili nesreću da s našim klincima prva preslušava moje nove pjesme.
Story: Uvažavate li njihovo mišljenje?
Djeca su mi najvažniji kritičari jer nisu opterećeni egom. Kad im pustim pjesmu, ili kažu da ugasim da je grozna, ili počnu plesati.
Story: Koja je sudbina pjesama za koje kažu da im se ne sviđaju?
Završe u smeću.
Story: A Ninino mišljenje?
Ona mi je najveći kritičar. Kad pohvali pjesmu, pitam je je li sigurna u to. To i tražim od nje. Nina je moje sidro, razumijemo se i, što je najvažnije, nadograđujemo. Danas se najviše trudimo dobro odgojiti djecu, ali i ukrasti poneki trenutak samo za nas dvoje.
Story: Kakav ste tata?
Mnogi mi kažu da sam preblag. Nema me često kući, ali kad jesam, s Leom se igram autićima, a s Ditom radim kampere od zavjesa.
Story: Na koga sliče?
Dita je potpuno svoja, mala šefica, a Leo pokazuje nevjerojatan osjećaj za glazbu. Ima puno ritma i sluha, čujem to kad pjeva. Pitanje je komu nalikuju, ni žena ni ja zasad nemamo odgovor na to.
Story: Spomenuli ste mi i skorašnje putovanje Mediteranom?
Nakon Doma sportova s našim prijateljima, nas šest parova, idemo na krstarenje. To je mali krug velikih ljudi: Aljoša i Tonka, moj brat sa suprugom, naša klavijaturistica iz benda Irena, prijatelj Neno iz grupe Detour, Stipe iz Pavela... Zanimljivo je da se družimo toliko godina i da se nikad nismo posvađali. Ovaj put idemo bez djece koju nam čuvaju bake. Mogu ljudi umišljati da su zvijezde koliko god hoće, ali bez baka nema ništa.
